U vremenu sistemske nestabilnosti i brzih tehnoloških zaokreta, rijetki su lideri koji spajaju stratešku jasnoću s psihološkim razumijevanjem organizacija. Jedna od njih je Samira Nuhanović. Kao osnivačica i direktorica kompanije za razvoj i rast timova i organizacija North Star Consulting, doktorica ekonomskih nauka i praktičarka transakcijske analize, Nuhanović u razgovoru za naš medij razlaže zašto BiH politički i ekonomski reaguje kao nezrelo društvo, zašto "AI first" pristup može biti poguban te zašto kompanije koje ne razumiju dinamiku svojih internih sistema – neće preživjeti promjenu koja dolazi.
S gotovo 20 godina iskustva u razvoju organizacija – od međunarodnih institucija do IT sektora – ona danas stoji na raskrsnici između psihologije timova i dizajna poslovnih struktura. U razgovoru govori o političkoj infantilnosti, stvaranju "mini-firmi" od pojedinaca, potrebi za kolektivnim integritetom – i o tome zašto nam, više od strategije, nedostaje hrabrost da jasno izgovorimo ono što svi već vidimo.
Kako biste ocijenili trenutnu poslovnu klimu u BiH, posebno kroz kontekst posljednjih odluka vlasti koje direktno utječu na poslovanje, ali i političkih prilika?
Ove godine se navršava trideset godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma. U historijskom smislu to nije neki pretjerano dug period, ali u kontekstu brojnih globalnih promjena koje su zahvalite društvo od devedesetih pa do danas, i tako kratak period može poslužiti kao značajan pokazatelj nivoa naše političke zrelosti. Za tih trideset godina, strukture nastale Sporazumom smo jako uspješno koristili da opravdamo svojevrsnu integrisanu sporost našeg sistema.
Nažalost, u praksi je to često značilo političko djelovanje iz mentalnog modela koji ne dobacuje dalje od jednog izbornog ciklusa. Ta politička isparčanost, pa i fragmentisanost u partijskom smislu, u prvi plan je stavljala oportunistička ponašanja onih koji su jako dobro razumjeli kako koristiti sistem za postizanje vlastitog interesa, a javnosti plasirati priču o tome da dejtonske strukture onemogućavaju značajniji ekonomski napredak. Ništa se značajno drugačije ne može vidjeti ni u ovim posljednjim potezima naših vladajućih struktura.
Ovakav sistem ne samo da omogućava djelovanje bez stvarne državotvorne razvojne vizije, nego nažalost ne dopušta da značajna poluga demokratskih društava "akcija - reakcija - odgovornost" zaživi kao motor političkog sazrijevanja.
I evo ako uzmemo bilo koju od recentnih odluka s bilo kojeg nivoa vlasti od novogodišnjeg i naglog povećanja minimalne plate i uvođenja neradne nedjelje u FBiH, do izostanka čvrste i ujedinjene reakcije na protuustavno djelovanje iz entiteta Republika Srpska, ja samo vidim jednu kolekciju reaktivnih i nepromišljenih poteza koji nažalost mogu imati ozbiljne dugoročne posljedice.
I da ne bude zabune, sasvim je uredu donijeti jednu odluku kakva je ova o neradnoj nedjelji, potrošačke će se navike prilagoditi, ali ovo je više od pitanja potrošačkih navika i prava radnika na odmor vikendom. Uredu je i uraditi eksperiment u realnom vremenu, ali isto tako reagovati na impulse s terena ako ukazuju da je ovo ipak trebalo uraditi puno opreznije. Na ovim se primjerima vidi raskoš naše političke nezrelosti.
Istovremeno, ekonomsko tkivo bilo kojeg društva je neodvojivo od političkog djelovanja i poruka koje se kroz svakodnevni narativ šalju. A one koje su najglasnije trenutno u BiH su da država može donijeti nagle odluke bez duboke analize realnih posljedica, i da država kreira jedno nesigurno ozračje u kojem se može otvoreno dovesti u pitanje njen ustavni poredak, a da se ne pokaže stvarna moć, ne deklarativna, da se taj poredak zaštiti. Ovo su posljedice dvije stvari: nedostatka političke hrabrosti i izostanka jasne odgovornosti za donesene odluke.
