Ljeto 2023. bilo najtoplije u posljednjih 2000 godina

Kada bismo klimu u prošlosti tumačili samo na temelju temperaturnih mjerenja tijekom nekoliko desetljeća, ne bismo mogli reći je li tekuće zatopljenje velika promjena ili manje odstupanje. Godovi drveća sadrže informacije koje sežu tisućama godina unatrag, dajući nam perspektivu koja nam je potrebna da bismo razumjeli ono što se događa danas. 

Znanstvenici su u istraživanju, objavljenom u časopisu Nature krajem svibnja, koristili godove ne samo da pokažu dugoročne trendove već i da prikažu graf ljetnih temperatura na sjevernoj hemisferi po godinama u posljednja dva tisućljeća. A 2023. je bila najtoplija godina, dok je ostalih 25 najtoplijih godina zabilježeno nakon 1996. godine.

Druga po visokim temperaturama bila je 246. godina nove ere. Razumijevanje globalnog zatopljenja dramatično se promijenilo kada su znanstvenici počeli dokumentirati dugoročne temperaturne trendove koristeći godove, uzorke leda, sedimentne slojeve i druge pokazatelje temperature iz prirode. Godine 1998. znanstvenici su objavili čuveni grafikon dramatičnog rasta (tzv. hokejaške palice) koji pokriva posljednjih 600 godina. Porast i pad temperature na grafikonu je poput blago zakrivljenog brežuljka sve do sredine 20. stoljeća, kada krivulja naglo skače. 

Zahvaljujući tome, ljudi su dobili jasnu sliku koliko je neobično ono što se danas događa. U nemogućnosti diskreditiranja rezultata, neki su ljudi pokušali diskreditirati istraživače hakirajući njihove e-mailove 2009. godine i izvlačeći izjave iz konteksta da bi sugerirali da su istraživači negdje pogriješili, izazvavši tako lažni skandal, takozvana "klimatska vrata"  (engl. climate-gate). Od tada se pojavilo nekoliko desetaka detaljnijih i dubljih rekonstrukcija naše klimatske povijesti. Ovo najnovije istraživanje pokriva samo najšumovitiji dio planeta – između 30 i 60 stupnjeva sjeverne zemljopisne širine – ali vrlo detaljno prikazuje proteklih 2000 godina i izdvaja današnje klimatske promjene u kontekstu prirodnih promjena tijekom stoljeća. 

Čak i fluktuacije koje se čine neznatnim imaju veliki utjecaj na ljudski život. Uzmimo, na primjer, 536. godinu nove ere koju je povjesničar Michael McCormick nazvao "najgorom godinom za život". Tada je došlo do vulkanske erupcije na Islandu, uslijed koje su se čestice raspršile u atmosferu, a Europa i Azija bile su prekrivene čudnom, tamnom maglom. To je rezultiralo zahlađenjem, glađu i valom kuge koji su se poklopili s raspadom Istočnog Rimskog Carstva. Novi rad u časopisu Nature pokazuje da su ljetne temperature te godine bile samo 1,9 Celzijevih stupnjeva ispod dugoročnog prosjeka i 3,9 Celzijevih stupnjeva niže nego u ljeto 2023.  

Obično se smatra da su vulkani glavni uzrok zahlađenja, ali razlozi zbog kojih je u prošlosti dolazilo do zatopljivanja nisu sasvim jasni. I 246. godina naše ere bila je neuobičajeno topla. Nešto kasnije, tijekom srednjovjekovnog toplog razdoblja, između 800. i 1400. godine nove ere, voćnjaci i pašnjaci su se proširili i na sjevernu Europu, Island i Grenland, no istodobno je došlo do velikih suša, gladi i propasti civilizacija na jugozapadu Amerike. 

Znanstvenici mogu uz pomoć godova drveća utvrditi ulogu klime u tom i drugim razdobljima u prošlosti. Najdugovječnija stabla – čekinjasti bor – mogu živjeti gotovo 5000 godina; znanstvenici mogu izvući uzorak jezgre tanke poput olovke kako bi proučili godove, a da pritom ne oštete stablo. Međutim, istraživači ne moraju posezati za tako starim drvećem da bi istražili daleku prošlost jer mogu dobiti informacije iz godova drvenih dijelova starih zgrada, brodova i drveća stabala u močvarama. 

Drveće koje raste u hladnijim uvjetima može pružiti podatke o prošlim temperaturama jer je temperatura glavni faktor koji utječe na rast. Novo istraživanje temelji se na proučavanju takvih stabala s devet različitih lokacija, koje je analiziralo 15 različitih timova, rekao je glavni autor Jan Esper s njemačkog Sveučilišta Johannes Gutenberg. 

Depositphotos

Esper je rekao da je želio bolje razumjeti kakve su bile temperature na Zemlji u predindustrijsko doba, prije nego što su emisije plinova koje je stvorio čovjek počele zagrijavati planet. Međuvladin panel o klimatskim promjenama (engl. Intergovernmental Panel on Climate Change – IPCC) iz 1988. predindustrijsku temperaturu definira kao prosječnu temperaturu izmjerenu u razdoblju od 1850. do 1900. godine. Pariški sporazum o klimi postavio je cilj zadržavanja porasta globalne temperature u okvirima do 1,5 Celzijevih stupnjeva, praga kojem se približavamo. 

Međutim, mjerenja prije 1900. godine su rijetka, a Esper kaže da godovi pokazuju da je predindustrijsko doba bilo nešto hladnije. Od 1850. do 1900. godine temperature su već bile četvrt stupnja iznad prosjeka u prethodnih 2000 godina. To znači da bi trenutačne temperature mogle biti znatno više nego što smo mislili. 

Ray Bradley, klimatolog sa Sveučilišta Massachusetts u Amherstu, autor je izvornog istraživanja s grafikonom naglog rasta. On kaže da novo istraživanje i istraživanje s grafikonom naglog rasta koriste različite tehnike i postavljaju različita pitanja, ali oba pokazuju kako se sadašnje doba uklapa u duže vremensko razdoblje. 

"Često čujete političare – političare neznalice – kako govore da se klima mijenja i da se događalo tijekom povijesti da bude toplije, pa se ne bismo trebali uzbuđivati ​​zbog emisija stakleničkih plinova koje ispuštamo u atmosferu", rekao je Bradley. Ali rekordne vrijednosti temeljene na prirodnim pokazateljima pokazuju da ovako toplo nije bilo zadnjih 2000 godina, možda i više, tako da je to sasvim izvanredna situacija." Izvanredna, ali ne i beznadna – klimatolozi kažu da još nije kasno da se globalno zatopljenje zadrži unutar granica. Ako poslušamo što nam priroda govori, možemo se zaustaviti na tome da 536. godina nove ere ostane najgora godina za život.