Prije nekoliko godina, još prije pandemije, sa stranica medija na Zapadu vrištali su naslovi o tome kako Kina preuzima Afriku, sve više investira u njoj i daje sve više zajmova. Neki su išli toliko daleko da su to nazivali "novim kolonijalizmom", posebno zbog dubioznih odredaba zajmova prema kojima je Kina mogla preuzeti kontrolu nad određenim dijelom infrastrukture ako bi se krediti koji su podignuti za njenu izgradnju prestali vraćati.
Međutim, zabrinutost oko "dužničke diplomatije" koju vodi Kina, u svojim temeljima imala je geopolitičke razloge. Na povlačenje investicija iz SAD-a uz rast investicija iz Kine gledalo se kao na prepuštanje interesne sfere jedne sile drugoj ili bar konfrontaciju oko ostvarivanja utjecaja na Afriku, što je podsjećalo na vrijeme Hladnog rata.
Ali najnoviji podaci pokazuju kako se Kina povlači iz Afrike. Sve manje investira tamo i daje sve manje zajmova, a države kontinenta počele su se sve više vraćati institucijama Zapada.
Uspon i pad kineske prisutnosti u Africi
Veliki ekonomski uspon Kine od početka ovog milenija pratilo je i širenje globalnog utjecaja, iako je za razliku od ekonomskog aspekta geopolitički bio dugo prikrivan.
Iako Kina ekonomski uspon najviše može zahvaliti zapadnim kompanijama koje su proizvodnju premještale u nju, s vremenom je počelo ekonomsko osamostaljivanje. Političko soliranje, u kojem se Kina postavila kao alternativa kolektivnom Zapadu, počelo je nešto kasnije te je do 2009. Kina osnovala organizaciju BRIKS i pozvala na kraj dominacije američkog dolara u svjetskim finansijama.
Države Afrike su u kineski vođenom BRIKS-u (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika) vidjele alternativu navodnom zapadnjačkom iskorištavanju. Uprkos tome što su institucije kolektivnog Zapada, kao MMF, Svjetska banka, nacionalne vlade i privatni investitori, Africi oprostili većinu duga početkom 21. vijeka, postojao je jer su te institucije nove kredite uslovljavale ekonomskim reformama, poštovanjem ljudskih prava, borbom protiv korupcije i demokratizacijom politike.
S druge strane, Kina nije postavljala takve uslove. To je pružalo znatno veću slobodu vlastima afričkih država. Postojala je cijena, u vidu većih kamatnih stopa. Krediti dobijeni od Kine su u suštini bili skuplji od kredita institucija Zapada, kao što je Svjetska banka, ali jeftiniji od kredita privatnih investitora.
Kina je kreditiranje Afrike procjenjivala riskantnijim nego institucije Zapada i za nju se radilo o dominantno komercijalnom poslu s ciljem zarade, dok je kreditiranje država Afrike na Zapadu često gledano kroz prizmu pomoći ili milostinje. Institucije Zapada neke projekte ne žele ili ne smiju finansirati, npr. zbog zaštite okoline, humanitarnih i političkih razloga.
Prema nedavnim podacima, vrhunac kineskih zajmova Africi dostignut je 2016. s 28,8 milijardi američkih dolara i 149 zajmova. Do 2024. iznos se smanjio na 2,1 milijardu dolara te tek nekoliko desetina zajmova.
Ukupno je najviše zajmova od Kine između 2000. i 2024. primila Angola, u iznosu od 49,2 milijarde dolara. Druga je s 14 milijardi dolara Etiopija, a Kenija, Nigerija i Zambija su uzele su po oko 10 milijardi dolara kredita od Kine.
Ipak, od ukupnog duga država Afrike tek se manji dio odnosi na Kinu. Zapravo se već smanjuje ukupna zaduženost prema Kini, od 2021, zbog otplate i oprosta dugova. Sami SAD ima relativno malo bilateralnih zajmova datih državama Afrike, ali u stvarnosti ima najveću kontrolu nad Svjetskom bankom, koja je glavni zajmodavac.
Podaci Svjetske banke pokazuju koliko u određenoj godini države stvarno duguju prema budućim isplatama, pri čemu se u obzir uzimaju i otplate, dok neki drugi izvori prate obaveze prema potpisanim ugovorima koje će tek biti isplaćivane. Zbog toga u jednom izvoru podataka stoji dosta veći iznos u jednoj godini, dok podaci Svjetske banke pokazuju ravnomjerniji rast. U oba slučaja vidljivo je povlačenje Kine iz kreditiranja Afrike, iako je još uvijek najveći bilateralni kreditor.
Veliki povratak SAD-a u Afriku, istiskuju Kinu
Slično se događa s investicijama. Tokovi stranih direktnih investicija (FDI) iz Kine u Afriku stagniraju između dvije i šest milijardi dolara već godinama, dok je neto priliv FDI-ja iz SAD-a u Afriku 2023. iznosio 5,28 milijardi dolara. To je prvi put od 2012. da su neto investicije iz SAD-a u Afriku veće nego iz Kine. Podaci za 2024. pokazuju promjenu trenda, pa je zabilježen neto odliv FDI iz Afrike u SAD.
Ukupno gledajući stanje SDI, SAD se dezinvestirao iz Afrike u periodu 2014-2022, od kada ponovno raste i oporavlja se. Investicije iz Kine stagniraju ili blago padaju nakon 2018, pa se još nije vratila na iznos ukupnog SDI od 46 milijardi dolara. Treba imati na umu da osim direktnih tokova na stanje SDI mogu utjecati i promjene kursa, promjene vrijednosti imovine, reinvestiranje, prodaje itd.
