text size
Uveče 30. avgusta 1997, u subotu, bio sam dežurni urednik magazina Time u New Yorku, zadužen za ažuriranje tekstova dok smo se pripremali za štampu. Bila je to neobično mirna noć bez vijesti. Veći dio grada – zapravo, veći dio SAD – već je uživao u trodnevnom prazničnom vikendu povodom Dana rada (kada se ne radi). U Parizu je, međutim, već bila nedelja, 31. avgust, a oko 00.30 francuska prestonica postala je epicentar događaja koji će munjevito 'zapaliti' svijet.
Pozvao me je reporter dok su pristizali detalji sa mjesta nesreće u tunelu Pont de l’Alma: "Dodi je mrtav, a Diana je u kritičnom stanju." Dodi je bio Dodi Fayed, playboy i sin egipatskog multimilionera; Diana je, naravno, bila najpoznatija žena na svijetu.
Harisov jastreb, koji se koristi za rasterivanje golubova, ispred sjedišta britanskog javnog servisa BBC u Londonu, 28. maja 2021. BBC se u to vrijeme našao na udaru kritika zbog načina na koji je postupao u vezi sa čuvenim intervjuom sa princezom Dianom iz devedesetih, za koji je utvrđeno da ga je novinar Martin Bashir obezbijedio koristeći falsifikovane dokumente | Chris J. Ratcliffe/Bloomberg
Njena smrt natjerala je Time da promijeni naslovnicu svega nekoliko sati prije krajnjeg roka za štampu. Pošto sam uredio i učestvovao u pisanju pratećeg teksta, potom sam praktično postao magazinski stručnjak za kraljevsku porodicu, iako mi je to bila gotovo prva priča o britanskoj monarhiji. Urednik koji je do tada pratio tu oblast – i obožavao Dianu– preminuo je ranije te godine.
Tako sam slučajno postao monarhista, dok je "industrija Diane" tokom narednih nekoliko godina progutala značajan dio mog novinarskog života. Nisam planirao da se time bavim, ali u našem poslu to je bilo nemoguće izbjeći: tu je bio novac.
Izdanje Timea koje je otišlo u štampu tog vikenda prodato je u gotovo 900.000 primjeraka na kioscima – spektakularan rezultat s obzirom na to da je nedjeljni prosjek bio manji od 200.000. Taj rast ukupnog tiraža od gotovo 25 odsto, uključujući pretplate, donio je magazinu dodatni prihod koji bi danas vrijedio nekoliko miliona dolara.
Katanci ostavljeni na memorijalu princezi Diani kao simbol sjećanja na "narodnu princezu" | Depositphotos
Bio je to ekvivalent viralnog sadržaja s kraja 20. vijeka.
Kako bi zadovoljio potražnju, Time je do kraja godine objavio još nekoliko naslovnica sa Dianom, kao i niz specijalnih izdanja namijenjenih isključivo prodaji na kioscima i ekskluzivnih poklon-izdanja za pretplatnike. Čak smo razmatrali da je proglasimo Ličnošću godine, iako tadašnja pravila nisu dozvoljavala da preminula osoba dobije to priznanje.
U svakom slučaju, Time i drugi američki mediji oslanjali su se – kao što smo to uvijek činili – na britansku štampu. Na kraju krajeva, oni su bili najbliže događajima. Ko bi mogao da ima bolji uvid?
U Londonu, te sudbonosne nedjelje – dok sam okupljao malu grupu Timeovih novinara koji nisu bili na odmoru kako bismo pripremili tekst u čast preminule princeze – novinarka Catherine Mayer stajala je ispred Beckinghamske palate i izvještavala o prvim znacima nezapamćene žalosti koja će zahvatiti Britaniju i pretvoriti Dianu u svojevrsnu sekularnu sveticu.
Mayer, koja će se 2004. pridružiti Timeu, gdje smo postali prijatelji, sada je napisala knjigu o Dian i nizu njenih kraljevskih prethodnica i nasljednica, sve do Anne Boleyn.
Naslov Divide and Rule: Royal Women and Their Battles ("Zavadi pa vladaj: Kraljevske žene i njihove bitke) ne djeluje neobično među brojnim prepričavanjima kraljevske istorije koja svake godine pune knjižare u Velikoj Britaniji i širom svijeta. Ali Mayer ovoj unosnoj kategoriji pristupa iz novog ugla, koji istovremeno osvjetljava način na koji funkcionišu britanski mediji.
Kraljica Elizabeth II, najdugovječniji britanski monarh, bila je na prijestolu više od sedam decenija. Bila je poznata kao monarh koji gotovo nikada javno ne pokazuje privatne emocije. Taj balans između distance i dostupnosti bio je važan dio njenog odnosa sa štampom | Depositphotos
Ona se poziva na koncept američke filozofkinje Susan Bordo – "nataloženu mitologiju" (sedimented mythology) – odnosno gomilanje priča koje su toliko puta ispričane da na kraju počinju da se prihvataju kao istorija.
Dianina priča je nesrećna bajka: dospijeva u najviše društvene krugove, otkriva da je njen princ zaljubljen u drugu ženu, a njen blistavi život potom tone u skandale. Očajnički traži novu ljubav, istovremeno obožava svoje sinove i postaje voljena "narodna princeza".
To je gotovo arhetipska priča – inspirativna onako kako legende o nesebičnosti mogu biti inspirativne, ali istovremeno predvidljiva i, na kraju, ne otkriva mnogo toga novog.