Uzimajući u obzir prilike u Evropi, pa i šire, sasvim je jasno da svoju već otvorenu političku ranu ovim dodatno inficiramo. Previše smo reaktivni. To je loša strategija kako u politici tako i u biznisu, posebno u kriznoj situaciji. Kada je loše i kada je teško, teži se centralizaciji djelovanja i komunikacije. Mi danas ne znamo šta je naša ekonomska snaga, a ni politička vizija, jer iskreno, preglasna je tišina političkih elita. Kada imate kompaniju, pa nudite neku uslugu ili proizvod, jako vam je važno da jasno komunicirate vrijednost toga što nudite, promislite o kanalima plasmana, o odgovornosti prema klijentima.
Ako posmatramo Bosnu i Hercegovinu kao politički proizvod konteksta od posljednjih tridesetak godina, iako je to naravno pretjerana simplifikacija onoga što BiH jeste, ono što dobijemo je konstantna politička nestabilnost, nepoštivanje vladavine prava i nejasan put razvoja. Pri tome, na raspolaganju su joj zavidni resursi za ozbiljne rezultate - samo što se ti rezultati moraju gledati izvan okvira jednog izbornog ciklusa. Vrlo je moguće da postoje pojedinci koji vrijedno rade na državotvornom projektu, ali se to zaista u javnosti jako malo vidi.
Samira Nuhanović/Bloomberg Adria - ustupljene fotografije
Ako jednu takvu političku realnost stavite u kontekst AI revolucije, kao tehnološkog tektonskog pomjeranja, shvatit ćete samo koliko zaostajemo. Dok Evropa donosi uredbe kojima reguliše upotrebu vještačke inteligencije, vodeći računa o nivou rizika u određenim visoko regulisanim sektorima, a istovremeno podržavajući korištenje AI alata u svrhu inovacija u startup zajednici, mi se bavimo krpljenjem temelja našeg demokratskog društva. Mi kao da ne vidimo da sada nije vrijeme za sitničarenje. Druge zemlje ozbiljno grabe naprijed s prijedlozima da se predmeti fokusirani na korištenje AI alata uvedu u škole. Tako, naprimjer, premijer Švedske Ulf Kristersson na konferenciji posvećenoj vještačkoj inteligenciji najavljuje AI Reformu kroz koju će se za više od 2,3 miliona Šveđana, uglavnom zaposlenih u javnom sektoru i organizacijama civilnog društva, osigurati pristup naprednim AI alatima kako bi se planirano i postepeno pripremali za ono što nam slijedi.
Sličnu su reformu imali kada su željeli da svako domaćinstvo ima pristup računaru i internetu. Šveđani kažu da je to za njih način da demokratiziraju pristup vještačkoj inteligenciji jer očekuju da će na taj način popraviti svoju kompetitivnost. Svijet se zauvijek mijenja nama pred očima, a mi smo još uvijek ostali zacementirani u našem etno-interesnom diskursu. Probudit ćemo se, ili bolje rečeno probudit će nas, ali se bojim da će biti kasno.
Šta AI predstavlja za naš poslovni sektor? Je li on nama trenutno više šansa ili prijetnja?
Stavovi prema ulozi koju će AI odigrati za društvo u cjelini su podijeljeni, jako podijeljeni. Postoji tabor onih koji smatraju da je ovo nešto najrevolucionarnije što se moglo desiti čovječanstvu posebno u kontekstu poboljšane produktivnosti, ali nasuprot njih sjede i oni malo oprezniji, koji priznaju prednosti koje dolaze sa širokom upotrebom vještačke inteligencije, ali također ukazuju i na moguću zloupotrebu. Ono što je sigurno i u vezi sa čim se svi slažu je to da društvo i priroda posla, pa čak i sama ljudska priroda, više nikada neće biti isti. Mnogo je neodgovorenih pitanja i nejasnoća o tome ko suštinski upravlja ovom revolucijom.
Ovo možemo posmatrati na dva nivoa: prvi nivo je nivo poslovanja unutar kojeg zaista alati koji su u mnogo slučajeva besplatni omogućavaju da ubrzamo puno poslovnih procesa. Nevjerovatna je, zaista, moć vještačke inteligencije da generiše rješenja za koja su nekada trebali cijeli timovi. Posljedica ovoga će biti neminovni gubitak potrebe za određenim zanimanjima i vještinama. To nas dovodi do drugog nivoa, onog društvenog. Promjene u društvu su oduvijek sporo pratile promjene tehnološke prirode. Ali ovo što nam se dešava sada nije obična promjena.
