To je početna scena direktno iz filma Indiana Jones. Na neki način uspio sam da uđem u Louvre dok je legendarni pariški muzej zatvoren, tiho se krećući kroz njegove ogromne sale koje odjekuju i deluju pomalo jezivo bez prisustva ljudi. Pazim da mi patike ne škipe dok se penjem stepenicama i stižem do jednog od najstarijih dijelova nekadašnjeg doma francuskih kraljeva, zidovi su krvavo crveni, a plafoni imaju kasetirane zlatne ukrase.
Prolazim pored tapiserija (toliko mnogo tapiserija) koje prikazuju Luja XIV i njegov dvor i pored zlatnih stolova prikladnih za Bijelu kuću Donalda Trumpa, prije nego što ulazim u prostoriju koja sadrži predmet zbog kog sam i došao.
U centru salona, ispred ogromne slike Luja XIV, stoji široka osmostrana piramida sa ogledalima na svakoj strani širine oko šest metara. Njeni uglovi djeluju gotovo vanzemaljski naspram baroknog okruženja. Na njenom vrhu nalazi se nešto jednako nestvarno: raskošna konstrukcija od kristala, delikatnih metalnih zupčanika i blistavog zlata, visoka nešto više od jednog metra. U njenom postolju nalaze se mehanizmi koji podsjećaju na unutrašnjost muzičke kutije; u sredini je sat, on prikazuje sate, minute, mjesece, dane, godinu, mjesečeve mjene i vrijeme izlaska i zalaska sunca. Na neki način, u toj spravi se mogu razaznati i godišnja doba, solsticiji i zvjezde na nebu, a sve to leži na ploči od lapis lazulija sa umjetnutim planetama od sedefa. Na vrhu sata stoji zlatni čovjek visok oko 28 centimetara, okružen staklenom kupolom na kojoj su ugravirane konstelacije zodijaka.
Remek delo horologije | Vacheron Constantin
Pomislio sam na Indiana Jones filmove jer taj predmet izgleda kao artefakt koji može otvoriti portal u drugo vrijeme ili osloboditi osvetoljubive vanzemaljce (naravno, iz nekog od onih loših filmova posle 2000-te, ne iz dobrih starih iz osamdesetih).
Dan moje posjete muzeju je 16. septembar 2025. godine i pozvan sam, zajedno sa malom grupom novinara, da upoznam ovo mehaničko čudo koje se zove La Quête du Temps ("potraga za vremenom"). Iako nije stiglo iz svemira, u pitanju je dug put: švajcarski časovničar Vacheron Constantin napravio je ovaj sat u čast 270-te godišnjice kompanije, a cijeli projekat je trajao sedam godina, od dizajna, preko inženjeringa, do završetka. Ovakvo dostignuće predstavlja sve što volim kod časovničara: ono ujedinjuje znanje i zanat prikupljan kroz vijekove u jednom dijelu koje teži novim visinama.
Zlatni čovjek se približava završetku u studiju François Junod u Švicarskoj. Junod mi je rekao da, iako je njegova tehnologija staromodna, više ljudi nego ikada danas traži njegove automate. Sada koristi 3D štampu za modele i makete kako bi ubrzao delove svog procesa |Vacheron Constantin
Zlatni čovjek pod kupolom je automat, mehanička figura koju je stvorio francuski mašinski umjetnik François Junod, jedan od rijetkih ljudi na svijetu koji i dalje praktikuje vjekovnu umjetnost pravljenja pokretnih mehaničkih umjetničkih djela. Izgleda pomalo kao statueta Oscar, ali funkcioniše više kao jezivi robotski dječak iz filma Hugo Martin Scorsesea. Sat pokreće ruke tog čovjeka koje pokazuju vrijeme, ukazujući na redove brojeva ispred njega. Junodova muzička kutija u dnu svira melodije umjetnika Woodkid, a kristalno kućište cijelog uređaja izrađeno je u saradnji sa poznatim proizvođačem avangardnih satova i kinetičkih umjetničkih djela L’Epée 1839.
