.webp){kind=icon}
U periodu od 14 godina broj pothranjenih ljudi pao je za otprilike četvrtinu. Bogate zemlje su raznim programima uspjele omogućiti hranu za najsiromašnija društva. Ono što sada predstavlja problem jeste porast oboljelih od dijabetesa u zemljama sa srednjim dohotkom. Jedan od razloga ovog problema jeste i što ljudi uglavnom mogu priuštiti hranu punu zasićenih masti i šećera. Također, dok su bogate zemlje bile ujedinjene oko obezbjeđenja hrane, siromašne zemlje su prepuštene same sebe kada je riječ o zdravstvenoj brizi stanovništva koje pored dijabetesa pati od srčanih tegoba i visokog krvnog pritiska.
Možda to nećete primijetiti zbog načina na koji su inflacija, sukobi i pandemija posljednjih godina podigli cijenu hrane, ali bauk gladi koji progoni čovječanstvo stoljećima približava se porazu.
U zemljama sa srednjim dohotkom, broj pothranjenih ljudi pao je za otprilike četvrtinu, ili 162 miliona, između 2006. i 2020. To je više nego dovoljno da nadoknadi povećanje od 43 miliona u zemljama s niskim dohotkom, koje su uglavnom u subsaharskoj Africi.
U Kini, koja je dom većine najvećih gladi u historiji, prevalencija zaostajanja u razvoju u djetinjstvu – tipičan pokazatelj pothranjenosti – sada je na nivoima uporedivim s onima u SAD-u. Promjena u Indiji bila je jednako dramatična. Godine 2006. više od trećine žena imalo je manju tjelesnu težinu. Do 2019. ta je brojka gotovo prepolovljena.
Smanjenje pothranjenosti
Međutim, u pozadini tih brojki događa se zabrinjavajući trend. Udio indijskih žena s prekomjernom tjelesnom težinom također se gotovo udvostručio, do te mjere da sada pogađa više ljudi nego pothranjenost:
Ista je slika i kod muškaraca. U zemljama sa srednjim dohotkom u kojima živi tri četvrtine čovječanstva, pošast pothranjenosti zamjenjuje se brzo rastućom epidemijom pretilosti, zajedno sa svim popratnim problemima dijabetesa, srčanih bolesti i visokog krvnog pritiska.
Svijet se tek treba obračunati s ovim problemom koji se pojavljuje. U borbi protiv gladi postoji globalna infrastruktura koja je u ovom ili onom obliku postojala još od Prvog svjetskog rata, kada je Herbert Hoover pokrenuo masovnu ponudu hrane za okupiranu Belgiju. Glavni nasljednik tog napora pomoći, Svjetski program za hranu, isporučio je 4,2 miliona metričkih tona hrane u 2020.
Ublažavanje gladi u siromašnim zemljama dijelom se plaća putem ruralnih subvencija u bogatim zemljama. Američki poljoprivredni računi i Zajednička poljoprivredna politika Evropske unije donose prihode poljoprivrednicima i stvaraju viškove hrane koji se izvoze u najpotrebitija mjesta. No, suočavanje s učincima porasta prekomjerne tjelesne težine i pretilosti u zemljama u razvoju past će u potpunosti na ramena zemalja u kojima se to događa.
Uspjeh svijeta u sprečavanju gladi često se smatra odbacivanjem ekonomiste Thomasa Malthusa iz 19. stoljeća, koji je tvrdio da bi masovna glad neizbježno bila posljedica rasta stanovništva brže od poljoprivredne proizvodnje. Zapravo, rastuća plima pretilosti dokaz je da su čvrste granice proizvodnje hrane koje je Malthus zamislio više obvezujuće nego što mnogi od nas sumnjaju.
Najjeftinije kalorije
U mjeri u kojoj su zemlje u razvoju uspjele prikupiti dodatnu ishranu za prehranu svog stanovništva tokom posljednjih nekoliko decenija, veliki udio dolazi od najjeftinijih kalorija - masti, šećera i proizvoda od žitarica. Energija u tamnozelenom lisnatom povrću košta oko 29 puta više nego u mastima i uljima, dok kalorije u povrću bogatom vitaminom A, poput tikve ili manga, koštaju oko 10 puta više od šećera.
Mnoge zemlje u kojima zasićene masti čine najveći udio energetskog unosa nisu one bogate, već siromašnije nacije u jugoistočnoj Aziji, podsaharskoj Africi i malim otocima. Ono što se događa, i u siromašnim i u bogatim zemljama, je da ljudi traže najjeftinije kalorije koje mogu dodati svojoj prehrani. One obično nisu one koje čine uravnoteženu prehranu - ali su one koje je ograničeni svijet najsposobniji opskrbiti.
Učinci su najvidljiviji u porastu dijabetesa. Bangladeš, Egipat, Meksiko i Pakistan već su pretekli SAD po učestalosti bolesti. Njegovi uzroci još uvijek nisu savršeno shvaćeni, ali prijelaz na sjedilački, kalorijski bogat način života, posebno za osobe čije su majke imale gestacijski dijabetes tokom trudnoće, ključni je faktor rizika, prema Paulu Zimmetu, profesoru dijabetesa na Monashu, Univerzitetu u Melbourneu.
Svijet prolazi sličnu tranziciju onome čemu je svjedočio ranih 1970-ih, kada je radio na pacifičkom otoku Nauru, u to vrijeme nakratko jednoj od najbogatijih zemalja svijeta zbog procvata izvoza fosfatnih gnojiva.
''Došlo je do iznenadnog bogatstva koje ih je dovelo u situaciju da su postojale kante hrane, ali ne mnogo na putu do sportskih objekata", rekao je. Zimmet je dovezen predsjednikovim privatnim avionom kako bi obavio testove, a nakon jednog dana bilo je jasno da između 20 i 30 posto stanovništva ima dijabetes.
''Novac koji su imali uložen je u hranu i automobile. Ljudi su izlazili iz supermarketa s kolicima natovarenim rižom i govedinom''.
Kao i u slučaju Naurua, rast dijabetesa diljem svijeta je perverzna priča o uspjehu. Ako ste pothranjeni u odrasloj dobi, šanse za razvoj dijabetesa tipa 2 su daleko niže. Ako se sada suočavamo s epidemijom dijabetesa, to je zato što je svijet bio izvanredno uspješan u prelasku iz situacije nestašice hrane u izobilje.
S obzirom na to da su cijene hrane na najvišem nivou od najmanje 1990. godine i Indoneziju koja je uvela embargo na izvoz palminog ulja kako bi se ohladila cijena masnoća za kuhanje, nedostatak prehrane može se činiti hitnijim problemom. Ipak, pretilost nije toliko neprijatelj gladi koliko njezin brat - još jedan simptom svijeta koji svojim ljudima ne može pružiti hranu potrebnu za zdrav život. U godinama pred nama ta će prijetnja samo rasti.
