Kako se snaći u sedmom najvećem gradu na svijetu

U Mumbaiju sam sletio u ranim jutarnjim satima prosječnog kasno ljetnog utorka. Gusti monsunski oblaci polako su se povlačili s neba, a njihovo su mjesto nad velegradom zauzimale žute sunčeve zrake promjene.

"Svidjet će ti se Indija“, rekla mi je starija gospođa dok smo se iskrcavali s aviona. "Pruža ponešto za svakoga“, kratko je dodala i uz srdačan osmijeh na izboranom licu oprostila se od mene.

Ispred međunarodnog terminala brzo sam pronašao domišljatog lokalca koji je iskoristio moj umor da platim više za brz prijevoz do hostela. Sjeo sam u njegov izlizani prljavo bijeli Suzuki i nadao se što bržoj vožnji.

Bilo je neobično kroz napola razbijeni prozor promatrati kako se ovaj uspavani div od 21 milijun stanovnika budi. Hiperaktivnu metropolu, koju mi je prijatelj opisao kao "najbolje i najgore što Indija nudi", poznavao sam samo iz opskurnih bolivudskih filmova i priča prijatelja, nekih lijepih, drugih zastrašujućih.

S prometom se polako počela buditi i vojska trgovaca i uličnih prodavača, svaki sa svojim poslom i ozbiljnim izrazom lica, sa svojim snovima i brigama. Zrak je mirisao na svježinu nedavne oluje, ali kako smo ulazili u gusto naseljene i živahne dijelove grada, taj je miris zamijenio snažan miris benzina, smeća i jutarnje hrane.

Putovao sam prema zapadu, prema nemirnim obalama sivog Indijskog oceana.

Tijekom boravka u Mumbaiju odsjeo sam u četvrti Bandra West, modernoj obalnoj četvrti gdje stare kolonijalne crkve "plešu" s modernim šetnicama, uličnom umjetnošću i luksuznim visokim zgradama.

Kolonialna arhitektura Mumbaja | Mihael Šmirmaul/osebni arhiv

Urbana i prijateljska oaza

Priya je početkom godine ostvarila svoje snove. Nakon osam godina truda u zemlji "tamo dolje," gdje je stjecala poslovno iskustvo i pažljivo štedjela, u veljači je otvorila vrata svog novog hostela putnicima iz cijelog svijeta.

Hostel Hammock mirna je, prijateljska oaza usred bučnog kaosa i užurbanosti. To je mjesto susreta zapadnih turista, putnika i pričljivih lokalaca koji radoznalo žele saznati kakav je život u zemlji za koju su možda tek čuli. U rano, svježe jutro, dok su tama i kišni oblaci ustupali mjesto novom početku, odložio sam svoj iznošeni ruksak u Priyinu kuću i pokušao se riješiti umora od dugog leta.

U sedmom najvećem gradu na svijetu imao sam četiri duga dana, koja sam trebao pažljivo isplanirati. U hostelu me obuzeo neugodan osjećaj, kao da mi neumoljivi otkucaji sata polako najavljuju odlazak. Morao sam vidjeti ovaj legendarni grad, o kojem su pisali velikani.

Cirkus sa slonovima 

Nikada nisam doživio takav kaos. Trošni automobili, prljavi autobusi i motociklisti, svi se međusobno natječu za pravo prolaza, neprestano trubljenje koje nadjačava svaki unutarnji monolog, ulični prodavači koji ignoriraju buku oko sebe dok glasno oglašavaju svoje najnovije ponude, a u pozadini odjekuje umirujuća hinduistička religijska glazba. Čovjek ne zna što je intenzivnije - mirisi ili vreva.

Konačno sam stigao u Indiju, pomislio sam, preplavljen beskrajnim senzacijama oko mene.

Bombay, kako je grad bio poznat većinu svoje povijesti, slučajno sam posjetio baš u vrijeme priprema za Ganeš čaturi, vjerski festival kada hindusi slave rođendan boga uspjeha, nadilaženja prepreka i mudrosti, na Zapadu poznatog kao kip sretnog slona. Praznici su dodali još više nereda gradu, ali su mi istovremeno otkrili bogatu kulturnu stranu Mumbaija, koju inače ne bih imao priliku doživjeti.

 

Vjerska proslava Ganeše manifestirala se u slučajnim povorkama ukrašenih, kičastih konvoja koji su se nenadano pojavljivali iza uglova prepunih ulica. Svaki je konvoj pratio ugodan i opuštajući, gotovo nevini ritam glazbe te grupa vesele djece, ponekad s nogometnom loptom, svojim omiljenim igračkama ili instrumentima.