Kroz dugogodišnje partnerstvo sa Louvre-om, Vacheron Constantin je dogovorio da La Quête du Temps bude izložen tamo kako bi javnost mogla da mu se divi do 12. novembra.
(Godišnjice su važne za ovu kompaniju; to je najstariji časovničarski brend na svijetu koji i dalje neprekidno postoji.)
A kustosi muzeja su okružili ogledalsko postolje prstenom važnih horoloških dragocjenosti iz svoje kolekcije: kočijskim satom koji je služio kardinalu Richelieu, predivno oslikanim fragmentom egipatskog vodenog sata iz oko 330. godine p.n.e., i metalnim paunom iz oko 970. godine n.e., koji je nekada bio dio složenog sata u Córdobi, Španija. Zajedno, oni pričaju priču o tome kako je čovječanstvo mjerilo vrijeme kroz vijekove, lanac prenesenog znanja. Na primjer, sat iz Córdobe napravio je hrišćanski zanatlija koji je naučio zanat od islamskih učenjaka, koji su, pak, naslijedili znanje od drevnih Grka.
Prednja strana La Quête du Temps, na kojoj se može pročitati sat, minut, dan, datum, mesec i koliko energije je preostalo u njegovoj 15-dnevnoj rezervi snage | Vacheron Constantin
Dok šetam prostorijom, pogledam sat koji nosim — mali Tudor Black Bay 54. On pokazuje samo vrijeme - čak ni datum, a kamoli moj horoskopski znak - ali pripada istoj porodici kao i sva ta čuda. U glavi čujem glas Indiana Jones-a kako viče svoj čuveni izraz: "That belongs in a museum!" "I jeste tamo gdje treba!" pomislim, srećan.
Ali čekaj, da li je to dobra stvar? Louvre je muzej koji gleda u prošlost, ne u budućnost. Gotovo čitava njegova kolekcija potiče iz perioda pre 20. veka - iz doba kada smo izumeli, između ostalog, kvarcne satove, kompjutere i pametne telefone.
Da li je moj sat relikvija istorije?
Uostalom, horološka tradicija predstavljena u tom salonu zapravo se ne završava mojim malim Tudor-om, pa čak ni sa La Quête du Temps.
Završava se sa Apple Watch-om.
Ne znam ni polovinu stvari koje moj Apple Watch može da uradi, ali znam da može da mi pokaže mnogo više nego La Quête du Temps. U tehničkom smislu, on je definitivno učinio moj mehanički sat zastarjelim. Kada ljudima kažem koliko volim staromodne časovnike, mnogi mi ukažu na ovu činjenicu u nekoj verziji: "Ne treba mi sat, imam telefon," česta je rečenica. Ili: "Moj Casio je precizniji nego što će Rolex ikada biti." Do nedavno sam se samo smijao na takve komentare.
"Ti ljudi jednostavno ne razumiju." A uostalom, ima i mnogo onih koji razumiju.
Mehanički satovi su uživali neviđenu popularnost tokom posljednjih pet godina, otkako je pandemija prikovala ljude za ekrane i dala im dovoljno vremena da istražuju male luksuze koje su mogli da priušte dok je svijet bio zatvoren. Razlog zbog kog Vacheron Constantin može da izlaže svoja djela u Louvreu, kao i da priredi glamuroznu večeru za 270 gostiju u muzeju, kojoj sam kasnije te večeri prisustvovao, jeste taj što je osma najveća švajcarska luksuzna časovničarska marka, koja je 2024. godine prodala mehaničke satove u vrijednosti od preko milijardu švaicarskih franaka, prema Morgan Stanley i LuxeConsult. (Brend broj jedan, Rolex, prodaje oko 10 milijardi franaka, a zatim slijedi Cartier, sa oko 3 milijarde.)
Zadnja strana sata prikazuje mapu zvjezda i zodijačke znakove | Vacheron Constantin
Ali rast koji je započeo 2020. godine sada usporava, pošto je proizvodnja novih satova sustigla potražnju, a prodaja se 2025. praktično srušila zbog globalnih trgovinskih tenzija i tarifa. U augustu su izvozi satova iz Švicarske pali za 16,5 odsto u odnosu na prethodni mjesec, u svim regionima, materijalima i cjenovnim kategorijama, prema švicarskoj finansijskoj firmi Vontobel. SAD su najveće tržište za većinu luksuznih proizvođača satova, a nakon što je Trump uveo carinu od 39 odsto na švicarski uvoz, izvoz u SAD se smanjio zapanjujućih 24 odsto u istom mjesecu.
Luksuz je, po definiciji, nešto što ti ne treba, ali jeste nešto što želiš, dragocjenost za koju si spreman da platiš više. U eri Apple proizvoda, mehanički satovi su upravo to: predivno nepotrebna ekstravagancija koja zavisi od želje i strasti. Ali u jednom trenutku, kao i svaki luksuz, ako postane preskup za većinu ljudi, sama želja više nije dovoljna.
Da budem jasan, ne vjerujem da će mehanički satovi nestati. Ali opet, ni ljudi koji su voljeli tapiserije nisu mislili da će one nestati. Zato, kada sam napustio muzej, sjeo sam da razgovaram sa Olivier Gabet, direktorom odjeljenja za dekorativne umjetnosti u Louvre-u, koji je takođe devet godina bio na čelu susjednog Musée des Arts Décoratifs. On je savršena osoba da ga pitam kako su se satovi i mjerenje vremena mijenjali u životima ljudi kroz istoriju.
Kustos Louvre-a Olivier Gabet stoji ispred La Quête du Temps (levo) i La Création du Monde (desno), sata od srebra i bronze poklonjenog Louis XV 1754. godine. To složeno horološko djelo restaurirao je Vacheron Constantin za Louvre 2016. godine, čime je započeto partnerstvo između dvije institucije | Vacheron Constantin
Vrijeme se mjerilo pomoću sunčanih i primitivnih vodenih satova sve do srednjeg vijeka. Ali oko 1300. do 1400. godine tehnologija je napredovala ogromnim koracima, kaže Gabet, i kraljevski dvorovi su počeli da prave raskošne mehaničke izume koje su prikazivali u palatama i crkvama. U tom periodu su nastali astronomski satovi u Pragu i Strasbourgu.
"To je veoma univerzalna priča," objašnjava on. "Nije samo evropska, već i kineska, i veoma prisutna u islamskom svijetu. Znamo da je još 800. godine al-Rashīd (vladar Bagdada) poklonio Charlemagne-u automat koji je bio povezan sa vremenom."
Početkom 16. vijeka, usred renesanse, zanatlije su počele da posmatraju satove kao umjetnost, a ne samo kao instrumente. Iz tog perioda potiče i najbogatiji dio kolekcije satova i časovnika u Louvre-u. U prostoriji sa La Quête du Temps, na primjer, nalazi se najstariji poznati sat koji je napravio francuski zanatlija, prelijepo ukrašena kugla iz 1551. godine. Mala je; moraš da se sagneš i posvetiš trenutak da bi je zaista sagledao.
Zatim, Gabet se sam, bez mog pitanja, osvrće na nešto o čemu sam razmišljao dok sam lutao praznim Louvre-om: kakav je luksuz isključiti se i posvetiti vrijeme divljenju lijepim stvarima.
Mogao bih dana provesti samo posmatrajući delakoja okružuju sat |Vacheron Constantin
"Na kraju dana, ljudi žele da dođu u Louvre sami," kaže Gabet. "Prosječno provode između dva i po i tri sata ovdje, što je u današnjem svijetu zaista mnogo.
Gube osjećaj za vrijeme dok su u muzeju. Slobodni su na trenutak u svijetu u kome nismo baš toliko slobodni." Zanimljivo je, baš tako se i ja osjećam ujutru kada odlučim da nosim mehanički sat. Lakši sam. Nema onog stalnog "vikanja" mog Apple Watch-a: podsetnici, poruke, mejlovi, WhatsApp, DM-ovi, fitnes upozorenja, sastanci, uputstva, pa čak i poruke da ustanem i protegnem se. (Što me samo tera da legnem.) Kada nosim svoj mehanički sat, ja sam slobodan.
Prije neki dan sam čitao knjigu koju je objavila Ressence, avangardna nezavisna časovničarska kuća iz Belgije. Knjiga Ahead of Time: 20 Leading Minds Shaping the Future sadrži intervjue sa velikim misliocima, uključujući Sam Altman-a, suosnivača OpenAI, i Ivy Ross, glavnu direktorku dizajna za potrošačke uređaje u Googleu. U knjizi, čovjek koji je stvorio iPod, Tony Fadell, kaže da će jedan od ključnih uređaja budućnosti biti plašt nevidljivosti. "Još niko nije smislio takav uređaj, ali u budućnosti ćemo željeti sve više privatnosti," kaže on. "I koji je to uređaj koji će ti pomoći da izbjegneš sve one koji pokušavaju da te dohvate?"
Da li je odlazak u muzej pomalo kao nošenje plašta nevidljivosti na neko vrijeme? Da li je isto kada stavim svoj Tudor? Možda pomalo.
Kupio sam taj sat, kao i mnogi drugi, da obilježim važan trenutak u životu - u mom slučaju, novo poglavlje na poslu. Mehanički satovi su sjajni za takve prilike, jer unutar njih kuca sve ono što su vijekovi istraživanja, truda i majstorstva postigli.
Majstor sastavlja prednju tablu La Quête du Temps, gdje se vide prikazi vječnog kalendara. Sunce i mjesec na medaljonu označavaju dan i noć | Vacheron Constantin
Pomislio bi čovjek da smo odavno otkrili sve što treba da znamo o tome kako sat funkcioniše, još otkad je onaj francuski zanatlija završio svoju malu kuglu 1551. godine, ali ne!
Svake godine pojavljuju se stotine inovacija u ovom polju: novi materijali, poboljšanja tačnosti, svežih načina prikazivanja vremena. Sat je odličan način da se obilježi poslovni uspjeh ili godišnjica, jer ne gleda samo unazad. On predstavlja neprestano stremljenje ka novim dostignućima. Vacheron Constantin je tokom izrade La Quête du Temps naučio toliko toga da je kompanija podnela čak 15 novih patenata.
Kao što tehnologije iz svijeta superautomobila ili Formula One šampiona kasnije utiču na serijske automobile, tako i projekat poput La Quête du Temps utiče na buduće satove Vacheron Constantin-a. Christian Selmoni, direktor stila i nasleđa brenda, rekao mi je da je jedna od novih tehnologija razvijenih za ovaj veliki sat prenjeta i na seriju pratećih ručnih satova, takođe napravljenih u čast godišnjice. Ograničena kolekcija od 20 komada prikazuje istog zlatnog čovjeka na jednoj strani brojčanika, koji pokazuje sate i minute, dok se na poleđini nalaze astronomske komplikacije. Ovi satovi koriste jedinstveni diferencijalni retrogradni sistem za praćenje rezerve snage, tehnologiju direktno preuzetu iz La Quête du Temps.
Prednja i zadnja strana satova Métiers d’Art “Tribute to the Quest of Time”, napravljenih kao prateća kolekcija uz La Quête du Temps | Vacheron Constantin
Ovaj automat, sat, muzička kutija, prepun vijekovima starih mehanizama, u sebi nosi i tehnološki napredak. On pripada muzeju zbog svega što predstavlja. Ali moj sat, ne. On pripada čvrsto mom zglobu, da bih to naslijeđe mogao da nosim sa sobom.
On je istovremeno moj plašt nevidljivosti i znak časti. Jer postoji beskrajno mnogo godišnjica koje treba obilježiti, dostignuća koja treba proslaviti i novih inovacija koje nas podstiču da gledamo naprjed, a ne u prošlost. Na kraju krajeva, moj mali Tudor koji pokazuje samo vrijeme i dalje će raditi i za 100 godina. Za moj Apple Watch to baš ne mogu da kažem.
.webp){kind=icon}
