Povratak za tastaturu nakon odmora u mom slučaju uvijek izgleda isto: prsti kucaju brzo i precizno, emailovi se nižu, ekrani mijenjaju, ali glava kao da ne prati ritam. Nije to umor, već tiha rasijanost u kojoj misli lutaju, inspiracije manjka, a fokus kasni. I upravo taj osjećaj, koji mnogi zaposleni prepoznaju u prvim radnim danima nakon praznika, postao je tema o kojoj se sve češće govori. Zašto koncentracija izostaje i kako je vratiti bez samopritiska pitali smo Jasminu Stojanović, ICI business coacha i autoricu obuke S.B.E.S. (Svjesni biznis i ekonomija svrhe).
Prema njenim riječima, osjećaj rasijanosti nakon odmora nije znak lijenosti ili nedostatka discipline, već pokazatelj da se i dalje nalazimo u drugačijem emocionalnom i mentalnom režimu. Savremeni neuropsihološki pristupi, objašnjava ona, ukazuju na to da tokom odmora mozak prirodno prelazi u takozvani "difuzni režim razmišljanja, stanje u kojem su pažnja i misli slobodnije, kreativnije i manje usmjerene". Problem nastaje kada od sebe očekujemo da se iz tog režima naglo vratimo u visoku koncentraciju i intenzivan radni tempo. "Fokus ne funkcionira kao prekidač", naglašava Stojanović, "već zahtijeva prelaz".
Nije samo pitanje obaveza - kada emocije nisu prepoznate i regulirane, pažnja prirodno slabi | Depositphotos
Važnost samoregulacije i unutrašnjeg narativa
Dodatno, povratak na posao često ne podrazumijeva samo suočavanje s obavezama, već i s potisnutim emocijama, umorom, blagom anksioznošću ili krivicom zbog osjećaja da "nismo dovoljno efikasni".
"Kada emocije nisu prepoznate i regulirane, pažnja prirodno slabi", kaže sagovornica. Na to ukazuje i savremena psihološka literatura, poput knjige dr. Elen Hendriksen "Kako biti dovoljan" (izdavač: Finesa), u kojoj se ističe da rasuta pažnja često ne proizlazi iz stvarnog manjka sposobnosti, već iz unutrašnjeg osjećaja "nedovoljnosti", odnosno uvjerenja da odmah po povratku s odmora moramo biti jednako fokusirani i produktivni kao prije. Zato, umjesto samopritiska i ambicioznih planova, Stojanović preporučuje samoregulaciju kroz kratke, jasno definirane blokove rada od deset do petnaest minuta, bez očekivanja savršenog učinka. Takav pristup, navodi ona, mozgu šalje signal sigurnosti.
Promjena unutrašnjeg narativa je jednako važna: "Umjesto pitanja zašto se ne možete koncentrirati, korisnije je zapitati se koji je najmanji sljedeći korak koji možete napraviti tog dana. Ovakav pristup smanjuje otpor i vraća osjećaj kontrole".
Mali rituali i svakodnevne navike pomažu da se povrati kontrola i fokus | Depositphotos
Uz to, prema njenim riječima, rješenje leži i u svakodnevnim ritualima i navikama koje fokus čine stabilnim, a ne zavisnim od trenutne motivacije.
"Rituali imaju ključnu ulogu jer mozgu šalju signal sigurnosti i predvidivosti. Kada dan započinjemo ili završavamo na isti način, na primjer kratkim blokom koncentriranog rada, jasnim početkom i krajem radnog vremena ili malim 'ulaznim' ritualom, pažnja se lakše aktivira i manje rasipa. Ako se fokus gradi kroz male, svjesne navike, on postaje stabilan i otporan na spoljašnje pritiske".
