.webp){kind=icon}
Čitav svoj život, svako od nas troši. I materijalna i nematerijalna dobra. U principu, trošimo i život, taj točak ne možemo zaustaviti. Trošimo i sebe, ali isto tako i investiramo u sebe i u željeni način života.
Nesporno je čitav svijet u eri konzumerizma, osim rijetkih enklava u kojima su ljudi prinuđeni da razmišljaju isključivo o preživljavanju, bilo bezbjednosno bilo materijalno.
Taj konzumerizam se može shvatiti kao civilizacijski napredak, kao što može postati i prijetnja koheziji unutar bilo kojih cjelina čovječanstva. Pobjeda razmjenskih nad životnim vrijednostima (J. Varufakis, "Ovaj svijet može da bude bolji") prilično je izvjesna.
Međutim, postoji i osjećaj pripadnosti tom, nazovimo ga, pokretu, mada on u sebi ima duboko takmičarski karakter, često i preko granice običnog ili uobičajenog snobizma. Osjećaj manje vrijednosti zbog nemogućnosti obezbjeđenja nekog vidljivog materijalnog dobra ili trenutno aktuelnog statusnog simbola će osobu, koju obuzme takav osjećaj, svakako dovesti do akutnog, a možda i do hroničnog stanja nezadovoljstva. Takav osjećaj nesumnjivo ostavlja posljedice po novčanik pojedinca koji se rješava kupovinom novca - zaduženjem, po uslovima kojih sam korisnik često nije pretjerano svjestan.
Drugim riječima, ne određuje cijena zaduženja opredjeljenje pojedinca da se zaduži, nego njegova procjena finansijske moći da u budućnosti, mjesečno, plaća iznos anuiteta/rate kredita. Veliki dio potrošnje se finansira iz duga, tj. pozajmljujemo od budućnosti za zadovoljenje sadašnjih potreba, što samo po sebi može stvarati nelagodu.
Vrlo slična su i razmišljanja kada je riječ o štednji. Depozitna štednja je inerciona, jer postoji dovoljno veliki obuhvat, i po broju stanovnika i po iznosima, da prosječan pojedinac, ukoliko može i želi, ne razmišlja previše o tome gdje i kako će štedjeti.
Međutim, ovdje je vrlo često opredjeljujući element visina interesa - kamate (samim tim i rok), a ne iznos koji će se izdvajati za kamaćenje, jer je on vrlo često jednokratan.
Prema objavljenim podacima Centralne banke Bosne i Hercegovine, ukupna aktiva finansijskog sektora u Bosni i Hercegovini je na kraju 2022. godine iznosila 45,17 milijardi KM i veća je za 1,90 milijardi KM ili za 4,4 odsto u odnosu na stanje na kraju 2021. godine.
Najveće učešće su i dalje imale banke koje su učestvovale sa 87,9 odsto u ukupnoj aktivi finansijskog sektora, kao što je vidljivo da sve grupe iz sektora OFI (ostale finansijske institucije: osiguravajuća društva, društvo za reosiguranje, investicioni fondovi, lizing društva, mikrokreditne organizacije, brokerske kuće i berze) bilježe porast aktive.
Po objavljenim podacima iste institucije, ukupni krediti domaćim sektorima na kraju aprila 2023. godine su iznosili 22,39 milijardi KM, od čega je u sektoru stanovništva taj iznos bio 11,2 milijardi KM. Ukupni iznos plasiranih kredita kod mikrokreditnih organizacija na kraju 2022. godine iznosi 1,09 milijardi KM. Posmatrajući sektorsku strukturu, dominantno je učešće mikrokredita odobrenih fizičkim licima u visini od 97,6 odsto.
Istovremeno, ukupni depoziti domaćih sektora na kraju aprila 2023. godine su iznosili 29,41 milijardu KM, od čega je sektoru stanovništva pripadalo 15,1 milijardi KM.
Kao i svi drugi podaci, i ovi se mogu posmatrati na više načina i iz više uglova, uz prioritetno poštovanje momenta u kojem su se desili. Kada nastupi period, kao sada, narastajuće inflacije, većina stanovništva gubi, dok manjina dobija.
Ovi agregatni, pa i prosječni podaci, ne govore puno o rasporedu štednje i kredita, jer svakako nisu ravnomjerno raspoređeni među stanovništvom.
Međutim, nesporno je da iznosi rastu, kako kredita i zaduženja, tako i depozitne štednje.
Sigurno je da rastu i neki drugi vidovi kapitalisane štednje (dobrovoljna penzijska štednja) ili kvazi štednje (osiguranje života, ulaganje u investicione fondove, štednja putem drugih investicija) koji u ukupnoj masi "para koje se ostavljaju sa strane" nisu značajni. Pošto je uobičajeno mišljenje da štedi onaj ko ima (pa za to dobija interes, tj. kamatu), a da se nenamjenski zadužuje onaj ko nema (pa za to plaća cijenu, tj. još višu kamatu), onda nije neopravdano zaključiti da se produbljuje razlika unutar stanovništva po pitanju finansijske moći, dok finansijski sektor (banke i OFI) svakako raste.
Navedeni proces nije neprirodan, jasno je da različitost među osobama ima efekte i na ovaj segment života, ali treba imati u vidu da prevelike razlike mogu negativno uticati na generisanje novih kriza, čak i na opšte zdravlje nacije.
U svojoj suštini, štednja je odgođena potrošnja. Ako se ostavi po strani neminovno vremensko obezvređivanje novca, jasno je da unutar životnog vijeka pojedinca postoje periodi koji su potpuno različiti po pitanju zarade i raspoloživih iznosa novca.
Kada izuzmemo izdržavana lica, najmanje raspoloživog dohotka imaju korisnici penzija, nevezano za to koliko su izdvajali za vrijeme radnog vijeka za finansiranje tadašnjih penzionera. Ne postoji čarobni štapić niti formula koja bi preko noći popravila takvo stanje, jer takvo stanje nije preko noći ni nastalo.
Ilustracija (Depositphotos)
Međutim, bilo bi neodgovorno i nesavjesno prema sadašnjim i budućim mladim generacijama prešutjeti logički fakat: ne može se zadržati ili uravnotežiti nivo primanja kroz čitav život, ako se ne preusmjerava dio primanja u budućnost. Svakako da mladost ne odlikuje strpljenje, ali je činjenica da su mlađe osobe više pozvane da razumiju sadašnjost i prihvate (i sagrade) budućnost.
Jedna od najboljih stvari u sadašnjosti je sloboda izbora: domicila, partnera, zanimanja, bilo kakvih opredjeljenja i afiniteta… Granice se postavljaju samo na osnovu često netačnih uvjerenja i neinformisanosti. Naravno, izbor postaje suženiji kada se osoba primiče trećoj dobi, ne samo zbog preuzetih navika, već vrlo često zbog nedostatka finansijskih sredstava da ostvari neki željeni izbor.
Ipak, pred svakim je izbor: da li da mu se takvo nešto desi ili da pokuša ublažiti i smanjiti rizik od izvjesnog sniženja novčanih primanja. Donijeti odluku o ličnoj štednji je teško samo ukoliko osoba želi da izbjegne donošenje takve odluke i ukoliko ne želi da, bar djelimično, odustane od konzumerizma.
Uzimanje kredita je uzimanje od nas samih u budućnosti, dok je i štednja ulaganje u nas u budućnosti. Na svakom je izbor: uzimati od budućeg starijeg sebe ili mu davati.
Zdravko Zečević je izvršni direktor Društva za upravljanje Evropskim dobrovoljnim penzijskim fondom (EDPF) a.d. Banja Luka.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
