Povratak iranske sirove nafte i dalje je neizvjestan, ali ako se postigne dogovor o obnovi nuklearnog sporazuma iz 2015., proizvodnja zemlje Perzijskog zaljeva mogla bi brzo porasti, a izvoz će porasti još prije.
Čini se da se dugotrajni pregovori oko obnove Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja (ili JCPOA, kako je poznat dogovor između Irana, pet stalnih članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, Njemačke i Europske unije) bliže kraju. SAD ispituje iranski odgovor na "konačni" sporazum koji je predložila EU. Odgovor iz Teherana je opisan kao konstruktivan.
Ali ništa nije dogovoreno dok sve nije dogovoreno, a razloga za pesimizam ima koliko i za optimizam. Goldman Sachs Group Inc., na primjer, vidi zastoj kao "obostrano koristan".
Za kupce nafte, međutim, povratak iranske sirove nafte na tržište koje će se suočiti s velikim gubitkom ruskih barela ne može doći dovoljno brzo. Zemlje EU još uvijek uvoze oko 1,2 milijuna barela dnevno ruske sirove nafte, dvije trećine količine koju su uzimale prije nego što su moskovske trupe napale Ukrajinu. No sankcije koje bi trebale stupiti na snagu u prosincu obuzdat će taj protok. Isporuke iz Irana mogle bi pomoći popuniti prazninu.
Kada su sankcije ublažene 2016., nakon što je usvojen JCPOA, iranska proizvodnja sirove nafte obnovljena je brže i potpunije nego što su analitičari predviđali. Bez dokaza o oštećenju naftnih polja ili objekata, taj se podvig može ponoviti.
Početkom 2016. analitičari koje je anketirao Bloomberg očekivali su da će zemlja Perzijskog zaljeva povećati proizvodnju za 400.000 barela dnevno u šest mjeseci i 675.000 barela dnevno nakon godinu dana. Zapravo, premašio je 12-mjesečnu prognozu za pola tog vremena i povećao proizvodnju za gotovo milijun barela dnevno, na 3,8 milijuna barela dnevno, u roku od godinu dana od ublažavanja ograničenja.
Porast izvoza bio je još brži, s ogromnim količinama sirove nafte pohranjene u kopnenim spremnicima i brodovima oko iranske obale spremne za premještanje čim se kupci vrate. Nacija je danas u sličnom položaju, s procijenjenih 100 milijuna barela sirove nafte i kondenzata u skladištu koji se gotovo odmah mogu pustiti na tržište.
Međunarodna agencija za energiju upozorila je, još u ožujku, da će "vjerojatno trebati mnogo mjeseci da se potpuno iskrca nafta" jer će se iranski tankeri "trebati ponovno certificirati i osigurati". Nisam siguran da su u pravu.
Kina je bila voljna prihvatiti iranske tankere u svojim lukama tijekom posljednjeg razdoblja sankcija, bili certificirani ili ne. To se vjerojatno neće promijeniti. Indija, još jedan veliki kupac iranske nafte u prošlosti, pokazala je volju olakšati svoj novi uvoz ruske sirove nafte brzim certificiranjem ruskih tankera koji su drugdje izbjegavani. Ako je Iran voljan natjecati se s Rusijom za indijsko tržište, ne sumnjam da će vlada u New Delhiju učiniti što je potrebno da se isporuke ostvare.
Čak i ako iranska sirova nafta uskoro neće stizati u SAD, to još uvijek ostavlja azijske kupce poput Južne Koreje i Japana i one u Europi koji bi mogli zahtijevati recertifikaciju iranskih zastarjelih tankera. Gledajući unatrag na razdoblje kada je JCPOA bio na snazi, između 2016. i 2018., gotovo nijedna isporuka iranske sirove nafte u Europu ili Japan nije izvršena iranskim tankerom. Stoga se čini vjerojatnim da će se, baš kao i 2016., iranska sirova nafta vratiti na tržište brže nego što većina analitičara očekuje.
Ako se to dogodi, pružit će dobrodošlo olakšanje za rafinerije u Sredozemlju, koje su prošli put uzimale oko 600.000 barela iranske sirove nafte dnevno. Riskiraju gubitak sličnog volumena ruskih barela kada sankcije EU-a stupe na snagu i, iako ne odgovaraju jedna drugoj, većina iranske sirove nafte bila bi razumna zamjena za izvoznu klasu Urals.
Brzi povratak uskladištenih barela, praćen naglim povećanjem proizvodnje iz zatvorenih bušotina, mogao bi dovesti do toga da iranska sirova nafta popuni rupu u obliku Rusije u bilanci sirove nafte u Sredozemlju. Sada sve što trebamo je sklopiti posao.