Zanimljivo, za taj rast bi dijelom odgovoran mogao biti Donald Trump, koji je 2019. uspostavio International Development Finance Corporation (DFC) kao saveznu agenciju, s podrškom i republikanaca i demokrata. Cilj je bio da reformira i modernizira američko finansiranje država u razvoju, uz poseban naglasak na partnerstvo s privatnim sektorom.
International Development Finance Corporation osnovan je na osnovu Zakona o boljoj upotrebi ulaganja za podsticanje razvoja (BUILD Act), koji je donijet na inicijativu obje stranke, te ga je potpisao Trump.
Time su zapravo spojene dvije agencije (OPIC i DCA), investicioni limit povećan je na 60 milijardi dolara i proširene su mogućnosti po pitanju korištenih instrumenata. Cilj je, osim ekonomskog, i geopolitički. Prilikom osnivanja nije se skrivalo da je glavna namjera suzbijanje širenja ekonomskog utjecaja tzv. autoritativnih režima u zemljama u razvoju, što je zapravo bio eufemizam za Kinu. U godišnjem izvještaju za fiskalnu 2025. se navodi podatak o 10,8 milijardi dolara izloženosti Africi od ukupno 43,4 milijarde dolara investicija globalno.
Vrijeme trgovinskog rata između SAD-a i Kine 2018. ne poklapa se slučajno s izglasavanjem zakona i početkom rada agencije.
Kina tvrdi suprotno: povećava svoju prisutnost u Africi. Koji su podaci?
Kina i dalje obećava i najavljuje velike projekte na afričkom kontinentu kroz inicijativu "Pojas i put", a neke kineske institucije za Afriku su objavile rast "investicija" od čak 283 posto. Međutim, te najave još nisu prešle u konkretne pokazatelje, pa se u velikoj mjeri radi o lijepim obećanjima, za koja se koristi inovativan termin "angažman" (engl. engagement), umjesto konkretnih pokazatelja kao što su direktne strane investicije (FDI) i odobreni krediti.
"Angažman", kako se koristi u kineskim dokumentima o inicijativi "Pojas i put", mnogo je širi pojam od FDI. Dok FDI bilježi stvarni neto tok kapitala tokom godine i stvarno realizirane transakcije, ali ne uključuje građevinske usluge, "angažman" obuhvata FDI, građevinske usluge, kredite, nominalnu neto vrijednost ugovora i ugovore koji su potpisani u određenoj godini, ali još nisu realizirani.
Zbog toga se "angažman" često koristi u analizama raznih kineskih instituta i naučnih ustanova kao širi i krajnje nesiguran pokazatelj. Potpisani ugovori mogu kasnije biti smanjeni, odgođeni, ponovo pregovarani ili potpuno otkazani. Na primjer, izgradnja Pelješkog mosta u Hrvatskoj, finansirana 85 posto iz budžeta EU i ostatkom iz državnog budžeta Hrvatske, tehnički bi se u kineskim statistikama "Pojas i put" smatrala "angažmanom".
Postoji mnogo primjera otkazivanja velikih projekata u Africi koji su ušli u statistiku kao kineski "angažman", iako nikada nisu realizirani. Sijera Leone je 2018. otkazao ugovor o izgradnji novog aerodroma vrijednog 318 miliona dolara, Tanzanija je 2019. suspendirala projekt izgradnje luke Bagamoyo (koji je 2023. direktno preuzela), a slično se dešavalo u Zambiji, Keniji, Etiopiji i drugim zemljama. Na afričkom kontinentu nije neuobičajeno da promjena vlasti znači prekid projekata, da kriza na tržištu sirovina (budžeti većine afričkih država zavise od cijena sirovina na svjetskom tržištu) dovede do nemogućnosti plaćanja i slično.
"Angažman" nije standardizirana metodologija na nivou svjetskih institucija kao što su Svjetska banka, MMF ili OECD, pa čak ni u samoj Kini. To je alat koji koriste različiti instituti i tink-tenkovi u Kini i kao takav se ne može upoređivati s FDI.
Promjena interesa prema Africi zbog unutrašnjih razloga
Kineski veliki "marš" na Afriku se usporio, barem zasad. Privatni investitori i dalje, kao i Svjetska banka kao glavna finansijska institucija kolektivnog Zapada, ostaju najveći kreditori Afrike, dok je Kina izgubila apetit za davanje novih zajmova.
Povlačenje kineskih kredita i stagnacija FDI u Africi nisu samo geopolitički nego i unutrašnji proces. Prije pandemije kineske državne banke su imale višak likvidnosti koji se ulagao u Afriku. Od 2018. afričke države su sve češće imale probleme s otplatom duga i tražile odgađanja ili oproste od Kine, što je pokazalo da je Kina previše izložena nestabilnom kontinentu. Nakon 2020. Kina se suočila s unutrašnjim problemima: kriza nekretnina i deflacija, što je dovelo do velike domaće fiskalne i monetarne ekspanzije i smanjenja prostora za kredite Africi.
SAD se u međuvremenu ponovo okrenuo Africi, dijelom zbog trgovinskog rata s Kinom. Pored nafte i gasa, SAD uvozi velike količine sirovina i rijetkih metala, u kojima Kina ima stratešku prednost kao najveći proizvođač i izvoznik. Jedan od načina smanjenja zavisnosti SAD-a od Kine je diverzifikacija izvora sirovina, a Afrika njima obiluje.
"Bitka za Afriku" u finansijskom i ekonomskom smislu tek je počela, a nije nepovratno izgubljena za SAD, kako se ranije tvrdilo. Značajna razlika je što SAD primarno kreditira Afriku preko Svjetske banke, dok Kina radi bilateralno. Također, investicije iz SAD-a su češće privatne i vođene poslovnom logikom, dok u Kini dominantno investiraju državne kompanije.
.webp){kind=icon}
