Umjetna inteligencija ne prijeti samo opstanku brojnih softverskih kompanija. To što je kompanija Anthropic PBC dodatno razvila svoje modele Claude za finansijsko modeliranje izazvalo je zabrinutost među bankarima i analitičarima. Iako bankarska industrija ima snažne mehanizme prilagodbe koji će je zaštititi od tehnoloških promjena, postavlja se pitanje bi li u scenariju potpuno automatizirane budućnosti finansijske usluge mogle postati znatno manje važne nego danas.
Finansije imaju vrlo dugu povijest pronalaženja novih načina zarade, čak i dok se svijet novca neprestano mijenja. Samo u posljednjih nekoliko desetljeća prikupljanje štednje, kupovina i prodaja vrijednosnih papira te slanje novca na drugi kraj svijeta postali su brži i jeftiniji. Internet i pametni telefoni uklonili su kašnjenja koja su dugo bila izvor prihoda za posrednike.
Pa ipak, banke, brokeri i upravitelji imovinom i dalje posluju i ostvaruju zavidne profite. Proces pretvaranja jednog dolara štednje u jedan dolar investicije nije pojeftinio više od 130 godina, prema istraživanjima Thomasa Philippona, profesora finansija na NYU Stern School of Business. Od doba telegrafa krajem 1880-ih do ere visokofrekventnog algoritamskog trgovanja, ukupan trošak finansijskog posredovanja ostao je blizu dva posto finansijske imovine, utvrdio je Philippon.
Kako je to moguće? Za svaki razvoj koji je potkopao ono što su finansijaši prethodno radili, uspjeli su osmisliti sofisticiranije ili složenije proizvode i usluge za prodaju. Neka su se imena promijenila, ali ukupni trošak za ekonomiju ostao je uglavnom isti.
Pogledajmo upravljanje imovinom kao nedavni primjer. Tradicionalne aktivno upravljane fondove godinama snažno pritišću pasivni indeksni fondovi, koji obavljaju sličan posao uz djelić troška. No industrija je zadržala prihode kroz rast hedge fondova i privatnog kapitala, koji naplaćuju još više naknade za složenije proizvode. Globalno, ukupni prihodi fondovske industrije iznosili su 34 centa po dolaru imovine pod upravljanjem u 2024., što je tek neznatno manje u odnosu na 36 centi u 2005., prema Boston Consulting Groupu.
Drugi primjer su trgovački odjeli investicijskih banaka, koji su bili snažno pogođeni strožom regulativom nakon krize 2008., kao i digitalizacijom, većom transparentnošću i automatizacijom. No posljednjih su godina preokrenuli dugotrajan pad tako što su više kreditirali skupe alternativne upravitelje imovinom te prodavali više derivata i strukturiranih transakcija. Čak i u nečemu tako "dosadnom" kao što je obrada plaćanja za velike kompanije, banke su zaštitile prihode kombinirajući jednostavne, niskotarifne transakcije s premium dodacima poput naprednog upravljanja gotovinom i analitike.
Dakako, bankarstvu i novcu pomogle su i društvene i političke sile. Od 1980-ih, kako kaže strateg i autor Viktor Shvets, napuhan je golemi oblak viška finansijskog kapitala. Generacija koja je odrasla nakon Drugog svjetskog rata željela je manje države i više individualizma. Politički je to donijelo brzu deregulaciju i politike koje su davale prednost imovini nad dohotkom, tvrdi Shvets u svojoj nedavnoj knjizi "The Twilight Before The Storm". Sve više ljudi i kompanija dobilo je pristup većim količinama duga za razne oblike ulaganja i potrošnje. Proizvodi osiguranja i štednje naglo su se proširili. Globalna trgovina i korporativno zaduživanje eksplodirali su. A globalni finansijski sistem, koji je do 1970-ih bio otprilike iste veličine kao realna ekonomija, danas je narastao na više od pet puta vrijednosti globalne ekonomske proizvodnje.
U kombinaciji s tehnologijom, to je gotovo svima donijelo napredak, ali je na mnogim mjestima povećalo nejednakosti. Shvets upozorava da bi nekontrolirani AI mogao brzo produbiti i proširiti nastale društvene pukotine. Kako ova tehnologija smanjuje potrebu za radnom snagom, granični trošak proizvodnje dobara i usluga težit će nuli - dok će povrati na uspješne ideje rasti u nebo. Posljedično, nikada nije bilo lakše postati milijarder - ili potonuti u bezizlazno siromaštvo, rekao mi je Shvets.
Utopijsko obećanje umjetne inteligencije jeste obilje, no jedini sigurni dobitnik je superelita koja posjeduje mašine. No ovdje nastaje problem: u budućnosti u kojoj većina industrija gotovo da i ne treba radnike, ko će konzumirati sve usluge i proizvode koje one stvaraju? Shvets, kao i mnogi drugi, smatra da će dio odgovora morati biti univerzalni temeljni dohodak za sve, bez obzira na to imaju li posao ili ne, finansiran iz poreza.
No to bi finansijskim uslugama malo pomoglo. Kada vam je zagarantirana doživotna plata i imate malo izgleda raditi išta drugo, neće imati smisla štedjeti za penziju, a vjerovatno ni zaduživati se za kupovinu kuće. Finansijsko produbljivanje posljednjih 50 godina moglo bi se brzo preokrenuti.
Šta bi Wall Street mogao učiniti? Jedna ideja koja već uzima maha jeste pretvaranje novca u zabavu: tržišta predviđanja, kockanje opcijama na dionice i kriptovalute upravo su to. Neslavna budućnost finansija mogla bi biti ekonomski besmisleno igranje igara. Samo sve uža superelita uopće bi trebala finansijske usluge - i vjerovatno bi i njih prepustila mašinama. Na kraju bi i sam novac mogao postati isprazan rekvizit u ekonomiji u kojoj odluke većine pojedinaca više uopće nisu važne.
Neki vjeruju da će se stvari razvijati upravo tako. Nemamo odgovor, no čak i vodeći finansijski direktori shvataju da političari moraju početi razmišljati kako usporiti poremećaje i postaviti zaštitne ograde kako bi društvo zaštitili od veće polarizacije i haosa.
Prošlog je mjeseca u Davosu Jamie Dimon, glavni izvršni direktor JPMorgan Chase & Co., sugerirao da bi vlade mogle pronaći način da spriječe banke poput njegove da brzo smanjuju broj zaposlenih kako AI preuzima njihove poslove. Bila je to ideja koja ne izdržava ozbiljniju analizu, no finansijsku industriju možda ipak vrijedi poslušati. Uostalom, malo je ko bio tako dosljedan u osmišljavanju novih načina zapošljavanja ljudi i naplate naknada za proizvode za koje svijet nije ni znao da su mu potrebni.
.webp){kind=icon}
