.webp){kind=icon}
U podnožju visokih zgrada Londonskog Cityja, i danas se nalazi crkva Svete Helene. Danas je ovaj dio grada poznat kao sjedište brojnih finansijskih institucija od ključne važnosti za funkcionisanje svjetskog deviznog tržišta. Čak 40 posto svjetske trgovine devizama obavi se ovdje – više nego u New Yorku i Tokiju zajedno. To Londonu i Britaniji donosi znatne prihode.
Međutim, manje je poznato da se nedaleko od ove crkve nekada nalazila kuća u kojoj je začeta savremena ekonomija. Vlasnik te kuće je bio jedan od prvih savremenih ekonomista (mada ta riječ u tom trenutku još nije bila izmišljena), u to doba direktor jedne od prvih multinacionalnih kompanija (Britanske Istočnoindijske kompanije), poznati i uticajni trgovac – Thomas Mun.
Knjigu koja se danas smatra Biblijom merkantilizma napisao je u ovoj kući kako bi svome sinu Johnu prenio vještine međunarodnog trgovca. Dijelovi ove knjige i danas se nalaze u svim udžbenicima Međunarodne ekonomije, iako je sama knjiga objavljena 1664. godine – više od 20 godina poslije njegove smrti.
Kakvi argument stoje iza smjele tvrdnje kako je Thomas Mun, a ne kao se to uobičajeno smatra, Adam Smith, prvi savremeni ekonomista i otac ekonomske nauke?
Marko Đogo (Ekonomski fakultet Istočno Sarajevo)
Pođimo od kriterijuma uticaja koji ne prestaje. Za razliku od većine ekonomista koji su prethodili Munu, a za koje znaju samo istoričari ekonomije i iza kojih nije ostalo ništa što bi "običan" građanin mogao da zna, Mun je ušao i ostao u životu svakog od nas i to preko pojma "platni bilans" ("balans of payment"). Koliko ste puta upotrijebili ovaj izraz, nesvjesni ko je njegov autor? Mun je prvi došao na ideju sastavljanja platnog bilansa zato što se među prvima zalagao da se pažljivo evidentira šta sve to Engleska uvozi i izvozi te je tražio da, u najmanju ruku, vrijednost izvoza bude jednaka vrijednosti uvoza (balans plaćanja).
Još značajnije - moda. Kompanija na čijem je čelu tada bio Mun donijela je koncept mode u Evropu. Kako svjedoči istoričarka s Univerziteta Yale Emily Erikson, prije pojave Istočnoindijske kompanije, odjeća u Engleskoj je pravljena od vune i jedino je bilo važno da bude trajna. Nakon otpočinjanja uvoza kalika i svile iz Indije i Kine odjednom se stvorila mogućnost da odjeća koju nosite bude "demode".
Da ne zaboravimo i riječ "faktor", koja danas označava važnu i uticajnu osobu, a koja je takođe plod Istočnoindijske kompanije. Naime, ova kompanija je 1613. (dvije godine prije nego je na njeno čelo došao Mun) postavila prvog "faktora" tj, svog stalnog povjerenika (trgovca) u gradu Surat u Indiji. Ideja je bila da se radi o fabričkom pristupu trgovini (factory system), gdje će jedan čovjek stalno trgovati s lokalnim stanovništvom, od kojeg će povoljno kupovati robu koju će izvesti u Evropu, za razliku od trgovačke tradicije stare hiljadama godina da se trgovci stalno kreću kupujući na jednom mjestu, a zatim prodajući robu na drugom mjestu.
Istočnoindijska kompanija će s vremenom postati, kako je opisala Erin Blakemore u članku Nacionalne geografije, "najmoćniji poslovni subjekt na svijetu". U jednom trenutku oko polovine britanske spoljne trgovine odvijalo se preko ove kompanije, a manje je poznato da je Britanija preuzela kontrolu nad Indijom tek kroz nacionalizaciju ove kompanije sredinom XIX vijeka.
Prije toga Istočnoindijska kompanija je od Indije praktično napravila kompanijsku državu, s vlastitom zastavom, upravom i vojskom koja je sredinom devetnaestog vijeka bila dvaput brojnija od regularne britanske armije.
