Ne osjećam glad – ali ni sebe: Psihološki paradoks Ozempica

U svijetu koji sve više mjeri vrijednost pojedinca kroz efikasnost, disciplinu i estetski ideal, Ozempic kao lijek se pomjerio iz terapije za dijabetes u simbol moderne kontrole nad tijelom. Nova "Ozempic generacija" ne osjeća glad – ali osjeća posljedice. I dok vaga pokazuje željeni broj, u psihoterapijskim sobama raste broj onih koji se suočavaju s nevidljivim gubitkom - emocionalnom povezanosti sa sobom. Jer, kako ističe diplomirana psihologinja i geštalt terapeutkinja, te seksualna terapeutkinja u edukaciji Vildana Efendić, kada isključimo apetit, često isključimo i dio sebe.

Izostanak gladi ne znači izostanak problema, pojašnjava Efendić. Naprotiv, otvara se niz složenih pitanja o identitetu, povezanosti s vlastitim tijelom, emocijama i načinima na koje tražimo potvrdu kroz vanjski izgled.

"Hrana nikad nije samo hrana. Ona predstavlja ugodu, naviku, njegu, kontakt s drugima, kontrolu, pa čak i pobunu (kao najveći štrajk se smatra štrajk glađu)", kaže Efendić za Bloomberg Adriju.

Ozempic i slični lijekovi ne utječu samo na fiziološke procese – oni prekidaju i emocionalni tok, koji je često vezan za navike jedenja. Kada osoba izgubi glad, gubi i mehanizam kojim je ranije ublažavala tjeskobu, dosadu, tugu. Umjesto da emocije "zatrpa" hranom, one sada isplivavaju u punoj snazi. "Ljudi dolaze na psihoterapiju jer se javljaju nove strašne emocije koje više ne mogu sakriti ni od sebe.", ističe Efendić.

Gubitak emocionalne regulacije i senzualnosti

Hrana je za mnoge bila regulator, nešto što nas smiruje ili nagrađuje. Uklanjanjem tog alata, ostaje praznina koju mnogi ne znaju kako da ispune. Efendić upozorava i na još jedan aspekt - tjelesna nepovezanost. Ozempic remeti prirodni ritam gladi i sitosti, a time i komunikaciju sa sopstvenim tijelom. U terapijskom radu, tijelo se ne posmatra samo kao biološki entitet, već kao kanal kroz koji procesuiramo emocije, pa i seksualnost.

"U geštalt terapiji i seksualnoj terapiji mi na tijelo gledamo kao na glavni dio za procesuiranje emocija i seksualnog uzbuđenja. Zato se mnogi počnu osjećati da nisu kao prije ili da im nešto fali. Glad i želja su sestre. Oboje dolaze iz istog doma - iz našeg tijela. Kada potiskujemo apetit, često potiskujemo i senzualnost", ističe ona.

Vildana Efendić

Neki klijenti zbog Ozempica mogu osjetiti da im se libido smanjio, da su nepovezani s erotskim ja. S druge strane, neki doživljavaju porast samopouzdanja jer im se fizički izgled približava društvenom idealu. Međutim i tada se javlja duboka dilema – je li to zaista moja želja  – ili samo odraz onoga što društvo očekuje od mene?

Tjelesna transformacija, ali bez unutrašnjeg mira

Čak i nakon što dostignu željeni izgled, mnogi klijenti se ne osjećaju zadovoljno. Naprotiv, javi se misao da "još nije dovoljno", a duboko ukorijenjena uvjerenja da nikad nisu dovoljno dobri ostaju netaknuta. Mršavljenje ne briše nesigurnosti, često ih samo prerušava. Kod nekih osoba novi izgled izaziva stid i nelagodu, jer ne prepoznaju sebe – ni spolja ni iznutra.

"U psihoterapiji pomažemo klijentima da integrišu/prihvate dijelove sebe - dio koji se prejedao zbog ugode, dio koji žudi za ljepotom ili dio koji se plaši da izgubi kontrolu. Psihoterapeuti nisu za ili protiv lijekova kao što je Ozempic, mi smo tu da istražimo ova pitanja skupa s klijentom i šta ovaj lijek predstavlja za osobu, za njenu prošlost, za emotivni, društveni i seksualni život", objašnjava Efendić.