Govoreći o fokusu u širem kontekstu, Stojanović kroz iskustvo rada s klijentima primjećuje i da se problem često ne nalazi u manjku koncentracije, već u manjku jasnoće. Mnogi, kaže, imaju utisak da su stalno zauzeti, ali rijetko istinski prisutni: rade mnogo, bez jasnog osjećaja, smisla i zaokruženosti. Kada ciljevi, prioriteti i granice nisu precizno postavljeni, pažnja se prirodno rasipa. "Ljudi misle da im nedostaje fokus, a zapravo im nedostaje pravac", zaključuje. Posebno naglašava i ulogu menadžera u prvim danima nakon pauze, upozoravajući da potreba da se "nadoknadi izgubljeno" dodatno rasipa pažnju i produžava period prilagođavanja. Budući da istraživanja pokazuju da je većina nezadovoljstva poslom povezana s odnosima, kulturom i liderstvom, a ne sa samim zadacima, pad koncentracije nakon odmora često je signal neusklađenih očekivanja i radne klime, a ne individualni problem zaposlenih.
Liderski odgovor na rasutu koncentraciju
Ako odmah krenemo punim gasom, reagujemo impulsivno i donosimo brze odluke bez pravog fokusa, savjetuju eksperti | Depositphotos
Na ovo ukazuje i Aleksandra Kožul, direktorica komunikacija u Novastonu, koja period povratka s odmora opisuje kao pravi test liderske zrelosti. Kako objašnjava, timovi se vraćaju s različitim nivoima energije, a nagli ulazak u ritam kroz pretrpane sastanke često "sprži koncentraciju" prije nego što se ona uopće obnovi. Umjesto toga, zagovara strateški, postepen povratak kroz četiri koraka:
Razdvajanje hitnog od važnog: "Jasno komunicirajte šta mora odmah, a šta zahtijeva duboki rad i može sačekati"
Kratki 'check-in' sastanci: "Umjesto iscrpljujućih sesija, birajte kratke formate. Fokusirajte se na prioritete, ali oslušnite atmosferu u timu'.
Prostor za "dah": "Uvedite mikro-momente za refleksiju. Kratke pauze ubrzavaju adaptaciju tima mnogo bolje od kontinuiranog pritiska".
Prisutna komunikacija: "Slušajte više nego što govorite. Prisutan menadžer smiruje haos, umjesto da ga stvara".
Na praktičnom nivou, sagovornica zapaža da se mnogi zaposleni po povratku s odmora instinktivno odlučuju za strategiju "punog gasa", pokušaj da se u jednom dahu savladaju stotine emailova, nagomilani rokovi i maratonski sastanci. Kratkoročno, kaže, takav juriš jeste izvodljiv, ali dugoročno nije ni održiv ni preporučljiv.
"Ako odmah krenemo punim gasom, reagujemo impulsivno i donosimo brze odluke bez pravog fokusa", objašnjava ona podsjećajući da nisu svi "požari" u inboksu zaista naši, niti su svi zadaci podjednako hitni samo zato što su nas sačekali. Period nakon odmora, dodaje, više liči na naglo buđenje nego na start trke i zahtijeva svjesno usporavanje.
Upravo zato, povratak vidi kao priliku da se postavi ton za cio naredni period. Među malim, ali efikasnim navikama koje preporučuje ističe se pravilo "3 prioriteta" (Rule of 3) - definiranje od tri do pet ključnih zadataka prije nego što digitalni šum preuzme dan. Jednako važni su i kratki "mikro-reseti". Naime, čak i minut svjesnog disanja između sastanaka može znatno sniziti nivo stresa i vratiti jasnoću. Konačno, umjesto pokušaja da se "pobijedi" sve već prvog dana, Kožul savjetuje postepeno ubrzavanje: prvi dan za mapiranje terena, drugi za jedan veći zadatak, a tek treći za povratak punom radnom ritmu. "Istinska produktivnost ne dolazi iz straha od obaveza", zaključuje ona, "već iz stabilnog i promišljenog starta".
.webp){kind=icon}
