Otkako su američke specijalne snage 3. siječnja zarobile venezuelskog predsjednika Nicolása Madura i pokrenule napad na Iran, Washington upozorava da je Kuba sljedeća. Pod ekonomskom blokadom koju je nametnuo SAD, otok u 2026. godini Kuba gotovo uopće nije primila gorivo. Tamošnji ministar energetike izjavio je 13. svibnja da je zemlja potpuno ostala bez dizela i loživog ulja koji su joj potrebni za rad elektrana.
Američki predsjednik Donald Trump i državni tajnik Marco Rubio opetovano su izjavljivali da je cilj povećanog gospodarskog pritiska prisiliti na promjenu režima na ovom otoku pod komunističkom vlašću. Signalizirali su da bi, ako to ne uspije, mogli pribjeći gruboj sili.
Iako Trump kaže da će Kuba pasti "vrlo brzo", čelnici otoka ostaju prkosni. "Suočena s najgorim mogućim scenarijem, Kubu prati jedna sigurnost: svaka vanjska agresija naići će na nesalomljiv otpor", napisao je u ožujku kubanski predsjednik Miguel Díaz-Canel na platformi X.
Kako je započela ova kriza?
Kada je Madurov prethodnik, predsjednik Hugo Chavez, preuzeo vlast u Venezueli 1999. godine, brzo je prihvatio kubanskog vođu Fidela Castra kao svog političkog kuma. Venezuela, bogata naftom, postala je glavni dobrotvor Kube. U jednom trenutku, Venezuela je slala više od 100.000 barela visoko subvencioniranog goriva dnevno kako bi održala zemlju na životu.
Taj se pokroviteljski odnos nastavio i nakon Chavezove smrti 2013. godine. Maduro je nastavio s isporukama nafte i političkom potporom Havani, čak i kada se vlastito gospodarstvo Venezuele urušilo.
Kada je Maduro zarobljen ranije ove godine, isporuke goriva i politička potpora iznenada su prestale. Nijedna zemlja nije uskočila kako bi popunila tu prazninu, budući da je Trump zaprijetio kaznenim carinama svakome tko bi Kubi mogao osigurati naftu. Kubansko gospodarstvo bilo je slabo i prije nego što je Trump počeo vršiti pritisak, ali sada je u slobodnom padu.
Koliko je Kuba blizu potpunog kolapsa?
Znakovi neimaštine vidljivi su posvuda na Kubi. Nestašica goriva pogoršava probleme s već ionako dotrajalom električnom mrežom. Oko 10 milijuna stanovnika Kube pretrpjelo je višekratne nestanke struje diljem zemlje. Benzin se racionalizira, turistička odmarališta se zatvaraju, a vlada je obavijestila zrakoplovne tvrtke da neće moći točiti gorivo. Izvještaji s društvenih mreža prikazuju sporadične prosvjede koji izbijaju u Havani i oko glavnog grada. U ožujku su prosvjednici u gradu Morón bacali kamenje i zapalili lokalni ured komunističke partije.
Ujedinjeni narodi objavili su da američka blokada goriva sprječava vladu u isporuci hrane njezinim najranjivijim građanima te je gura na rub humanitarne krize.
Kina, Brazil, Meksiko i drugi pružaju – ili su obećali pružiti – hranu i humanitarnu pomoć. No bez velikih isporuka goriva, nejasno je koliko dugo kubanska vlada može ostati na površini.
Tanker koji je prevozio 730.000 barela ruske nafte stigao je na otok krajem ožujka. (Kubi je za funkcioniranje potrebno otprilike 100.000 barela nafte dnevno.) Brod je omogućio otoku da privremeno smanji učestalost i trajanje nestanaka struje, rekao je ministar energetike Vicente de la O Levy. No nafta iz tankera potrošena je početkom travnja, a pomoći iz drugih izvora nema na vidiku.
Što bi Trumpova administracija dobila kolapsom kubanske vlade?
Uzastopne američke administracije pokušavale su srušiti 67-godišnji komunistički režim u Havani – ili ga prisiliti na promjenu. No možda nijedan predsjednik nije toliko stegnuo obruč kao Trump. Vođena dijelom Rubiom – rođenim na Floridi od kubanskih roditelja – administracija je pojačala sankcije i pritisnula susjede Kube poput Gvatemale, Hondurasa i Jamajke da smanje oslanjanje na kubanske medicinske misije, još jedan izvor prihoda za Havanu. Pod pritiskom Washingtona, Ekvador i Kostarika prekinuli su diplomatske veze s Kubom.
Zašto? Kubanski Amerikanci moćan su glasački blok u južnoj Floridi, a ta se zajednica dugo zalagala za pad režima. Ako bi Rubio bio taj koji će to ostvariti, to bi mu pomoglo da postane favorit republikanaca na budućim izborima.
A u Washingtonu se na Kubu gleda kao na platformu za Kinu, Rusiju, Iran i druge američke neprijatelje na pragu Floride. Neki američki čelnici vide promjenu režima kao način da se otupi taj utjecaj.
Koji su rizici za SAD?
Niz kriza u proteklim desetljećima pokrenuo je valove kubanskih migranata prema američkim obalama. Godine 1980. više od 125.000 Kubanaca stiglo je na Floridu u roku od samo nekoliko mjeseci u onome što je bilo poznato kao egzodus iz Mariela (Mariel boatlift). Trenutačni egzodus s otoka, koji je započeo tijekom izvanredne situacije s covidom-19 i ubrzo nadmašio Mariel, ne pokazuje znakove jenjavanja. Otok je izgubio više od 2,75 milijuna ljudi od 2020. godine, prema Juanu Carlosu Albizu-Camposu, demografu s bazom u Havani.
Ako se vlada na Kubi potpuno uruši, to bi moglo izazvati još veći migracijski val i humanitarnu krizu na manje od 100 milja od Floride.
Propala Kuba također bi mogla destabilizirati druge dijelove Kariba i Latinske Amerike. I ne može se znati kako bi Kina i Rusija mogle reagirati na pad jednog od svojih najdugovječnijih ideoloških saveznika na zapadnoj hemisferi.
Što znamo o pregovorima?
Nakon višemjesečnih glasina i curenja informacija iz SAD-a, kubanska vlada je 13. ožujka priznala da se pregovori održavaju.
Američki dužnosnici angažirani su u razgovorima s nekoliko dužnosnika, uključujući Raúla Guillerma Rodrígueza Castra, unuka Raúla Castra – 94-godišnjeg bivšeg kubanskog predsjednika i brata Fidela Castra. Smatra se da Rodríguez Castro ima bliske veze s GAESA-om, golemim poslovnim konglomeratom kojim upravlja kubanska vojska.
Direktor američke Središnje obavještajne agencije (CIA) John Ratcliffe posjetio je otok 14. svibnja radi razgovora na visokoj razini, nakon što su osobe upoznate s temom izjavile da SAD postaje frustriran nedostatkom napretka.
Unatoč tome, Kuba je poduzela korake kako bi udovoljila Washingtonu, oslobodivši neke političke zatvorenike i ponudivši otvaranje svog gospodarstva. Vlada je 16. ožujka objavila da će dopustiti Kubancima koji žive u inozemstvu ulaganje i pokretanje lokalnih tvrtki, što je dugogodišnji zahtjev kubanskih prognanika u Miamiju. Također dopušta privatnim tvrtkama uvoz vlastitog goriva.
Međutim, Rubio je izjavio da te promjene ne idu dovoljno daleko i poručio da su svi prijedlozi bespredmetni dok Kuba ne postavi "nove ljude na čelo".
.webp){kind=icon}