Sama brzina kojom se mijenja stvarnost, ali i obim u kojem se to dešava, bojim se da će paralizovati društvo u kojem živimo. Nisam sigurna da smo spremni dati adekvatan odgovor. Posebno jer nemamo osjećaj u kojem smjeru sve ovo ide. Promjena je mnogo brža nego naš kapacitet da je apsorbujemo i prilagodimo se. Šta će biti s ljudima koji će izgubiti poslove? Dok slušamo entuzijastične poduzetnike kako govore o tome da sada svako može biti poduzetnik, sada možete sami izraditi svoja rješenja i ponuditi ih sudu tržišta, sasvim je legitimno zapitati se šta je s ljudima koji možda uopšte nemaju poduzetnički apetit? Pri tome, taj osjećaj nesigurnosti koji je sveprisutan ne može nikako biti dobar po ljudsku prirodu. Previše se toga dešava za naš mozak da bismo to procesuirali adekvatno.
Ja sam neko ko vjeruje da ipak treba biti oprezan s naglim "skakanjem" na AI voz. I nisam pobornik onoga da sa sa "people first" tako brzo pređe na "AI first". Ima tu dosta koraka između. AI realnost ipak nastaje na našim ljudskim iskustvima. I dok mu se može priznati brzina obrade podataka kakvoj ne možemo parirati mi ljudi, ipak mislim da imamo ogromnu odgovornost da se brinemo za ono ljudsko u nama, da kultivišemo vještine koje nas vraćaju našoj suštini - sposobnosti da gradimo zajednice, bilo oko nekih društvenih ili poslovnih pitanja. Ako uzmete samo neku organizaciju, svako ko je imao priliku da vodi timove će vam reći da naravno svaki pojedinac predstavlja poseban potencijal, ali se ogroman kreativni potencijal krije u mreži pojedinaca, u tom prostoru između ljudi. Ne znam da AI može baš tako brzo replicirati tu energiju i svrhu koja se budi kroz naše međusobne odnose.
Je li nam šansa ili prijetnja? Ne znam. Rekla bih da nije ni jedno ni drugo. AI alati su trenutno činjenica spram koje mi treba da se postavimo. Primjećujem da je poslovna zajednica znatiželjna i mislim da je to dobro. Bosna i Hercegovina ima jako puno odličnih potencijala. Bilo bi dobro da ovoj novoj stvarnosti pristupamo planski, da smirimo strasti i strahove i sagledamo stvari malo racionalnije, pa vidimo koji su to poslovi pod prijetnjom da budu zamijenjeni i odredimo se spram onih koji su u riziku. Opet ću se vratiti na pitanje odgovornosti. Nalazimo se na jednoj zanimljivoj raskrsnici čovječanstva, koja prema mišljenju nekih stručnjaka znači prelazak iz komplikovanih u kompleksne sisteme što znači da baš i nemamo punu kontrolu nad krajnjom destinacijom trenutnih trendova i struja.
Samira Nuhanović/Bloomberg Adria - ustupljene fotografije
Sad nije trenutak za neodgovorne poteze. Vidim i čujem poruke utjecajnih imena iz svijeta biznisa koji kažu "sve može brže bez ljudi", a moje pitanje je da li je brzina jedina vrijednost? U literaturi postoji nešto što se zove "elementi vrijednosti", ne procjenjuje vas se isključivo po funkcionalnostima, koliko ih brzo "izbacite" pred potencijalne klijente - to Će se svakako desiti. Postoje takozvani elementi vrijednosti višeg reda koji se još uvijek oslanjaju na odnose, na kreiranje utjecaja na zajednicu. Na koncu, možda će nestati neki poslovi, ali neće nestati ekspertiza koju ljudi imaju u sebi. To ne smijemo izgubiti iz vida.
Naš poslovni sektor, posebno u domenu IT industrije, vezan je za vanjska tržišta koja uveliko koračaju AI stazom. Vjerujem da ćemo naći način da na tom mikro nivou uzmemo najbolje što možemo. S druge strane, ne treba gurati glavu u pijesak i praviti se da ovo neće donijeti ogromne posljedice za društvo. Ono što meni onako izlazi u prvi plan je činjenica da se krećemo ka tome da svaki čovjek bude mini firma. U takvom ozračju, svi ćemo biti konkurencija jedni drugima.
