.webp){kind=icon}
Dok je javnost Bosne i Hercegovine počekom godine tradicionalno bila zabavljena još jednom političkom krizom, ispod radara pažnje iste te javnosti nekako se provukao nikad veći broj informacija iz energetike, koje možda naoko djeluju nepovezano, ali se negdje nazire postojanje veze, te imaju potencijal da odrede budućnost ove zemlje i svih njenih građana.
Takve informacije su da je prije nekoliko nedjelja ministar inostranih poslova najmoćnije države svijeta (SAD) pisao ministru inostranih poslova jedne od najneuticajnijih država svijeta (BiH) da požuri s realizacijom projekta izgradnje južne gasne interkonekcije. Nekoliko sedmica prije toga Vlada FBiH donijela je odluku da i zvanično raskine "istorijski" ugovor s Kinezima o izgradnji bloka 7 termolektarne Tuzla vrijedan 1,4 milijarde KM.
Ovih dana Integral Inženjering probija posljednje metre 12 kilometara dugog tunela koji će vodu s područija Nevesinja dovesti do Bileće, gdje će u narednih nekoliko godina kineski radnici izgraditi branu Dabar. Kinezi su bili vrijedni i u Zapadnoj Hercegovini, gdje su krajem prošle godine završili trenutno najveći vjetropark u BiH (Ivovik). Krajem decembra se termolektrana Gacko isključila na nekoliko dana s mreže, budući da su troškovi proizvodnje električne energije prevazilazili tržišnu cijenu struje, dok je Okružni sud u Banjaluci po treći put poništio odluku Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske da se izda ekološka dozvola za izgradnju TE Ugljevik 3.
Marko Đogo (Ekonomski fakultet Istočno Sarajevo)
Kinezi su se Vladi Republike Srpske obratili i zahtjevom za izdavanje dodatnih garancija za realizaciju projekta Buk Bijela, dok je supruga sada entitetskog, a donedavno državnog ministra Mitrovića na čelu kompanije koja želi kod Bileće da izgradi solarnu elektranu instalisane snage 194 MW. U ovakve informacije spada i ona da je BiH, treću godinu zaredom, izvezla električnu energiju vrijednu više od milijardu KM, čime se struja etablirala kao naše najvrednije izvozno dobro.
Svijetla budućnost?
Neupućen čitalac bi iz ovih vijesti mogao izvući zaključak kako je energetska budućnost BiH neupitno svijetla, čak toliko svijetla da se, eto, velike svjetske kompanije bore za svoj dio rastućeg kolača proizvodnje električne energije u BiH. Nažalost, stvarnost ne ide pod ruku s našim poslovičnim i neutemeljenim optimizmom.
BiH je i danas prilično nebitan igrač na evropskom tržištu električne energije, igrač koji svoje viškove može da zahvali prije svega slaboj privredi i opadajućoj populaciji, a ne nekim enormnim i rastućim kapacitetima. Ovu tvrdnju je relativno lako dokumentovati brojevima, ali za tim nema potrebe budući da su svi upućeni u stanje BiH energetskog sektora svjesni ove situacije. U svakom slučaju, još je zlokobnije što su i ti viškovi električne energije u kojima trenutno uživamo, privremenog karaktera i lako bi se moglo desiti da u narednih nekoliko godina od izvoznika električne energije postanemo njen uvoznik, ili, u boljem slučaju da postanemo samodovoljni.
Tome u prilog govori činjenica da 73 posto električne energije i dalje nastaje u termoelektranama, od kojih su četiri izgrađene još u "Titovo doba". Zapravo, neki od tih objekata koji i danas proizvode "viškove" struje u BiH nastali su u doba prvog spuštanja čovjeka na mjesec. Meteor koji ide ka zemlji (Bosni) da istrijebi ove dinosauruse već se jasno nazire na nebu, a to je pored dotrajalosti kapaciteta i EU sistem oporezivanja CO2, poznatiji kao CBAM. Kada 2026. godine ovaj meteor padne na tlo, ono što preživi prvi udarni val umrijeće od prašine i gasova, koje, paradoksalno, sami proizvodimo.
Upitan interes
S obzirom na ovu, izvjesno, ne pretjerano sjajnu budućnost BiH energetike, postavlja se pitanje otkud onda interesovanja samog državnog vrha Sjedinjenih Američkih Država za BiH, otkud te silne kineske i ruske investicije u realizaciji i (češće) u najavi? Stvar je zapravo krajnje jednostavna. Energenti i energija su odavno, najkasnije s prvim izraelsko-arapskim ratom iz 1973., postali oružje. Najčešće ovo oružje koriste zemlje u razvoju, bogate energentima, protiv razvijenih zemalja kojima ti energenti trebaju da pokreću njihove privrede.
Mala digresija. Nekada je između pojma razvijena zemlja i industrijalizovana zemlja postojao znak jednakosti. Taj znak su izbrisale komunističke zemlje, koje, iako industrijalizovane, nisu spadale u razvijene, te proces deindustrijalizacije u zaista razvijenim zemljama.
Nakon najavljenog kraja istorije, očekivalo se da je nestala mogućnost ozbiljnijeg korištenja energenata kao oružja. Na kraju, Iran i Venecuela, iako spadaju u zemlje s najvećim svjetskim potvrđenim nalazištima nafte, te iako su decenijama bili pod strogim sankcijama razvijenih zemalja, nisu uspijevale da iskoriste svoje energente kao oružje.
Energetsko oružje
Ruska vojna intervencija u Ukrajini je dosta toga promijenila. Energenti su još jednom postali oružje, ali i sredstvo za finansiranje svojih (ratnih) napora i mosta za povezivanje istomišljenika. Na isti način i posjedovanje i izgradnja energetskih objekata počinju predstavljati iscrtavanje mapa ko kontroliše određenu teritoriju, odnosno, postaje jasan indikator ko je u čijoj sferi uticaja.
Upravo u ovom posljednjem treba tražiti ključ za razumijevanje na početku pomenutih vijesti, uz učešće domaćih aktera, koji osim geopolitičkih preferencija pokazuju i poslovičnu sklonost brzom bogaćenju kroz (pre)prodaju tapija na resurse koje im bliskost domaćim vlastima omogući.
Marko Đogo je dekan Ekonomskog fakulteta u Istočnom Sarajevu.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