Mun je imao dobre preduslove za ono što će kasnije postati. Rođen je 1571. u uglednoj porodici – njegov deda John Mun je bio direktor Kraljevske kovnice u doba Elizabete I, koja je i dala agriman za osnivanje ove kompanije. Sama kompanija, iako ju je osnovala grupa trgovaca, od početka je bila u nekoj simbiotskoj vezi s engleskom državom, o čemu svjedoči i njen moto: Auspicio Regis et Senatus Angliae (Po komandi kralja i Parlamenta Engleske). Istočnoindijska kompanija je od samog početka viđena kao važan instrument razvoja engleske trgovine i privrede, te kao konkurent Holandskoj Istočnoindijskoj kompaniji, koja je osnovana nekoliko godina ranije u Amsterdamu.
Obje kompanije su ujedno bile i prva akcionarska društva na svijetu, te su "izmislile" skupštine akcionara. Ukratko, nastavak ove dvije kompanije je trenutak u istoriji kada su se prvi put pojavila društva kapitala. Sjetimo se da je Marks bio među prvima koji su ukazali na to da savremenu ekonomiju karakteriše dominacija društava kapitala. Zbog toga se s pravom može smatrati da je osnivanje holandske i britanske istočnoindijske kompanije trenutak rađanja savremene ekonomije.
Bloomberg
Vratimo se Munu. Već sa 24 godine putovao je Mediteranom zaradivši značajno bogatstvo i ugled među trgovcima. To ga je kvalifikovalo za direktora kompanije. Međutim, sam početak na direktorskoj poziciji mu nije bio nimalo lak. Engleska je početkom 1620-ih zapala u recesiju za koju je javnost krivila Istočnoindijsku kompaniju, budući da je bilo široko rasprostranjeno uvjerenje kako je ova kompanija velikim izvozom plemenitih metala (novca od zlata i srebra), a kako bi finansirala početak svoje trgovine s Indijom, izazvala ekonomski pad.
Naročito je u svojoj kritici ove kompanije bio glasan izvjesni Gerard Malynes. Man je 1621. godine, braneći svoju kompaniju, napisao članak Diskusija o trgovini između Engleske i Istočne Indije, odgovor na različite prigovore koji se često iznose protiv nje, kojim je uspješno pridobio englesku javnost za svoju stvar. U principu je akcionarima kompanije obećao bogatstvo kada se roba koja je kupljena engleskim novcem počne prodavati u Evropi, dok je radnicima, naročito lučkim, obećao poslove kojih će biti puno kada ova kompanija bude razvila trgovinu sa svijetom (oba obećanja su se vremenom pokazala kao istinita). Već 1622. Muna imenuju i za člana Državnog savjeta Ujedinjenog Kraljevstva, de jure savjetnika kralja za pitanje trgovine.
Još prije nego se kao trgovac otisnuo na Mediteran, Mun se oženio Ursulom Malcott, plemkinjom koja će mu roditi troje djece – Johna, Ann i Mary. Još jedna zanimljivost koja ide u prilog tvrdnjama Maxa Webera o nastanku savremenog kapitalizma - iako će Mun zaraditi veliko bogatstvo i prije nego je stao na čelo Istočnoindijske kompanije, a naročito nakon toga, Thomas i Ursula će svoju djecu podizati u duhu kalvinizma.
Ostaće zabilježeno da je Thomas, izuzetno bogati direktor multinacionalne kompanije, žalio zbog toga što ljudi traće vrijeme u dokolici i zadovoljstvima, a takođe će i upozoravati da materijalno bogatstvo izaziva siromaštvo znanja i opštu bolest tijela. Cijeli svoj život će provesti u istoj kući u blizini crkve Svete Helene i pored toga što je Ursula od roditelja naslijedila veliko aristokratsko imanje. Mun umire u Londonu kao poštovan građanin u svojoj sedamdesetoj godini, što je u to doba smatrano dosta dugim životnim vijekom. Kompaniji koju je odbranio od gašenja dvadeset godina ranije trebaće još preko sto godina da izraste u najveću kompaniju na svijetu, ali su temelji globalizacije – i savremene ekonomije - već tada postavljeni.
Marko Đogo je dekan Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
