Pravo na isključenje: Moraju li zaposleni biti uvijek dostupni

Nekad, ne tako davno, iako ste bili "na očima" poslodavca (ili klijenta), vaš radni dan je, uglavnom, završavao istekom radnog vremena i napuštanjem radnog prostora. Danas, naši pametni telefoni i e-mailovi često nas drže na oku čak i kada bismo trebali da se opustimo. Kako se nositi s ovim pritiscima?

U doba kada smo stalno povezani, postavlja se ključno pitanje: da li zaista možemo da se isključimo? Svaki put kada se suočavamo s obavezama nakon radnog vremena, postavljamo temelje za stres i sagorjelost. U današnjem digitalnom svijetu, konstantna povezanost može biti blagoslov i prokletstvo, baš kao i sve druge novotarije prije interneta.

Ipak, dok je lako održavati komunikaciju s kolegama i klijentima, postavlja se pitanje: da li zakon dovoljno štiti zaposlene od neprekidnog rada i dostupnosti? 

Šta je pravo na isključenje?

Pravo na isključenje odnosi se na pravo zaposlenih da budu slobodni od profesionalnih obaveza van radnog vremena, uključujući i komunikaciju putem e-maila, telefona ili drugih digitalnih alata. Ovo pravo omogućava zaposlenima da se opuste i posvete privatnom životu bez stalnog osjećaja obaveze i pritiska od poslodavaca ili klijenata.

U suštini, pravo na isključenje je ključno za očuvanje mentalnog zdravlja radnika i unapređenje ravnoteže između poslovnog i privatnog života. Zamislite da se odmarate na plaži, a jedini "out of office" e-mail koji primate dolazi od… galeba. U današnjem svijetu, gdje je konstantna povezanost postala norma, razumijevanje i poštovanje ovog prava može značajno uticati na kvalitet života zaposlenih.

Međutim, uprkos njegovoj važnosti, primjena prava na isključenje može biti izazovna. Mnogi zaposleni se često osjećaju pod pritiskom da ostanu dostupni, čak i kada to nije zakonski zahtijevano. "Zar nisam rekao da sam na odmoru?!" postaje uzrečica koja se često čuje na plaži. Stoga je važno da poslodavci uspostave jasne politike koje će omogućiti zaposlenima da se slobodno isključe, bez straha od negativnih posljedica.

Ilustracija (Depositphotos)

 

Pregled relevantnih propisa

Zakon o radu Republike Srpske propisuje osnovne smjernice o radnom vremenu i pravima zaposlenih. Iako zakon ne pokriva direktno pravo na isključenje, propisuje maksimalno radno vrijeme i obaveze poslodavaca u vezi sa zaštitom zdravlja zaposlenih. Radno vrijeme je vrijeme u kojem je radnik obavezan da obavlja poslove, prema uputstvima poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.

Zakonom o radu u Federaciji Bosne i Hercegovine radno vrijeme se definiše nešto uže, kao "period u kojem je radnik, prema ugovoru o radu, obavezan obavljati poslove za poslodavca".

Zakonom o radu u Brčko distriktu BiH definisano je da je "radno vrijeme vrijeme u kojem je radnik obavezan da obavlja poslove, prema pozivu i uputstvima poslodavca, na mjestu gdje se ti poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac".

Možemo da primijetimo da se ova tri zakona i po drugim pitanjima koja se tiču normiranja radnog vremena, kao instituta radnog prava, suštinski ne razlikuju i da ono što dalje nalazite u tekstu, vrijedi univerzalno.

Radnim vremenom ne smatra se vrijeme u kojem je radnik pripravan da se odazove pozivu poslodavca za obavljanje poslova ako se pokaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu na kojem se njegovi poslovi obavljaju, niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac.

Poslodavac je dužan da obavijesti radnike o rasporedu i promjeni rasporeda radnog vremena najmanje pet dana unaprijed. Izuzetno, poslodavac može da obavijesti radnike o rasporedu i promjeni rasporeda radnog vremena u kraćem roku od pet dana, ali ne kraćem od 24 časa unaprijed u slučaju potrebe usljed nastupanja nepredviđenih okolnosti koje za posljedicu imaju nastanak nepredviđenih troškova i kazni za poslodavca.

 

Odmor u toku radnog vremena

Zaposleni imaju pravo na dnevni i sedmični odmor, koji bi trebao omogućiti odmor od profesionalnih obaveza.

Ako govorimo o odmoru, kako pretpostavljam da ste u godišnje dobro upućeni, taj dio ću izostaviti, bitno je naglasiti da radnik koji radi s punim radnim vremenom (40 sati sedmično) ili najmanje šest sati dnevno ima pravo na odmor u toku radnog vremena u trajanju od 30 minuta, a koji ne može biti u prva dva ili posljednja dva sata radnog vremena radnika.

Radnik koji radi duže od četiri sata, a kraće od šest sati dnevno ima pravo na odmor u toku rada u trajanju od najmanje 15 minuta. Radnik koji radi duže od punog radnog vremena, a najmanje deset sati dnevno, ima pravo i na dodatni odmor u toku rada u trajanju od najmanje 15 minuta.

Ilustracija (Depositphotos)

 

Vrijeme odmora uračunava se u radno vrijeme. Radnik ima pravo na dnevni odmor između dva uzastopna radna dana u trajanju od najmanje 12 časova neprekidno, a radnici zaposleni u poljoprivredi i na sezonskim poslovima najmanje deset časova neprekidno. Radnik mlađi od 18 godina ima pravo na dnevni odmor između dva uzastopna radna dana u trajanju od 12 časova neprekidno.

Iako pod posebnim radno-pravnim režimom, čiji je izvor: Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, situacija nije drugačija ni za zaposlene u Institucijama Bosne i Hercegovine, odnosno, u organima entitetskih institucija (koji takođe, opet, imaju svoje posebne propise kojima je regulisan rad zaposlenih u javnoj upravi i izvore nećemo nepotrebno navoditi), jer pitanje radnog vremena i odmora, iz kojih izvodimo pravo na isključenje, nije drugačije riješeno u odnosu na osnovne zakone o radu.

Zaštita od uznemiravanja na radu

Zakonom o zaštiti od uznemiravanja na radu u RS uređuje se zaštita od uznemiravanja na radu i u vezi sa radom, postupak za ostvarivanje prava na zaštitu od uznemiravanja na radu i u vezi sa radom i druga pitanja od značaja za zaštitu od uznemiravanja na radu i u vezi sa radom.

Uznemiravanje na radu, u smislu ovog zakona, jeste svako ponašanje prema radniku, grupi radnika ili poslodavcu koje može nanijeti štetu fizičke, psihičke ili seksualne prirode. Šta se smatra uznemiravanjem, zakonodavac navodi i eksplicitno, ali kako se u datim opisima radnji ne može pronaći i "pravo na isključenje", možemo se zadovoljiti zadnjom opštom formulacijom: "druge radnje koje imaju za cilj ili predstavljaju ugrožavanje dostojanstva, ugleda, ličnog i profesionalnog integriteta, zdravlja i položaja radnika, koje izazivaju strah ili stvaraju neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje, pogoršavaju uslove rada ili dovode do toga da se radnik izoluje ili navede na to da otkaže ugovor o radu ili drugi ugovor".

Kada je riječ o EU, Rezoluciju o pravu na isključenje možete pročitati na sljedećem linku: Procedure File: 2019/2181(INL) | Legislative Observatory | European Parliament (europa.eu). Iskustva Njemačke, a naročito (koga drugog) Francuske idu u prilog zagovornika normiranja ovog pitanja kao posebnog prava radnika.

Isključite se

Ja i nisam pozvan da vam odgovorim na pitanje: "Ali, šta da radim kad on mene zove - moram?!", samo sam vam dao osnovne informacije o odmoru na koji imate pravo, ali mogu predložiti da pokušate postaviti jasnu granicu između radnog i privatnog vremena. Kako? Isključite se. Uključite automatske odgovore i obavijesti izvan radnog vremena. I zviždite.

U današnjem digitalnom dobu, gdje je stalna povezanost gotovo neizbježna, važno je razumjeti i zaštititi svoje pravo na isključenje. Balansiranje između profesionalnih obaveza i privatnog života nije samo poželjno, već i zakonski zaštićeno pravo. Postavljanje jasnih granica i upravljanje radnim vremenom može značajno poboljšati kvalitet života i radnu efikasnost. Ako osjećate da vas konstantna dostupnost ugrožava, može se razmotriti i kao oblik uznemiravanja na radu.

 

- Milan Malešević je advokat iz Banje Luke

- Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.

Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...

Ostavi komentar