Konkurencija je dobra, ali je kooperacija puno bolja za kreiranje dugoročne vrijednosti. Mene je lično strah da u takvom svijetu ne izgubimo taj instinkt za kooperacijom zbog pretjeranog fokusa na to da sada pojedinac može imati svoj tim AI agenata i da su mu drugi ljudi svojevrsna prijetnja. Ovo će promijeniti strukture onoga što zovemo firmama. Promijenit će funkcije unutar kompanija. Stari organigrami više neće držati vodu. Kao neko ko izučava organizacije, ja ovo gledam sa strahom i uzbuđenjem. Organizacija je vrlo fluidna stvar i mislim da će dobre stvari uspjeti napraviti one kompanije i oni lideri koji će umjeti prije svega adekvatno upravljati svojim podacima i znanjem unutar svoje organizacije, ali i ojačati ljude kako bismo "udarac" ovih promjena što lakše primili.
Kako naš IT sektor prebaciti s outsourcinga na razvoj vlastitih proizvoda? Je li tu problem nedostatka vizije, strategija, ulaganja u R&D ili nečeg četvrtog?
S obzirom na naš obrazovni sistem, koji je nekako uvijek bio direktivan, ne naročito sklon eksperimentisanju i iskustvenom učenju, sasvim je prirodno da su prve prilike za razvoj ove industrije bile prihvatanje i razvijanje outsource poslova. I tu je napravljen odličan posao. Mnoge od naših kompanija su se upravo kroz ovakve poslove pozicionirale kao ključni partneri mnogim kompanijama na ozbiljnim tržištima.
Koliko god će možda zvučati čudno, razvoj vlastitih proizvoda u ovom trenutku je stvar samopouzdanja, ličnog i organizacijskog. I jednog velikog pitanja: možemo li biti vlasnici vizije umjesto samo isporučioci rješenja? Dolaze generacije koje svoje vještine nadograđuju dobrim dijelom i izvan formalnog obrazovanja i ja mislim da je to jako važno. Koliko god su ekrani pogubni i internetski sadržaj opasan, ipak tu ima i dosta sadržaja koji generacijama koje dolaze signalizira da mogu stvari uzeti u svoje ruke.
Nedavno sam imala jednu radionicu s učenicima šestog razreda jedne sarajevske osnovne škole na temu poslova budućnosti i vještačke inteligencije. Tokom jednog školskog časa, djeca su osmislila četiri ideje za aplikacije koje su vrlo izvodive i jako korisne. To su tzv. digital natives. Oni razmišljaju drugačije. Mi dobro moramo razmisliti u kakve poslovne strukture nam dolaze te nove generacije. I ima li naše školstvo kapacitet da ih uopšte pripremi za ono što i nama djeluje kao nepredvidiva realnost. Možemo li uopšte takvo nešto očekivati od obrazovanja u ovom trenutku?
Šta sigurno može pomoći na ovom putu je jačanje preduzetničkog ekosistema i to na sve moguće načine. Mi nismo imali, za razliku od zemalja regije, neke proslavljene unicorne. A to je ono što gradi samopouzdanje. Naši ljudi uspijevaju uglavnom negdje drugo, gdje postoji sistem motivacije. Nije tu više riječ ni o podršci. Novac nije ključna stvar za razvoj neke ideje. Osim toga, novca ima za dobre ideje.
Bilo bi dobro da pokušamo dovesti u pitanje naš kolektivni kompleks da smo uvijek i isključivo izvršioci poslova i započeti s hrabrim iznošenjem vizija - ne moraju biti savršene, ali bi bilo dobro da su stvarne.
Ovaj prelaz s outsourcea na vlastite proizvode je nešto čemu je trebalo ovo vrijeme sazrijevanja. Rekla bih da smo na pragu toga da vidimo imamo li kapacitet kroz nove generacije okrenuti list. Tu je prostor za iskoristiti AI alate, pokušati ući u korak s onim što je globalno interesantno.
Gdje je Ahilova peta naših kompanija, a gdje su najveći potencijali?
