.webp){kind=icon}
Prosječna neto plata u Bosni i Hercegovini 2009. godine iznosila je 390 evra, a prema podacima Eurostata, ovu zemlju je te godine napustilo najmanje 12.648 njenih građana koji su svoju sreću potražili u nekoj od zemalja EU. Deset godina kasnije (2019), prosječna plata u BiH bila je veća za neznatnih 100 evra (oko 490 evra), ali je dozvolu za boravak u EU prvi put zatražilo 56.466 građana ove balkanske zemlje ili čak četiri i po puta više nego deset godina ranije!
Šta je razlog za ovu pojavu? Da li se može reći da je spor rast plata razlog za masovno pokretanje radne snage u smjeru Njemačke i drugih zemalja Zapadne Evrope? Odgovor je mnogo složeniji nego što se na prvi pogled čini. Spor rast plata JESTE doveo do masovnog odlaska, ali ono što je još važnije - On ga je omogućio!
Tačnije, niske plate su razlog zašto ljudi žele da odu, ali je kakav-takav porast plata ono što je omogućilo da se želje pretoče u konkretne aktivnosti. I BiH nije jedina zemlja koja proživljava ovakvo iskustvo.
Čangova teorija
Zapravo, kada sam 2019. radio na prevodu knjige Ekonomija – uputstvo za upotrebu (Economics: The User's Guide) poznatog kembridžkog profesora Ha Džun Čanga, neke stvari na koje sam nailazio su mi se učinile poznatim. Prije svega, emigracija ima svoju cijenu. Ne samo za društvo u cjelini, koje ostaje bez najkvalifikovanije radne snage koja prva odlazi – na šta je Chang i stavio akcenat, već i na ličnom planu. Da biste otišli, trebaju vam pare!
Marko Đogo (Bloomberg Adria)
Odlazak autostopom, praznog stomaka i bez znanja jezika, kako se najčešće zamišlja, nije moguć ili bar nije moguć za većinu. Danas iz zemalja Zapadnog Balkana uglavnom odlazi obrazovanije stanovništvo, ono koje govori jedan ili dva strana jezika i čija su primanja i u zemlji iz koje odlaze iznad prosjeka za djelatnost u kojoj su radno aktivni. Oni odlaze ne zato što su kao takvi i napoželjniji za zemlje u koje pristižu, već i zato što je proces emigracije skup – ako ste medicinski radnik treba vam novac da mjesecima učite strani jezik, za dobijanje vize, za autobusku kartu, za prvu kiriju. Ukratko, emigriraju oni koji to sebi mogu da priušte.
Te iste 2019. sam za potrebe Saveza sindikata Republike Srpske istraživao iskustva zemalja Centralne i Istočne Evrope o povezanosti nivoa plata i emigracije. Za Baltičke zemlje i Poljsku našao sam da se i njihovo iskustvo poklapa s onim u BiH – Poljaci, Estonci, Litvanci i Letonci nisu masovno napuštali svoje zemlje početkom i sredinom 1990-ih kada je razlika u nivou plata u ovim zemljama i zemljama Zapadne Evrope bila najveća. Zapravo, masovni odlazak radne snage se počeo dešavati tek mnogo kasnije (sredinom 2000-ih), kada su im plate već dosta porasle.
Kada sam to iskustvo pretvorio u model (a model je u ekonomiji pojednostavljena slika stvarnosti) gdje je na ordinati predstavljena stopa emigracije, a na apscisi nivo relativnih plata, dobio sam nešto što sam nazvao Čangovom krivom i što izgleda ovako.
Marko Đogo (Ekonomski fakultet Istočno Sarajevo)
Zona puke sirotinje
Dakle, kada su plate u zemlji izrazito niske, što sam nazvao "Zonom puke sirotinje", ljudi bi željeli da odu, ali ne mogu. Suviše su siromašni da to učine u velikom broju. Kada plate dosegnu 35-40 posto kupovne moći plate u razvijenoj zemlji, emigracija eksplozivno raste, što sam nazvao "zonom zamke srednjeg nivoa dohotka". Poslije toga slijedi dramatičan pad stope emigracije da bi se, kada plata dosegne oko 85 posto kupovne moći plate u razvijenoj zemlji, emigracija spustila na "prirodan" nivo, kakav postoji i u razvijenim zemljama.
Na kraju ostaje da razjasnim šta ovdje prkosi uobičajenoj ekonomskoj mudrosti?
Ako pogledate najpoznatije svjetske udžbenike međunarodne ekonomije, poput onog Amerikanca Dominika Salvatorea, po kojem se uči na 700 visokoškolskih institucija samo u SAD-u i Kanadi, naići ćete na jedan grafikon koji obično nosi naslov "Efekti međunarodne mobilnosti rada". U ovom grafikonu se polazi od zdrave logike kako smanjenje razlike u nivou plata između zemlje u razvoju i razvijene zemlje vodi smanjenju emigracije između njih. Kao što možemo vidjeti, praksa zemalja Balkana, baš kao i Baltičkih zemalja i Poljske prkosi ovoj logici – rast plata, bar ako (i dok) nije dovoljno visok, vodi porastu emigracije.
To stavlja dodatni teret na plaće vlastodržaca ovih zemalja – oni, ako žele da spriječe nastavak egzodusa radnika, moraju da sprovedu reforme koje će dovesti do značajnog i održivog porasta plata. Mada će i sam ekonomski mehanizam odnosa ponude i tražnje imati sličan efekat - odlazak radnika će voditi i već vodi rastu plata onih koji ostaju. S jednom bitnom razlikom što će bez aktivnog djelovanja vlasti broj onih koji će otići prije nego što dođe do uspostavljanja nove ravnoteže biti daleko veći nego ako bi se pristupilo ozbiljnim reformama. Drugačije rečeno, građani zemalja Zapadnog Balkana de facto u krvi plaćaju nesposobnost ili nedostatak volje svojih vlasti da provedu potrebne reforme kako bi životni standard značajnije približili onom koji uživaju građani razvijenih zemalja.
Marko Đogo je dekan Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
