.webp){kind=icon}
Rasprave o načinima raspodjele financija bogatih zemalja odgovornih za većinu emisija ugljika prema ranjivim nacijama koje snose najveći teret posljedica postaju sve važnije.
Iako će pregovori biti ključni za pravedan prijelaz prema globalnoj ekonomiji bez ugljika, socijalno-ekonomske nejednakosti unutar granica također bi trebale dobiti jednaku pažnju.
Nedavno izvješće Oxfama i Štokholmskog instituta za okoliš (Stockholm Environment Institute) istraživalo je ideju ugljične nejednakosti. Prvo je objavljeno kao dio niza članaka u Guardianu, iznoseći glavni podatak da najbogatijih jedan posto globalne populacije zagađuje koliko i 66 posto najsiromašnijih. Također su otkrili da većina nejednakosti u emisijama sada dolazi zbog razlika unutar zemalja, a ne između njih.
Oxfamovi podaci kritizirani su zbog oslanjanja na nesavršene pretpostavke: autori dodjeljuju nacionalne emisije potrošnje pojedincima u svakoj zemlji na temelju funkcionalnog odnosa između prihoda i emisija, umjesto stvarne potrošnje. No bili brojevi točni ili ne, osnovna pretpostavka podržana je višestrukim istraživanjima koja veće troškove koji obično rastu s prihodima povezuju s većim izravnim emisijama, poput većeg broja letova i većih automobila te neizravnim emisijama ugrađenim u proizvode. Osim ako milijarder ne živi samodostatno u kolibi izvan mreže i odbija letjeti, možete se kladiti da ima veći ugljični otisak od ljudi koji jedva sastavljaju kraj s krajem.
Manje privilegirane skupine više su izložene utjecajima klime i manje sposobne oporaviti se od šteta. Uzmimo za primjer poplave: manje imućni često žive na područjima koja su sklonija plavljenju, u domovima osjetljivijim na vodene štete, a možda nisu si mogli priuštiti osiguranje, zbog čega sami trebaju pokrivati troškove štete. Lako je uočiti kako se to može pretvoriti u zlokoban ciklus kako se ekstremno vrijeme intenzivira, što na kraju još više povećava jaz između imućnih i siromašnih.
Hina
Nažalost, trenutačno smo i u nezgodnom položaju gdje su klimatske politike ponekad osmišljene na regresivan način, što znači da troškovi za osobe s niskim primanjima predstavljaju veći udio njihovih prihoda nego kod osoba s visokim primanjima, što pak stvara priliku za globalne protivnike akcije protiv klimatskih promjena. Dopusti li se nastavak toga, mogao bi započeti još jedan zlokoban ciklus u kojem ublažavanje posljedica stagnira, globalne temperature rastu, a ekstremno vrijeme postaje opasnije, gurajući više ljudi u financijske poteškoće dok imućni prolaze netaknuti.
Najpoznatiji primjer do danas, naravno, prosvjedi su žutih prsluka (fr. gilets jaunes) u Francuskoj 2018. godine, koji su se digli protiv povećanja poreza na gorivo zbog kojeg je, kako su tvrdili, nerazmjeran teret padao na ruralna, radnička i kućanstva srednje klase koja nemaju drugog izbora nego voziti, dok su tvrtke s visokim udjelom ugljičnih emisija bile izuzete. Reakcije protiv proširenja zone ultraniskih emisija u Londonu i ukidanja plinskih bojlera u Njemačkoj podudaraju se s tim obrascem. Početni trošak toplinskih pumpi, mjera energetske učinkovitosti i električnih vozila obećavaju pad, ali su još uvijek izvan dosega mnogih.
Pravedno je zabrinuti se zbog nerazmjernih financijskih tereta, ali je frustrirajuće vidjeti političare, poput britanskog premijera Rishija Sunaka, kako te zabrinutosti koriste kao izgovor za odgađanje ili izbjegavanje djelovanja, ne rješavajući korijenski problem, umjesto preoblikovanja politika kako bi bolje pomogle onima kojima je pomoć potrebna. Posebno je frustrirajuće jer mnoge mjere zapravo mogu ublažiti financijski pritisak na siromašnija kućanstva.
Francuski ekonomist Thomas Piketty je za Guardian predložio upotrebu progresivnog poreza na ugljik prema kojem bi aktivnosti izvan dopuštene emisije, poput čestih letova za praznike, velikih kuća ili velikih vozila, bile podložne većoj stopi. Iako bi provedba takve mjere mogla biti teška, postoje i druge politike koje bi mogle povećati prihode i poskupjeti zagađivanje, poput pristojbi za česte letove i poreza na dobit na naftne kompanije.
Oduzimanje bogatima koji zagađuju i davanje siromašnima pomoći će ubrzati klimatsku akciju, poboljšati brojne živote i stvoriti pravedniji, sigurniji svijet. To mi se čini sasvim očitim.
Preveo Daniel Pavlović – Bloomberg Adria