Iz mog iskustva, naš najveći potencijal leži u tome što znamo jako dobro dati ono nešto malo više svakom klijentu s kojim radimo izvan granica naše zemlje. Vezujemo se kroz relacije. S druge strane, mislim da nam i dalje nedostaje način da adekvatno kapitaliziramo na tom našem potencijalu.
Ono što primijetim kao možda najveću kočnicu su dosta rigidne i nemaštovite organizacijske strukture. Ne volimo propitivati stvari i testirati radi li nešto kod nas ili ne. Nerijetko sam viđala nametanje određenih funkcija jer se pratio trend. Nismo osigurali fleksibilnost procesa. U nekim situacijama nismo osigurali ni uvođenje procesa. Još uvijek se jako kasni s unajmljivanjem profesionalnih menadžera nego se vlasnici drže kontrole ne shvatajući da tako gube dugoročno.
Kompanije prolaze kroz svoje razvojne faze i imaju različite potrebe u tim ciklusima - čini mi se da nismo baš tako dobri u razumijevanju tih potreba. Niti smo dobri u normaliziranju promjena. Dobar menadžer i lider ne može gledati samo prema vanjskom tržištu. I unutar kompanija postoje svojevrsna mala tržišta.
Skaliranje kompanija je nešto na čemu tek treba adekvatno da poradimo, da naučimo kreirati sisteme koji rade za nas. Oni koji razumiju sisteme znaju da se najbolji rast dešava na mjestu optimalne frustracije: ni premalo, ni previše. Nismo još uvijek naučili u kompanijama naći taj balans. Ili je preopušteno: sve može i taj "upravljački haos" se smatra slobodom, ili je prefrustrirajuće i prerigidno bez osnovnog osjećaja da ljudima treba autonomnost u poslu i jasnoća vizije.
Kako povećati efikasnost poslovanja kod nas? Je li veća odgovornost na menadžmentu, organizacijskoj strukturi ili radnicima?
Odgovornost je na sistemu, a sistem je odgovornost menadžera. Budućnost sistema je odgovornost svih nas. Nedavno sam se na putu prema našoj granici s Hrvatskom našla u redu za granični prijelaz. Postojala su dva reda i nekako se "na divlje" formirao treći red iz kojeg su se automobili regularno uz žmigavac ubacivali ispred nas, koji smo tu jako dugo čekali. Nisam mogla odoljeti, a da ne otvorim prozor i upitam gospodina koji je tako želio ispred mene zašto misli da je to uredu. Kaže on nešto ovako: nije do mene, ja sam isto čekao, vidio sam red i mislio sam da je pravi. Odbacivanje odgovornosti - nije do mene.
Nisam mu, naravno, povjerovala, nisam ga ni pustila. Pustili su ga ljudi iza mene i on je čekao daleko manje od onih koji su poštovali sistem i pravilo. Zašto ovo govorim: možete imati pravilo (poput te dvije trake na granici), ali ako nemate adekvatan sistem osiguravanja da se to pravilo poštuje, naći će se pojedinci koji će započeti alternativni sistem na štetu onih koji prate pravila. Ovo je vrlo simptomatično za naše društvo i dešava se prečesto u saobraćaju, ali i u našim firmama.
Dakle, odgovornost menadžmenta je da osmisli sistem, kreira strukturu za provedbu i praćenje, ali ključna odgovornost je na uposlenicima i svima koji su učesnici sistema - da ga čuvaju za veće kolektivno dobro. Inače će svaka prilika za rupu u sistemu biti nova tačka slabljenja. Kada bi se desilo da gospodu koja formiraju alternativne redove preko reda na graničnim prijelazima niko ne pusti i ostanu čekati satima i mnogo duže nego što bi čekali da su stali u red, sigurna sam da bi naredni put dva puta razmislili da li da preskoče red i računaju na to da će nekome biti mrsko da se pobuni. To je snaga kolektivne akcije na koju se gotovo nikako ne oslanjamo.
Ne smije nam biti mrsko da progovorimo kada nešto nije kako treba, kada vam serviraju pogrešno ili loše pripremljeno jelo u restoranu, kada nas političari obmanjuju, kada šefovi obećaju nešto, a ne ispune obećanje. Na nama je krajnja i najvažnija odgovornost: izgovarati stvari iz mjesta hrabrosti i integriteta. I tako se povećava efikasnost poslovanja, ali i kvalitet života u društvu koje zajednički gradimo.
.webp){kind=icon}
