Mnogi to ne znaju, ali poznati hrvatski književnik Mate Balota, pravog imena Mijo Mirković, imao je mračnu stranu. Naime, bio je ekonomist koji je iznio zanimljivu misao – da kao mali narod "moramo raditi više nego ostali i biti sretni" kako bismo ostvarili svoju sudbinu i afirmaciju.
Iako ta misao zvuči distopijski, Mirkovićeva izjava zapravo je aktualna i danas, 60 godina nakon njegove smrti, naročito u kontekstu sve snažnijeg trenda deglobalizacije. Tu je misao prvi put napisao 1923. u svojem doktoratu Glavni uzroci gospodarske zaostalosti slavenskih naroda (Vom Hauptgrunde der geringen wirtschaftlichen Leistungsfahigkeit der slavischen Volker).
Mogu li mali narodi poput naših pronaći bolje mjesto pod svjetskim gospodarskim suncem i zašto to nismo učinili dosad? Mirković je smatrao da ekonomsku produktivnost svakoga naroda čine dva presudna čimbenika – prirodni uvjeti i osobine ljudi.
Iako nismo bogati naftom, ne možemo se nazvati regijom siromašnom resursima, naprotiv. Dakle, kao ključan problem, ili rješenje, ostaju nam ljudi.
Protestanstka etika i duh kapitalizma nasuprot fjake
Vratimo se nakratko opet Mirkoviću koji se na studijima u Njemačkoj, gdje je i obranio doktorsku disertaciju o slavenskoj ekonomskoj (ne)svijesti, "zarazio" naučavanjima filozofa Maxa Webera sažetima u njegovu nadaleko poznatom djelu Protestantska etika i duh kapitalizma (Die protestantische Ethik und der Geist des Kapitalismus).
Pošto je Martin Luther svoje teze prikovao na crkvena vrata nešto sjevernije, na našim prostorima protestantizam nije zaživio, a ni duh kapitalizma baš ne cvjeta, iako smo već tridesetak godina formalno u tom sustavu.
Mirković je smatrao da se kod Slavena formirao sustav vrijednosti bitno različit od zapadnog racionalizma, pa se najbolji i najenergičniji ljudi ne posvećuju gospodarskom životu. Dok je Zapad razvijao slobodu pojedinca i napredak tehnike, Slaveni su prezirali poslovnog, racionalno orijentiranog čovjeka.
No, iako u vlastitim državama slovimo za neproduktivne, dijaspora s ovih prostora je u svijetu poprilično uspješna i cijenjena. Zašto?
Psihologinja i komunikologinja Ivana Conjar smatra kako tome kumuje više faktora, od toga da su naši radnici vani više cijenjeni i plaćeni, do toga da se i oni sami žele dokazati nakon što ostave sve iza sebe, pa se više i trude.
Nećemo ako ne moramo
"U našem DNK-u kao da je zapisano – nećemo ako ne moramo, ali ako moramo, bit ćemo dobri. Kad smo prisiljeni krenuti u neki posao, onda se stvarno potrudimo i shvatimo da nam je tako zapravo bolje. Možda se to skriva iza Balotine rečenice 'radite puno i budite sretni', jer nije smisao života raditi ništa, već raditi pametne stvari koje su u skladu s našom osobnošću i spletom talenata. Smatram da se svaki čovjek osjeća dobro kad se pronađe u poslu koji radi jer mi kao vrsta nismo dizajnirani da ne radimo ništa i doprinos društvu daje nam svrhu", pojašnjava Conjar.
Svakako ne odmaže ni kad je čovjek dobro plaćen za ono što radi, što je opet na našim prostorima, objektivno ili subjektivno, rjeđe nego u državama u kojima se meritum više cijeni od kronizma i nepotizma. No, kako pjesma kaže – nije u šoldima sve.
"Ja radim s ljudima koji su bili jako dobro plaćeni, ali su svejedno zamijenili taj siguran korporativni život za karijeru koju sami kontroliraju i kroz koju se ostvaruju. Kada tek krenete, puno je rizika i malo novca, ali zauzvrat dobivate mir, slobodu i osjećaj ostvarenja", ističe Conjar.
Naglašava kako kroz svoj rad vidi sve veću potrebu ljudi za izražavanjem i ostvarenjem kroz posao. To je postalo posebno izraženo nakon pandemije koronavirusa koja je mnogima izmaknula tlo pod nogama te ih natjerala da se okušaju u privatnom biznisu. No ima i drukčijih priča.
Bolje 100 sati za sebe, nego 40 za drugog
"Neki su izgubili posao i nisu imali izbora, a drugima je prekipjelo raditi za korporaciju, pa su odlučili upregnuti svoje kompetencije, resurse i talente u nešto svoje, po onoj krilatici Elona Muska – 'Radim 100 sati tjedno za sebe, kako ne bih morao raditi 40 sati za nekoga drugog.' Tako da ne bih rekla da smo kao narod nepoduzetni", kazala nam je Conjar.
Da probamo dati odgovor na pitanje s početka – možemo li se radeći više ekonomski afirmirati i biti sretni? Po svemu sudeći, u ekonomiji vrijedi isti princip kao i u ljubavi – moraš prvo sebe dovesti u red kako bi bio privlačan drugima. Dakle, trebamo posložiti sustave u svojim državama, pa ćemo biti produktivniji i zanimljiviji stranim investitorima. Dotad se možda bolje držati one stare: "Bolje su dvije u hladu, nego jedna na suncu."
Napisano uz odmoć Daniela Pavlovića.
.webp){kind=icon}