Depositphotos

Na sve to dolazi i snažan pritisak društvenih mreža. Danas se ideal ljepote ne zove više "heroin chic" nego "Ozempic body". Slavne osobe poput Jessice Simpson, Oprah Winfrey i Elona Muska javno govore o korištenju ovog lijeka, čime dodatno normaliziraju njegovu upotrebu, čak i kod onih kojima medicinski nije potreban.

Mladi ljudi, čiji se identitet još formira, posebno su ranjivi. Kako Efendić ističe, u dobi od 10 do 12 godina mozak počinje snažno reagirati na društvene nagrade poput pažnje i odobravanja, dok istovremeno roditelji djeci sve ranije daju mobitele i pristup društvenim mrežama.

"Sada zamislite koliko oni provode vrijeme na društvenim medijima, gdje lajk i broj pratitelja za njih znače sve i koliko je bitno da ih neko prihvati", objašnjava psihologinja.

Na TikToku hashtag #ozempic ima milijarde pregleda, a slavne osobe javno priznaju korištenje semaglutida kako bi postigle "idealno tijelo". Umjesto suočavanja s traumama, poremećenim obrascima ishrane i samopouzdanjem, korisnici često samo "isključe" glad.

Psihološki izazovi koji prate nagli gubitak težine nisu novost. Ali, Ozempic ih intenzivira jer prekida prirodne tjelesne procese bez istovremene emocionalne pripreme. Terapijski rad sve češće uključuje upravo klijente koji se suočavaju s identitetskim krizama nakon "transformacije".

Izbjegavanje umjesto suočavanja

U terapiji, hrana je često simptom dubljih problema – trauma, neispunjenih potreba, problema sa samopouzdanjem. Uzimanjem lijeka koji suzbija apetit, osoba zapravo izbjegava suočavanje sa sobom. To može kratkoročno donijeti osjećaj kontrole, ali dugoročno vodi ka emocionalnoj disocijaciji, anksioznosti, depresiji, pa čak i novim oblicima ovisnosti.

Kada naš identitet ovisi o nečemu izvan nas, poput lijeka, onda nas sve lako može poljuljati. To nas čini ranjivijima, s manjom otpornošću na stres.

"Kao što je bol simptom, tako je i glad biološki pokazatelj da našem tijelu treba hrana da bi funkcioniralo. Možete umrijeti bez osjećaja gladi. Hrana uz Ozempic tako postaje obaveza, još jedan zadatak koji morate pamtiti. Tijelo je čudesno", dodaje Efendić.

Depositphotos

Kako navodi, tijelo može doslovno "zaboraviti" kako izgleda osjećaj gladi. Čak i nakon prestanka terapije, apetit se ne mora vratiti, jer ga organizam više ne prepoznaje kao važan podatak.

Psihoterapija ne nudi prečice, nego odgovore

"U kulturi koja na pijedestal stavlja mršavost, Ozempic nudi prečac", kaže ona.

Uloga psihoterapeuta je pomoći klijentima da razumiju šta lijek zaista predstavlja za njih – je li to kontrola, bijeg, nada, pokušaj da postanu neko drugi?

"Kada naš identitet ovisi o nečemu izvan nas, onda ga bilo šta može poljuljati. Ako me samo Ozempic može regulirati (moje stanje i moje emocije), onda ja imam manju otpornost na stres i frustraciju. Slično kao i kod bilo koje ovisnosti (alkohol, droga, kocka). Može se javiti i tuga, jer nismo više onakvi kao prije ili smo izgubili kontrolu i onda imamo osjećaj bespomoćnosti", ističe ona.

Pitanje više nije 'Kako mogu smršaviti?', već 'Šta moje tijelo znači za mene?'. U tom prostoru ima mjesta za stvarno iscjeljenje, ne samo za modifikaciju, već i za obnavljanje tijela i odnosa sa sobom.

Ozempic možda nudi put do savršenog tijela – ali ne i do unutrašnjeg mira. A glad, u konačnici, nije neprijatelj – već poziv tijela da ga čujemo.

 

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar