Hrvatska vidljivost u programu nuklearne fuzije u okviru Europske unije (EU) iznimna je uzevši u obzir veličinu zemlje, no puno je neiskorištenog prostora za veće sudjelovanje, ponajviše zbog nedostatka organizirane znanstvene industrije, ocjenjuje fizičar s Instituta Ruđer Bošković Tonči Tadić koji je koordinator hrvatske fuzijske istraživačke jedinice, kao i projektnog tima za projekt DONES.
ITER i DONES projekti su kojima je cilj doći do izgradnje demonstracijske elektrane temeljene na nuklearnoj fuziji čija bi snaga bila 500 megavata.
Dok je ITER-u fokus na stvaranju procesa stabilne fuzijske reakcije, odnosno stabilnog stanja goruće plazme, DONES, u kojemu su glavni akteri Hrvatska i Španjolska, radi na testiranju najpogodnijih materijala za nuklearni reaktor u takvoj elektrani.
Kako napominje Tadić, ITER nešto kasni zbog problema u vođenju projekta, no vjeruje da će se ostvariti ciljevi, a to je da se do 2035. godine postigne stanje goruće plazme, odnosno samoodrživa fuzijska reakcija te da do kraja tog desetljeća DONES dođe do dovoljno podataka o materijalima kako bi elektrana mogla biti konstruirana.
"Hrvatska sudjeluje sa svojim znanstvenicima i industrijom u istraživanjima nužnim za gradnju fuzijske elektrane. Naše tvrtke sudjeluju već u projektu ITER izvodeći neke njegove dijelove i sudjeluju u dizajnu sustava za DONES. Ima raznih hrvatskih tvrtki koje sudjeluju, kompanije koje se bave metalnim konstrukcijama, koje rade na nosivim sustavima za kablove ili cijevi za hlađenje ili slično, ima ih koje izvode precizna zavarivanja na sustavima za tekući helij, ima onih koje se bave robotskim sustavima, a i onih koje pružaju sofisticirane usluge menadžmenta za upravu", pojašnjava Tadić u razgovoru za Bloomberg Adriju.
Rad na projektu ITER | ITER
U izgradnji najvećeg svjetskog tokamaka, odnosno fuzijskog reaktora kojim bi se pokazala izvedivost fuzije kao nefosilnog izvora energije temeljenog na načelima koja pokreću djelovanje Sunca i zvijezda na jugu Francuske, sudjeluje uz EU još osam zemalja.
"Budući da induciranje struje u fuzijskoj elektrani ne može trajati beskonačno, barem za sada fuzijska elektrana bi radila u pulsnom modu, otprilike sat vremena. I takva elektrana koja unutar minute dolazi do pune snage i onda drži sat vremena je idealna za pokrivanje razdoblja vršne energetske potrošnje. Uspije li se plazmom ovladati na drugi način, onda će i sam proces trajati dulje", kaže Tadić.
Hrvatska je uz Nizozemsku i Belgiju među manjim zemljama EU-a koje se ističu svojim sudjelovanjem, no Tadić upozorava da je, kao i u drugim segmentima hrvatskog društva, ovo sudjelovanje temeljeno na pojedinačnoj inicijativi, a ne organiziranoj potpori.
"Ono što nedostaje je organizirana zajednica znanstvene industrije pri Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK). To, recimo, Slovenci imaju. Već blizu godinu dana to guram i još uvijek nije ustanovljena ta zajednica, iako postoje poticaji za to i od (…) Španjolaca s kojima radimo na DONES-u. Ta bi zajednica mogla informirati i okupljati hrvatske tvrtke koje bi mogle i htjele sudjelovati. U svijetu se godišnje okrene oko osam milijardi eura na znanstvenim projektima i Španjolci su postavili dobar primjer kako organizirati znanstvenu industriju. Zainteresiranih i kvalitetnih tvrtki ima, no prilično je komplicirano za bilo koju od njih ući u sustav ITER organizacije i iščitavati dokumente bez odgovarajuće potpore iz HGK-a. One koji prođu to sito i rešeto registriraju se za sudjelovanje u natječajima vezanim za ITER, projekt vrijedan 15 milijardi eura. Dakle, prostora za hrvatsku participaciju ima daleko više", smatra Tadić.
Dodaje da bi vodstvo HGK-a ili HUP-a zapravo trebalo samo pokazati interes za postojanje zajednice znanstvene industrije.
Što se DONES-a tiče, Hrvatska je potpisala ugovor o isporuci opreme zbog čega je, kao i Španjolci, osnovala nacionalni konzorcij s projektnim timom znanstvenika i inženjera koji radi na dizajnu, tehničkim specifikacijama i javnim natječajima za komponente projekta koje će biti isporučene. Vrijednost opreme koju se Hrvatska obvezala isporučiti je 35 milijuna eura.
DONES podrazumijeva desetljeće gradnje i barem dva desetljeća eksploatacije.
Lokacija na kojoj se radi na projektu fuzijskog reaktora u Francuskoj | ITER
"To stvara tehnički problem u Hrvatskoj jer je kod nas cijeli pristup u znanstvenim projektima dosad bio sveden na vremenski ograničenu aktivnost pojedinog sudionika. Nije se radilo ni na povezivanju s industrijom. DONES okreće stvar na glavu jer je cilj stvoriti mrežu ustanova, odnosno organizaciju koja će trajati desetljećima. Ne radi se o nečemu na maksimalno tri do pet godina. Cilj je stvoriti okvir i kontinuitet", kaže Tadić.
Dodaje da je drugi važan problem isporučiti velike komade opreme.
"Zadnji put kad je Hrvatska isporučila za CERN (međunarodni institut za nuklearna istraživanja u Ženevi) nešto veliko, bio je jedan veliki magnet za akcelerator (koji) je dizajnirao Institut Ruđer Bošković, a proizveo Končar još 1961. godine. Cijeli mit hrvatskog sudjelovanja u CERN-u i našeg znanstvenog doprinosa industriji je sazdan na tom magnetu od prije 62 godine. Drugim riječima, nemamo sustav ni znanstvenu industriju koja se trsi da bi sudjelovala u takvim projektima", objašnjava Tadić.
Pritom podsjeća da je teško shvatljivo kako je Hrvatska u pregovorima o članstvu u EU-u imala službeno stajalište kako nije zainteresirana za nuklearnu fuziju.
Hrvatski znanstvenici u Granadi koja je španjolski domaćin projekta DONES | DONES
Kako pojašnjava, preokret u tom odnosu donijelo je okupljanje domaćih znanstvenih institucija zainteresiranih za sudjelovanje u projektima vezanim za fuziju i potpisivanje sporazuma o partnerstvu s britanskim Centrom za fuzijsku energiju u Culhamu koji je i domaćin najvećeg svjetskog fuzijskog reaktora.
Drugi ključni potez bila je kandidatura za DONES. Tu je konkurirala i Poljska koja je odustala, a Hrvatska i Španjolska, kako bi izbjegle sukob i podjele oko kandidature unutar Euratoma, postigle su sporazum o suradnji na projektu.
.webp){kind=icon}