Ipak, "industrija Diane" – koja se sada proširila na knjige i sadržaje o njenim sinovima, snahama i brojnim rođacima – nastavlja da proizvodi upravo takve priče.
Ako je novinarstvo prvi nacrt istorije, onda se prije Dianine smrti pisala mnogo mračnija verzija njene priče.
Mayer nas podsjeća da je princeza morala da trpi napade britanske štampe riješene da njen život uklopi u sasvim drugačiji arhetip. Prema toj verziji, Diana nije bila dostojna krune, nije bila dobra majka, nije bila sposobna za pravu ljubav – praktično nije bila dovoljno dobra ni za šta – jer nije uspijevala da se uklopi u tradiciju, dužnost i pravila pristojnosti.
Bila je predebela, premršava, previše problematična. Praznoglava žena opsjednuta pažnjom i odjećom.
Kritikujući čak i njenu kampanju protiv nagaznih mina, Sunday Mirror je napisao: "Šteta što Gucci ne pravi dizajnerske rajsferšluse za usta."
To podrugivanje na račun njenog stila pojavilo se u štampi 31. avgusta 1997. – jer je izdanje već bilo odštampano i poslato u distribuciju.
Memorijalni park princeze Diane u londonskom parku Kensington svečano je otvoren na njen 39. rođendan, 2000. godine, tri godine nakon njene smrti | Depositphotos
Štampa ju je, dakle, progonila sve do dana njene smrti, da bi je tek nakon tragične pogibije i cunamija javne žalosti koji je uslijedio praktično kanonizovala.
Mayer citira neprijatno priznanje autora komentara o Gucciju:
"Niko od nas nije mogao da zna da će Diana poginuti u toj strašnoj nesreći i bilo bi mi nemoguće da radim svoj posao kada bih morao da pretpostavim da bi svako o kome pišem mogao da umre već sljedećeg dana."
Vikati "glavu joj skinite" dok je Diana bila živa, a zatim joj pisati hvalospjeve nakon smrti, primjer je neumorne sklonosti britanske štampe ka impulsivnom i brutalnom stvaranju mitova.
A u tome ima nekoliko stotina godina iskustva.
Mayer primjećuje zapanjujuće paralele između Diane i njene rođake iz 16. vijeka, Anne Boleyn, kojoj je njen suprug Henry VIII odrubio glavu.
Henry VIII, engleski kralj čijih je šest brakova zauvijek promjijenilo monarhiju – i sudbine žena oko njega | Depositphotos
Za života je Anne bila meta otrovnih i klevetničkih tračeva na dvoru i u diplomatskim krugovima – tadašnjeg ekvivalenta današnjim tabloidnim blaćenjima, motivisanog, kao i danas, spletkama, netrpeljivošću i profitom.
Bila je predstavljana kao spletkarošica, uljez, čak i incestuozna vještica.
Zašto nije mogla da bude poput Henryjeve prethodne supruge, uzdržane Katherine od Aragona – koja je, doduše, bila katolkinja? Ili poput njegove buduće žene, nježne i poslušne Jane Seymour?
Mayer ističe da su takvi obrasci – dobra naspram loše supruge, spletkarošica naspram napaćene majke, supruga naspram ljubavnice – iznova nametani ženama iz kraljevske porodice.
I to traje do danas.
Memorijalna ruta posvećena princezi Diani je otvorena 2000. godine i povezuje četiri londonska kraljevska parka i mjesta povezana s njenim životom | Depositphotos
Štampa je suprotstavljala Dianu Camilli, Charlesovoj drugoj supruzi i sadašnjoj kraljici, kao i njenoj svekrvi, kraljici Elizabeth II. Danas mediji neprestano pišu o navodnom sukobu Catherine, princeze od Walesa, i Meghan, vojvotkinje od Sussexa – suprugama Dianinih sinova.
Takvi narativi imaju jasnu komercijalnu prednost: tjeraju nas da izaberemo stranu jer smo skloni osuđivanju drugih.
Ali upravo zato što stvaraju podjele, te "nataložene mitologije" zakopavaju slojevitost i ljudskost žena o kojima govore i zamagljuju veoma stvarne uloge koje one imaju.
Mayer piše da je to istovremeno jednostavan način da ih odbacimo kao "samo žene" i time kao manje ozbiljne istorijske ličnosti – u istoriji koju i dalje uglavnom pišu muškarci i koja se uglavnom bavi muškarcima.
Sama autorka, međutim, uspijeva da pokaže razumijevanje prema svim ženama o kojima piše: Anne Boleyn, njenoj kćerki Elizabeth I, kraljici Victoriji, Elizabeth II, Diani, Camilli, Kate i Meghan.
Sa empatijom piše čak i o sadašnjem monarhu – njena biografija iz 2015, Charles: The Heart of a King ("Charles: Kralj srca") ažurirana je nakon njegovog stupanja na prijesto 2022.
Mayer piše: "Ne morate da odlučite da li Victoria ili Elizabeth treba da budu na vrhu liste najboljih monarha. Možete da cjenite Katherine od Aragona i Anne Boleyn… Dianu i Camillu, Kate i Meghan, a svakako ne morate da mrzite nijednu od njih."
Mržnja je upravo ono što tabloidni novinari žele od vas. Tu stranicu istorije bi trebalo odbaciti.
.webp){kind=icon}