"Došao si u pravo vrijeme“, rekao mi je Mukeš, profesor ekonomije na jednom od lokalnih sveučilišta, dok smo ručali u maloj otvorenoj kantini na sjevernom predgrađu. "Sada slavimo Ganešu. Možeš i ti nešto poželjeti, a Ganeša će ti to ispuniti", dodao je.

Mihael Šmirmaul/osebni arhiv

Središnji Mumbai vrlo je kompaktan. Pješice možete doći do gotovo svake važne kolonijalne ustanove, veličanstvene stare građevine, bujnog zelenog parka ili sedme najvrjednije burze na svijetu.

No, nisam prešao četiri vremenske zone da bih obišao sve znamenitosti iz vodiča Lonely Planet, kojim su naši roditelji, u olovnim vremenima prije interneta, putovali svijetom. Iako se smatram proračunatom i planski usmjerenom osobom, odlučio sam prije dolaska u Indiju napraviti suprotno. Da ne bih postao rob vlastitih ciljeva i planova, zaputio sam se u najnaseljeniju zemlju na svijetu bez očekivanja; svaki novi dan planirao sam korak po korak, prilagođavajući ga trenutnom raspoloženju.

Dobar kolega novinar, koji je posjetio Indiju više puta nego što mogu izbrojati na prste jedne ruke, dao mi je samo jedan savjet prije odlaska. "Na Indiju ne gledaj očima turista, već antropologa. Posjeti mjesta koja turistički vodiči preporučuju, ali znaj da najvrijednije trenutke nećeš doživjeti ispred hramova i kolonijalnih vila, već na slučajnim ulicama naizgled nezanimljivih četvrti“.

Skulpture ispred burze u Mumbaiju | Mihael Šmirmaul/osobna arhiva

Lakše reći nego učiniti. Na temelju iskustva s opuštenih posjeta azijskim i bliskoistočnim metropolama mislio sam da ću se lako nositi s indijskim kaosom, ali nakon manje od 24 sata u zemlji shvatio sam da nisam mogao biti više u krivu. Umjesto da se osjećam kao iskusni antropolog, po dolasku u Mumbai osjećao sam se kao dijete koje je izgubilo majku u velikom trgovačkom centru. Spoticao sam se o kaotični, nezaustavljivi motor tisuća mirisa – nekih ugodnih, drugih manje – stalne buke prometa, uličnih prodavača i naporne glazbe, te zbog brige za puko preživljavanje zaboravio promatrati život oko sebe.

Ljudski um i tijelo priviknu se na mnoge stvari, a ni ja nisam bio izuzetak. Kad sam se izborio s prekomjernom stimulacijom, prebolio trovanje hranom i pronašao pravi ritam, antropološka su me jedra odvela dalje nego što sam očekivao. Nakon što sam stao na noge, napokon mi se iskristalizirao cilj: Ne samo vidjeti znamenitosti zemlje, već razumjeti kako tako složen mozaik od dvije tisuće etničkih skupina, 122 jezika, svih glavnih vjeroispovijesti i 1,4 milijarde ljudi uspijeva ostati povezan.

Luksuzni stanovi koji se uzdižu iznad sirotinjskih četvrti | Mihael Šmirmaul | osobna arhiva

Nejednakost na steroidima

Polako sam počeo razumijevati grad. Mumbai je jedno od najgušće naseljenih gradova na svijetu, što snažno utječe na način života, rada i preživljavanja njegovih stanovnika. Nevjerojatno bogati i krajnje siromašni žive u neposrednoj blizini; luksuzni stanovi i neboderi uzdižu se iznad jednosobnih rupa i slamova. Ove izrazite nejednakosti u jednoj od najgušćih metropola na svijetu povezane su s nedostatkom otvorenih površina, što znači da ceste, obilaznice, pločnici i uličice ispunjavaju mnoge funkcije te predstavljaju srž urbanog života.

Teško je govoriti o Mumbaiju bez korištenja klišeja. To je grad s posebnim ekosustavom, unutar kojeg neovisno funkcioniraju ultra bogate i monderne četvrti, financijske institucije, filmska i zabavna industrija, srednjoklasni dijelovi grada te izrazito siromašni slamovi u kojima je zarobljeno više od milijun ljudi. Svi ti dijelovi žive u svojevrsnom suživotu – svatko ima svoju ulogu i ne obazire se na druge – tvoreći cjelinu koja diše jednim plućima.

