U veljači prošle godine Orel Malik umarširao je u ured ravnatelja svoje srednje škole istočno od Tel Aviva. Njegov problem nisu bile loše ocjene, izostajanja s nastave ili zlouporaba narkotika. Bio je to tefilin – kožnim remenima s učvršćenom kockastom kutijicom u kojoj su tekstovi iz Tore, a koje muški Židovi omotavaju oko glave i jedne ruke tijekom jutarnje molitve. Naime, Malik je postavio stol u školskom hodniku s tefilinom ne bi li potaknuo kolege na molitvu za vrijeme odmora između predavanja. Kad mu je ravnatelj Israel Vilozny oduzeo tefilin i uklonio stol, Malik se suprotstavio.
"Tko ste vi? Bog?" propitivao ga je Malik prosvjedujući tijekom njihova razgovora koji je Malik potajno snimao na svoj mobitel.
"Ja sam ravnatelj ove škole, a ti si na korak od suspenzije", odgovorio je Vilozny povišenim tonom sjedeći u svom ravnateljskom uredu.
Malik je izjurio iz ureda i odmah otišao u medijsku kuću sa snimkom razgovora. Ubrzo se ispred škole okupilo stotine učenika iz bliže i dalje okolice u znak prosvjeda. Nacionalne tiskane medije prepravili su članci o događaju, a Malik je pozvan svjedočiti u Knesset, izraelski parlament, za trajanja rasprave o zakonu kojim bi se osoblju škole zabranilo ometanje djece koja koriste tefilin u školi.
Amit Elkayam za Bloomberg Businessweek
Zanimljivo je to što Malik zapravo nije bio očiti kandidat za prozelitizam, jer ga je odgajala majka pretežno sekularnih stavova. Njegovo sve veće zanimanje za judaizam započelo je prije nekoliko godina, a njegov žar raspirio je događaj od 7. listopada 2023. kada su militanti predvođeni Hamasom upali u Izrael i pritom ubili ili oteli više od 1400 Izraelaca. "Kad su nas u tim trenucima vojska i država u potpunosti iznevjerile, shvatio sam to kao poruku od Boga i odlučio sam se posvetiti širenju te poruke", rekao mi je Malik prije nego se uputio na večernji sat Tore u sinagogi u Ramat Ganu, industrijskom gradu sa 177.000 stanovnika u kojem se nalazi Burza dijamanata Izraela.
Njegova gorljivost samo se povećala otkako je u veljači započeo rat protiv Irana, a izraelska vojska pojačala napade na zapovjedne centre Hezbolaha u susjednom Libanonu. Dok Hezbolah prijeti sjevernom Izraelu, a Hamas već desetljećima provodi naredbe Teherana iz svojih tunela ispod pjeskovitog tla Gaze, Malik ovaj sukob naziva samo "nastavkom bitke" i kaže: "Hamas je samo jedan krak Irana. Bilo je vrijeme da se krene na glavu hobotnice.“
Upad Hamasa u Izrael 2023. izazvao je brutalni rat u kojem je Izrael ubio više od 70.000 Palestinaca, a velike dijelove Gaze ostavio u ruševinama, prouzročivši izolaciju od dijela međunarodne zajednice i globalni val suosjećanja za palestinski narod. Međutim, 7. listopada potaknuo je mnoge Izraelce na intenzivnije prakticiranje židovstva. Iz jedne ankete saznajemo kako je trećina anketiranih mlađih od 25 godina pojačala svoje prakticiranje vjere u posljednje dvije godine i da sve više zagovaraju desničarske političke stavove. "Mnogi u Izraelu, osobito mladi, drže da su zbog rata produbili svoju vezu s tradicijom i židovskim identitetom", kaže Shuki Friedman, voditelj Instituta za politiku židovskog naroda koji je proveo ovu anketu.
Promjena se događa diljem zemlje, čak i u sekularnim središtima poput Tel Aviva. Ova promjena donekle odražava pomak udesno kod mlade populacije Židova, osobito kod dječaka i mladića, u SAD-u i Europi, a u Izraelu je to još izraženije. Mladi diljem zemlje zbunjuju svoje roditelje i učitelje novom pobožnošću. Roditelji su se uključili u WhatsApp grupe kako bi jedni druge upozorili kako njihova djeca tvrde da odlaze na nogometne utakmice, a zapravo vjerojatno odlaze na grupne molitve ili satove Tore koji vjerojatno nisu u skladu sa svjetonazorom njihovih roditelja. Dorit Gatt, klinička psihologinja u sjevernom Tel Avivu, kaže: "Liječeći tinejdžere, često čujem kako govore: ‘U svakom trenutku projektili se mogu vratiti. Samo me Bog može zaista zaštititi."
Sve učestalije prihvaćanje izraelske mladeži vjerskih praksi ubrzava trendove koji već utječu na politiku i gospodarstvo zemlje. S jedne strane, njihove desničarske političke sklonosti osnažile su podršku vjerskim institucijama i politici stvaranja novih izraelskih naselja na Zapadnoj obali, a s druge strane inovativne tehnološke razvojne tvrtke koje se smatraju gospodarskim motorom Izraela u opasnosti su od gubitka zaposlenika koji u sve većem broju odlaze u inozemstvo nego što ostaju, jer smatraju da zemlji ide u krivom smjeru.
Malik je sa svojih jedva 18 godina postao svojevrsni narodni heroj. Dok čeka na početak satova Tore, prilazi mu žena srednjih godina koja izlazi iz svetišta nakon večernje molitve i pita ga: "Nisi li ti onaj tefilin dječak?"
A on ponosno odgovara: "Da, jesam!"
Odlazeći dalje od njega u mirnu stambenu ulicu dovikuje mu: "Nevjerojatno! Bravo!"
Nedugo zatim, tinejdžeri, uglavnom iz radničkih obitelji poput Malikove, zanosno pristižu na satove studijskih grupa. Isprva bučna i živahna grupa od tridesetak mladića, odjednom se primirila kad su ugledali Malika gdje sjedi za stolom u malom predsoblju s policama prepunim liturgijskih knjiga. Svi zastaju kako bi ga pozdravili srdačnim rukovanjem, ako ne i zagrljajima. Dječaci su uglavnom nekoliko godina mlađi od Malika i odnose se prema njemu s poštovanjem kao prema kakvom vođi pokreta.
Ovi mladi ljudi doživljavaju satove Tore kao osobnu vezu s tisućljetnom poviješću svog naroda i njegove borbe za opstanak. Međutim, ti su sati ujedno i neformalni, potiču druženje i gotovo da nalikuju pravoj zabavi s čipsom, slatkišima i gaziranim pićima. U određenom trenutku, sada tiho i ozbiljnijim tonom, četiri rabina s dugim bradama i u tipičnim crno-bijelim odjevnim kombinacijama, dijele dječake u grupe za različita predavanja, od grupe za molitve ili za etiku, ili za proučavanje poglavlja Tore o Josipu u Egiptu. Malik odabire predavanja o Tori. "Dječacima se predstavljaju različiti pristupi judaizmu“, kaže rabin Yosef Gedalovic, jedan od učitelja te večeri. "Ono što su doživjeli 7. listopada bilo je Božje djelovanje kako bi okupio svoj narod i vratio ga sebi. Ovaj djeca osjećaju duhovnu glad.“
Pojedini roditelji ovih novopečenih pobožnih tinejdžera i sami su bili mladi buntovnici s istim osjećajem duhovne gladi, no sa suprotne strane političkog spektra. Naime, 1995. desničarski radikal ubio je premijera Yitzhaka Rabina kako bi se osujetili napori za postizanje kompromisa s Palestincima na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze. Središnji trg u Tel Avivu, mjesto atentata, ubrzo se ispunio dugokosim mladićima s upaljenim svijećama u čast premijera.
Neki od tih mirotvoraca slomljenog srca zadržali su svoje liberalne korijene i bore se s razumijevanjem novonastale promjene kod mladih. S druge strane, konzervativni Izraelci tvrde da je društvo postalo previše sekularno i previše liberalno s obzirom na opasne susjede kojima je zemlja okružena. Nadalje, konzervativci tvrde kako je proučavanje Tore poželjnije od glazbenih festivala, a snažan vjerski identitet jača generacije mladih za neizbježne bitke s neprijateljima nacije – Iranom, Hamasom, Hezbolahom i jemenskim Hutima. Ovaj stav opravdava svjedočenje dvadesetogodišnjeg Michaela Cohena koji kaže: "Shvatio sam da nas ljudi žele ubiti samo zato što smo Židovi, pa sam postao još više Židov". A kad je roditeljima rekao da želi pohađati ješivu (talmudsku školu), majka mu je rekla: "Samo preko mene mrtve", strahujući kako će ga njegova gorljivost odvojiti od obitelji. Inače, njegovi roditelji odbili su razgovarati o tome, no Cohen je rekao kako su se strasti kod kuće smirile.
Svakako, dok se Izrael priprema za jesenske izbore, ovaj trend pomiče političko težište udesno. Vlada premijera Benjamina Netanyahua, izabrana krajem 2022., najdesničarskija je i najreligioznija u povijesti Izraela. Brojni su pretpostavljali kako će bijes javnosti zbog lošeg postupanja vlade u pogledu napada od 7. listopada i dugotrajnog rata koji je uslijedio vratiti stvari u centar političkog spektra, no Netanyahu se održao, a ankete pokazuju da je on glavni kandidat za premijera čak i dok podrška njegovoj koaliciji opada.
Iako ga većina zemalja svijeta osuđuje, rat s Iranom ima ogromnu podršku u Izraelu i donio je Netanyahuu skroman porast popularnosti. Kako građani Izraela tvrde, Iranski režim već desetljećima nastoji razviti nuklearno oružje i eliminirati Izrael. Digitalni sat postavljen na teheranski Trg Palestine odbrojava dane do uništenja Izraela – navodno zakazanog za 2040.
Malik, koji će na predstojećim izborima imati priliku prvi put iskoristiti svoje glasačko pravo, odbacuje ideju podrške bilo kojem kandidatu ljevice ili centra i kaže: „Jedina politička opcija je desnica. Ljevica je antireligijska". Reakcija vlade na njegovu kampanju pokazuje zašto je tome tako. Naime, izraelski ministar obrazovanja Yoav Kisch izjavio je prošle godine tijekom rasprave u parlamentu o nošenju tefilina u školama sljedeće: "To je osnovno pravo i temeljna vrijednost Izraela".
Amit Elkayam za Bloomberg Businessweek
Čak i dok Malik postaje sve pobožniji, on je daleko od ultraortodoksnih Židova, skupine koja čini 14 posto izraelskog stanovništva i odbijaju služiti u vojsci zbog njihove posvećenosti studiranja u ješivi i molitvi. Rastući zanos više nalikuje na "lakšu" inačicu religioznosti, odnosno na uključivanje nacionalizma i vjerskih rituala u život, a ne zavjetovanju na asketizam. Unatoč tome, novi konzervativizam prijeti produbljivanju podjele u ionako krhkom društvenom poretku. Smadar Goldstein, ravnateljica srednje škole u skupom predgrađu Tel Aviva, Kfar Saba, povijesno poznatom po svojim liberalno opredijeljenim stanovnicima, prošle je godine roditeljima poslala dopis u kojem je istaknula kako učenici koji pokušavaju nagovoriti druge na nošenje tefilina i molitvu pokušavaju "potaknuti vjerski rat“ i, kako se ona zavjetuje, braniti "vrijednosti ljudskog dostojanstva, tolerancije i vjerske slobode".
Dobro financirane organizacije poput Chabada i Kesher Yehudija, koje nastoje upoznati svjetovne novake s liturgijom, otvaraju sve više podružnica, a broj sudionika večernjih tečajeva samo raste. Isto tako, dječaci nose majice s cicitom (s resama) kao svojevrsni upečatljiv modni dodatak plemenskog identiteta, a koje inače nose samo oni duboko religiozni. Nadalje, prošle godine najpopularnija pjesma na radiju, u plesnim klubovima i na vjenčanjima nije bila hvalospjev za ludu zabavu, već pjesma koju je napisao rabin, a slavi Boga koji bdije nad židovskim narodom. U pjesmi je rekao: "I stvari će biti bolje, i još bolje. I za mene će uvijek biti samo dobro".
Javno mišljenje u brojnim državama Zapada negativno je spram Izraela zbog rata, a mnogi Izraelci žele trajni prekid borbi. Međutim, izraelski vojnici i borci Hamasa nastavljaju pucati jedni na druge unatoč primirju, a mladi Izraelci još uvijek osjećaju ogromnu traumu od napada iz 2023. godine. Kada su izraelski vojnici u siječnju pronašli tijelo posljednjeg taoca na groblju u Gazi, deseci vojnika okupili su se ruku pod ruku i zapjevali Ani Ma'amin („Vjerujem“), molitvu iz 13. stoljeća koja je danas postala glazbeni hit, a govori o prkosnom zavjetu vjere u dolazak Mesije.
Ovaj mobitelom snimljen prizor vojnika u borbi koji izražavaju pobožni žar, na široko dijeljen po društvenim mrežama, bio bi nezamisliv prije deset ili dvadeset godina kada je vojska još uvijek uvelike naginjala sekularnim, a ne pobožnim novacima. Kako kazuje popularna izraelska televizijska voditeljica Sivan Rahav-Meir: „Pravi rezultat 7. listopada jest taj da Židovi postaju više Židovi. Ljudi oživljavaju svoj identitet. Kad sam postala religiozna s 15 godina, osjećala sam se prilično usamljeno. Danas je fora biti religiozan.“
Ovo usvajanje židovske tradicije označava dramatičan odmak od izvorne koncepcije cionizma kao izrazito, ako ne i agresivno, sekularnog pokreta. Osnivači Izraela nastojali su stvoriti neku vrstu Švedske u kojoj se govori hebrejski, gdje bi se Židovi oslobođeni okova religije vratili zemlji i fizičkom radu, živeći zajedno u suglasju. Međutim, cionizam se pretvara u ortodoksniji pokret kao što je bio slučaj u susjednoj Turskoj pred deset godina kada je žestoko sekularni, nacionalistički preporod pod Mustafom Kemalom Atatürkom preokrenut uslijed sve jačeg islamizma.
Jedan od ključnih faktora je i demografija, jer pobožni imaju više djece, a danas se više od polovice svih Izraelaca identificira kao pobožni, tradicionalni ili ultrapraktični vjernikom. Ove godine je upisano više prvašića u vjerskim školama nego u sekularnim što nikad prije nije bilo zabilježeno u 78-godišnjoj povijesti zemlje.
Zakretanje sadašnje vlade udesno, sad već u kontinuitetu, donosi veću financijsku potporu vjerskim institucijama, a manju sekularnom obrazovanju i programima iz područja kulture. Ovakva politika rezultirala je stalnim širenjem naselja na Zapadnoj obali, gdje oko tri milijuna Palestinaca živi pod izraelskom vojnom okupacijom, a nasilje doseljenika znatno je poraslo. Na tom području već se nalazi oko 600.000 židovskih doseljenika, a uzevši u obzir odlučnost konzervativaca u namjeri znatnog povećanja tog broja, šanse za formiranje bilo kakve neovisne palestinske države gotovo da i ne postoje.
S druge strane, ova politika povećava napetosti između Izraela i dijaspore u SAD-u. Naime, danas u svijetu živi oko 15 milijuna Židova, po oko jednu polovinu u Izraelu i SAD-u, a velika većina onih iz SAD-a nije osobito religiozna i pretežno je liberalnih stavova te se protivi okupaciji Zapadne obale. Dakle, ovim značajnim usvajanjem konzervativnih vrijednosti Izrael dovodi u pitanje podršku matičnoj zemlji koju uživa od dijaspore u SAD-u.
Treba istaknuti još jednu činjenicu koja izaziva zabrinutost. Naime, pokretač izraelskog gospodarstva posljednjih desetljeća bile su tehnološke tvrtke, koje čine 60 posto izvoza. Njihovi osnivači kao i njihovi kreativni zaposlenici skloni su liberalima i društvenoj sekularnosti te se protive ideji izgradnje naselja na Zapadnoj obali. Već je desetak tisuća izraelskih stručnjaka, nervozni zbog tekućih sukoba i otuđeni od svoje populističke vlade pronašlo svoje prilike u inozemstvu. Stacionirajući se u New Yorku, Berlinu ili Torontu izbjegli su život pod vladom koju ne priznaju i novačenje njihove djece za ratove kojima se protive. "Kad je na desetke tisuća ljudi koji održavaju gospodarstvo spremno napustiti domovinu to za posljedicu ima udaljavanje Izraela od razvijenog svijeta, a vraćanje na stanje prije ove krize, bit će teško", kaže Dan Ben-David, osnivač Shoresh Instituta za socioekonomska istraživanja.
Gro kulturološkog zaokreta čine zapravo oni koji su najviše pretrpjeli upadom Hamasa na 7. listopada, a to su svi oni koju su preživjeli napad, osobito onaj 251 talac koji su tada bili odvedeni iz svojih domova, vojnih baza ili su bili oteti u napadu na techno festival te odvučeni u Gazu kao „aduti“ za buduće pregovore. Dok su neki taoci bili pušteni u roku od nekoliko mjeseci, drugi su više od dvije godine bili zatočeni u vlažnim tunelima. Međutim, određen broj ih je ipak tragično skončalo – pogubili su ih njihovi otmičari, što je bio pretežit slučaj, a rjeđe kao žrtve nesretnih okolnosti koje su ubile izraelske snage.
Fotografije talaca dominirale su javnim prostorom u Izraelu posljednjih godina, a njihove se osobne priče i dalje prepričavaju u lokalnim medijima. Neki su taoci svjedočili kako su uspjeli izdržati zatočeništvo oslanjajući se na svoju židovsku baštinu što je bio čest slučaj kod preživjelih iz nacističkih logora smrti. Tako je vojnikinja Agam Berger, 21, koja je kobnog dana bila na straži u blizini granice s Gazom kada su trupe Hamasa upale i otele je, ispričala kako se u njenoj obitelji nikada nije svetkovala subota niti su se pridržavali vjerskih propisa o hrani (košer), no nakon što je bila oteta i proživjela zlostavljanje, cijela obitelj počela je prakticirati svoju vjeru.
Tijekom 482 dana provedena u zarobljeništvu odbijala je konzumirati konzervirane kobasice jer nisu bile košer, a koje su zarobljenici ionako rijetko dobivali. Isto tako, u zarobljeništvu je postila na Jom Kipur unatoč jakoj gladi. Njezina obitelj, razumljivo, nije imala saznanja o teškoćama kroz koje je tada prolazila, no oni su s druge strane pojačali molitvu i učestalo izvodili obrede ne bi li je tako zaštitili. Otkad je puštena na slobodu, mnogo je puta ispričala svoju priču kao i članovi njene obitelji, nadahnjujući time i druge da slijede njihov put vraćanja vjeri. "Primili smo bezbroj poruka u kojima nam ljudi izražavaju svoju zahvalnost", kaže Berger.
Noa Atias, 29, preživjela je napad na glazbeni festival Nova, gdje je s tisućama drugih mladih uživala u odličnoj noćnoj zabavi prepunoj plesa, alkohola i psihodelika svega pet kilometara od granice s Gazom kada su upali Hamasovi operativci naoružani automatskim puškama, ubivši 378 posjetitelja. Preživjeli iz tog napada ostali su istraumatizirani osjećajem krivnje jer su preživjeli. "Dok sam se skrivala u grmlju, a teroristi su pucali posvuda oko mene, pogledala sam u nebo i rekla: 'Bože, kad ovo završi, svetkovat ću Šabat'", prisjeća se Atias.
Ona i njezin suprug potječu iz svjetovnih obitelji, no danas su pobožni, on nosi kipu, a ona se ne rukuje s muškarcima koji joj nisu u rodu, i utjehu pronalaze u vjerskim obredima. Dok u hodniku društvenog centra u Tel Avivu čeka na početak sata vjeronauka (tečajevi koje organiziraju razni rabini kao pomoć preživjelima), Noa tiho govori: "Među ubijenima bili su i naši prijatelji. Danas subotom ne pušimo, ne radimo i ostajemo u sabranosti te pronalazimo svjetlo i snagu. Nakon 7. listopada odlučili smo kako je došlo vrijeme za ozbiljne stvari".
.webp){kind=icon}
