Vodonik je proglašen gorivom budućnosti koje bi trebalo da zamijeni prljava fosilna goriva iz prošlog vijeka, a koja su i danas u masovnoj upotrebi. Ideja je da se vodonik u budućnosti koristi i kao energent i kao baterija za skladištenje energije. U planu je da se vodonik upotrebljava za transport, grijanje, u industrijskim granama kao što su proizvodnja čelika ili bakra kako bi se smanjio CO2, ali i za prikupljanje i čuvanje viška energije.
Važno je istaći da nisu sve vrste vodonika gorivo budućnosti, već samo jedna, odnosno ona koja ne emituje CO2 i zato taj vodonik nosi prefiks "zeleni". Naziva se zelenim jer je proizveden elektrolizom koristeći čistu električnu energiju stvorenu od energije vjetra i sunca.
Hemijski gledano vodonik je gas i postoji nekoliko vrsta vodonika u zavisnosti kako nastaje:
-
Sivi vodonik - nastaje iz prirodnog gasa (metan) i njegov proces dobijanja ispušta CO2;
-
Plavi vodonik - nastaje iz prirodnog gasa i njegov proces dobijanja ispušta manje količine CO2;
-
Crni vodonik - nastaje iz uglja i njegov proces dobijanja ispušta CO2;
-
Braon vodonik - nastaje iz nafte i njegov proces dobijanja ispušta CO2;
-
Ružičasti vodonik - nastaje iz nuklearne energije, ali mnogi stručnjaci ističu da ta energija nije zelena zbog nuklearnog otpada i mogućnosti nuklearne katastrofe;
-
Zeleni vodonik - nastaje iz energije vjetra i sunca i njegov proces dobijanja ne ispušta CO2.
Gdje je Srbija na vodoničnoj mapi
Srbija je na vodoničnoj mapi daleko i od proizvodnje i od izvoza vodonika. Srbija bi, prije svega, trebalo još mnogo da ulaže u obnovljive izvore energije kako bi mogla da proizvodi viškove iz energije vjetra i sunca i kako bi dalje od njih mogla da proizvodi vodonik. To je za Bloomberg Adriju izjavio savjetnik predsjednika Privredne komore Srbije (PKS) Igor Kronja.
Bloomberg
Ukazao je da energetski miks Srbije i dalje 70 odsto čini ugalj, a 30 odsto obnovljivi izvori energije, najviše dobijeni iz hidroelektrana.
"Svi nam govore da prvo ozelenimo naš energetski miks, pa tek onda da razmišljamo o proizvodnji vodonika, jer ovih 30 odsto električne energije koju proizvodimo iz obnovljivih izvora ne može da napravi vodoničnu reformu", rekao je Kronja.
Prema podacima Agencije za energetiku (AERS), ukupna instalisana snaga za proizvodnju električne energije u Srbiji prošle godine iznosila je oko 8.500 MW. Od toga su termoelektrane činile oko 4.400 MW, hidroelektrane oko 2.900 MW, vjetroelektrane nešto manje od 400 MW, a solarnih elektrana na tom spisku nije ni bilo.
Udruženje OIE procjenjuje da je kapacitet solarnih elektrana u Srbiji trenutno oko 50 MW, a vjetra oko 510 MW (ukoliko se uzmu u ozbir i vjetroelektrane koje su ove godine puštene u probni rad). Ovi proizvodni kapaciteti iz vjetra i solara trenutno su premali za proizvodnju vodonika.
Pored toga, Kronja ističe i da je za Srbiju veoma važno da usvoji Vodoničnu strategiju, koja će pokazati pravi put razvoja zelenog vodonika. Podsjeća da je Nacrt vodonične strategije napisan prije više od dvije godine, da u međuvremenu ta strategija nije usvojena i da je u planu revizija Nacrta zbog noviteta koji su u oblasti vodonika donijeti na nivou Evropske unije. Navodi i da je važno da Vodonična strategija bude odvojena od nove Strategije razvoja energetike Srbije do 2040. sa projekcijama do 2050.
Podsjetimo, u timu koji je pripremio Nacrt vodonične strategije nalazilo se 18 profesora beogradskog univerziteta, i to 15 profesora sa Mašinskog fakulteta, jedan sa Fakulteta za fizičku hemiju i dva sa Tehnološko-metalurškog, zatim jedan sa kragujevačkog Fakulteta inženjerskih nauka, dva stručnjaka Instituta za nuklearne nauke "Vinča", jedan sa Instituta za hemiju, tehnologiju i metalurgiju (IHTM) i dva konsultanta.
Kinesko postrojenje u Boru biće prekretnica za srpski vodonik
Pioniri u proizvodnji zelenog vodonika u Srbiji, po svemu sudeći, biće Kinezi. Kompanija Shanghai Fengling Renewables najavila je da će u naredne tri godine uložiti dvije milijarde evra u obnovljive izvore energije u okolini Bora. Ova kompanija je inače strateški partner druge kineske kompanije Zijin, koja već posluje u Srbiji.
U planu je da Shanghai Fengling Renewables i Zijin Mining izrade hibridno postrojenje, solarne i vjetroelektrane u okolini Bora, koje bi proizvodile zeleni vodonik, a Zijinu omogućilo smanjenje troškova. Plan je da se obezbijedi proizvodnja energije od 1.500 megavata, a očekuje se da će projekat dostići proizvodnju od čak 2.000 megavata. Kompletnu proizvodnju električne energije bi preuzeo Zijin, dok bi se viškovi pretvarali u vodonik.
Depositphotos
"Proizvodnja vodonika u Boru biće veliki iskorak za srpsku privredu i vjerovatno će to biti jedno od prvih postrojenja na Balkanu i najveće u ovom dijelu Evrope", rekao je Kronja.
Dodaje da je Kina jedna od zemalja u svijetu koja je najdalje otišla po pitanju tehnologije u oblasti vodonika i ukazuje da su vodonična vozila vrlo popularna u Kini, kao i u Koreji i Japanu. "Možemo reći da se najveći broj vozila na vodonik nalazi u tom dijelu svijeta."
Iako je ministarka rudarstva i energetike Dubravka Đedović Handanović najavila da bi se ovaj vodonik koristio za izvoz, Kronja kaže da bi Kinezi mogli da ga upotrijebe i u industrijskom procesu.
Naime, kako je objasnio, Zijin bi mogao vodonik da miješa sa tečnim naftnim gasom kako bi u proizvodnji dostigao veću temperaturu, a manju potrošnju električne energije. "Korišćenjem zelene energije u procesu proizvodnje smanjujete ugljenični otisak. CBAM nas uskoro čeka, tako da će ovo sigurno biti plodonosno i dobro."
Pred vodonikom još mnogo izazova
Međutim, pred vodonikom je još mnogo izazova, i to ne samo u Srbiji već i u svijetu.
Prema riječima Igora Kronje, trenutna osnovna funkcija vodonika jeste da se koristi kao baterija za skladištenje energije, jer tehnologija koja je potrebna da se on koristi kao energent još nije ekonomski isplativa.
Oblast u kojoj je vodonična tehnologija nešto više napredovala jeste transport. Napravljeni su automobili koje pokreće vodonik i koji su, kao što smo već napomenuli, najzastupljeniji u Kini, Koreji i Japanu. Pored ovih zemalja, takvi automobili su vrlo popularni i u Njemačkoj, koja je evropska predvodnica vodonične tehnologije. Kronja navodi da u Njemačkoj ima nešto više od 2.000 registrovanih vozila koje pokreće vodonik, a da 95 pumpi nudi vodonik kao gorivo.
Pumpa u Njemačkoj koja prodaje vodonik za automobile (Igor Kronja)
Ono što predstavlja "kamen spoticanja" za razvijanje vodonika kao energenta, odnosno da se koristi za širu potrošnju, jeste transport kroz cijevi jer je vodonik veoma korozivan. Kronja je objasnio da kada se vodonik transportuje cijevima, on ulazi u zid cijevi i pravi sitne pukotine. "To dovodi do curenja vodonika, a on je veoma opasan i eksplozivan gas."
Zato se radi utečnjavanje vodonika, međutim, za taj proces se utroši dosta energije. Druga mana tečnog vodonika jeste što je nezahvalan za transport, jer u cisternama može stati mala količina vodonika. Kronja je naveo primjer iz Japana da kada se tečni vodonik transportuje kamionima samo 240 kilograma vodonika stane u cisternu.
Transport vodonika u Japanu (Igor Kronja)
Kada je riječ o vodnom transportu, Kronja dodaje da trenutno u svijetu samo Kawasaki posjeduje brod za transport vodonika, koji, ističe, ide na naftu.
Pred vodonikom je mnogo problema koje će nova tehnologija morati da riješi.
A koja je cijena vodonika
Vodonik nije berzanska roba ali će vjerovatno jednog dana naći svoje mjesto na berzi kada se bude popularizovao i našao u široj potrošnji.
Na tržištu su većinom u upotrebi sivi i plavi vodonik.
Cijena plavog vodonika u SAD je od pet do sedam dolara po kilogramu, a u Evropi i Australiji od sedam do 11 dolara. Zeleni vodonik se kreće od 10 do 15 dolara po kilogramu.
.webp){kind=icon}