Ulice Mumbaija su prostori za provođenje slobodnog vremena i preživljavanje, mjesta za vjerske i svjetovne proslave i susrete. U hramovima uz ceste odvijaju se obredi, u uličnim knjižnicama čitaju se novine i knjige, kod brijača ili na štandovima s čajem odvijaju se razgovori. Ljudi često izlaze na ulicu kako bi predahnuli od skučenih domova, a djeca se igraju kad promet utihne.

Ulice su još važnije u slamovima, koji se nižu diljem Mumbaija. Slamovi su najsiromašniji, najopustošeniji i najopasniji gradski dijelovi na svijetu. Oni su gotovo ničija zemlja, mjesto u koje nitko ne bi trebao poželjeti kročiti. No, ako sam kroz svojih 25 godina života na Zemlji išta naučio, to je izuzetna sposobnost komercijalizacije stvari, ma koliko strašne bile. Tako su se, kroz vrijeme, organizirani obilasci ovih duboko depresivnih četvrti razvili u cvjetajuću nišu putničke industrije. Isprva sam se dvoumio oko posjeta tim područjima, jer nisam htio postati dio rastuće mase zapadnih turista koji slamove doživljavaju kao zoološke vrtove, no na kraju sam ipak popustio.

Prvo sam posjetio Dhobi Ghat, osnovan 1890. godine i poznat kao najveća praonica na otvorenom na svijetu. Vrijedni dhobiji prema nekim procjenama dnevno donose pola milijuna komada odjeće na pranje, sušenje i peglanje. Među klijentima Dhobi Ghata navodno se nalazi i veličanstveni hotel Taj, dragulj mumbajske obale.

Praonica rublja Dhobi Ghat | Mihael Šmirmaul | privatna arhiva

U praonici živi i radi više od tri tisuće dhobija, od kojih nijedan nije rodom iz Mumbaija. Došli su u grad iz sjeverne Indije u potrazi za boljim životom, a mjesečno zarađuju otprilike devet tisuća rupija (oko 90 eura).

Iznad brujećih perilica, kapljuće otpadne vode i svježe opranih bijelih plahti uzdižu se sjajni, prazni luksuzni neboderi, koji siromašnim dhobijima služe kao podsjetnik na njihovu nedostižnost i ekskluzivnost.

"Za jedan dan je bilo dovoljno", pomislio sam nakon obilaska praonice. Radovao sam se povratku u mirnu četvrt Bandra West, svojem čistom krevetu i društvu suputnika. Ipak, u mislima mi je bio još jedan cilj. Mnogo intenzivniji, misteriozniji i zloglasniji, mjesto koje nije popularizirano samo u Bollywoodu, nego i u Hollywoodu.

Sljedeće jutro, pomalo umoran, sjeo sam u crni taksi, provjerio unaprijed dogovorenu cijenu vožnje i zaputio se prema jugu. Cilj je bio posjetiti Dharavi, najveći slum na azijskom kontinentu.

Dok smo jurili prema četvrti, prošli smo pored Antilije, najskuplje kuće na svijetu, gdje živi Mukesh Ambani, dvanaesti najbogatiji čovjek na Zemlji. Bogatstvo i siromaštvo u Mumbaiju poprimaju dimenzije na koje dosad nisam navikao. Imao sam neku ideju o bogatstvu i siromaštvu, oblikovanu kroz iskustvo odrastanja u Europi, gdje potonje, iako sveprisutno i sumorno, nikad nije tako bezizlazno i ekstremno.

Dharavi se nalazi u samom srcu financijske i zabavne prijestolnice Indije, na zemljištu koje bi u bilo kojem zapadnom gradu bilo smatrano prvoklasnim posjedom. U slumu, čiji počeci sežu više od stoljeća unatrag, živi više od milijun ljudi.

Pri ulasku u slum čini se kao da ste prešli zamišljenu granicu. Istrošena metalna ograda i stepenište vode vas iznad živahne željezničke stanice, gdje zvukove gustog prometa nadjačavaju glasovi cjenkanja, igre djece i pripreme čaja. To je grad u gradu, svojevrsni zatvor na otvorenom s beskrajnim dijelovima uskih prljavih ulica, otvorenih kanalizacijskih kanala i skučenih baraka u kojima zajedno žive generacije. Dharavi je popularna lokacija za snimanje indijske filmske industrije Bollywooda, a međunarodna publika ga je upoznala kroz hvaljeni film "Milijunaš s ulice."

U članku objavljenom na portalu India Outlook u srpnju 2019. pisalo je da je Dharavi pretekao Tadž Mahal kao najpopularniju turističku destinaciju u Indiji, jer su ga "promovirali i Hollywood i indijski filmovi".

Osim izvrsne šalice masala čaja, u kojoj sam uživao promatrajući ljude, igrajući nogomet s malim, marljivim Ronaldima i prisustvujući lokalnom prosvjedu, nije bilo mnogo toga za raditi. Nisam tip osobe koja bi se zabavljala ili fascinirala tuđim patnjama, i nakon nekoliko sati mislio sam samo na jedno - gdje je prvi izlaz.

Mjesto kulture

Mumbai je jednako poetičan kao i stoljećima opjevani gradovi Zapada. Stvari su ovdje stare. Postoji čvrsta tradicija, sjajna modernost i miješanje bezbroj stranih i domaćih utjecaja. Uske stare ulice i široke nove avenije prostori su za inspiraciju, razgovor i razmjenu. To je grad s najvećim brojem knjižnica i dom najplodnije filmske industrije na svijetu.

Sedmi najveći grad na planetu priča priču o složenom i neuhvatljivom indijskom identitetu, koji je nobelovac Amartya Sen jednom opisao ne samo kao preživjeli identitet, već kao identitet koji apsorbira.

Smeće u sirotinjskoj četvrti Dharavi | Mihael Šmirmaul | Privatni arhiv

Indija, a osobito Mumbai, nisu kulturni monoliti. Zapravo, Indija nije samo jedna država, već složen mozaik sastavljen od na prvi pogled teško razumljivog ekosustava brojnih vjeroispovijesti, etničkih grupa i suprotstavljenih interesa.

Indijski identitet je, zbog raznolikosti i kompleksnosti tla na kojem je izrastao, oduvijek bio identitet upijanja i prilagodbe. Zemlja se ne može pohvaliti samo najvećim brojem hindusa na svijetu, već i najvećim brojem sikha, parsija i džainista. Budizam također potječe s ovog potkontinenta, iako se danas rijetko prakticira, a Indija je dom i treće najveće muslimanske populacije na svijetu.

Prevladajuća kultura naravno odražava dominantnu vjeroispovijest hinduizma, ali Indija je mnogo više od zemlje hindusa. Iako bi trenutni lideri u New Delhiju voljeli da je to istina, odgovor je mnogo složeniji.

Mihael Šmirmaul/osebni arhiv

Put na jug

Četiri dana prolaze veoma brzo. Posljednje jutro napunio sam ruksak najnužnijim stvarima, opskrbio se flaširanom vodom i pobrinuo se da moj telefon ima punu bateriju. Krenuo sam prema jugu, prema bujnim džunglama i netaknutim plažama Goe, nekoć raja za hipije.

Put do međunarodnog aerodroma u Mumbaiju prošao je glatko, potpuno suprotno Priyinim upozorenjima o mogućem „krahu svijeta“. Vlasnica hostela i mnogi domaći stanovnici savjetovali su mi da zbog gužvi na festivalu Ganeša Chaturthi krenem prema aerodromu, udaljenom dobrih devet kilometara, barem četiri sata prije leta. Izgleda da sam imao sreće, jer je to bila najmirnija i najmanje prometna vožnja tijekom mog boravka u gradu.

Zapadnjaci često griješe dok putuju Indijom. Umjesto da iskoriste povoljan tečaj svojih eura i dolara te uživaju u pristupačnom luksuzu, odlučuju se za putovanje u stilu spomenutog filma "Milijunaš s ulice".

Prepuni, prljavi spavaći vagoni noćnih vlakova i oronuli slamovi mogu vam pružiti novu perspektivu; neprovjerena ulična hrana može vam otvoriti vrata u novi svijet okusa, ali zašto? Indija je jedno od najbrže rastućih gospodarstava svijeta, a s rastom su se povećali i standardi. U potrazi za ljepotama najnaseljenije zemlje svijeta, nemojte pasti u zamku mišljenja da su one skrivene u neizlaznoj bijedi i siromaštvu.

Za kraj, posudit ću riječi brojnih putnika koje sam imao priliku sresti u hostelima ili na turističkim forumima: "Indija nije za početnike." Ovo je rečenica iza koje ću stajati cijeli život.

Nijedno iskustvo putovanja po bilo kojoj državi neće vas pripremiti na Indiju. Od kaosa, bezbrojnih podražaja, pretjerane stimulacije do spokojnih, ponekad čak i duhovnih trenutaka - Indiji se čovjek mora prepustiti; pustiti volan i prebaciti se na autopilot. Indija zasigurno nije za svakoga, ali posjetitelju može pružiti više nego bilo koja druga zemlja na svijetu.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar