.webp){kind=icon}
Europska unija (EU) često se slavi kao najveći mirovni projekt u povijesti. To zvuči vrlo lijepo i idealistično i svakako je zavrijedilo potporu.
Ipak, sada se kontinent ponovno nalazi u ratnom okružju, doduše ne u okviru EU-a, već na njezinim granicama. Kakvu onda budućnost ima najveći mirovni projekt svih vremena u ovim novim grubim okolnostima?
Europljani su, prema riječima jednog od njemačkih ministara vanjskih poslova, biljojedi u svijetu mesoždera. Koliko onda dugo ti biljojedi mogu preživjeti, a da se mesojedi ne oslade?
Njemačka je dobar primjer za promatranje naivnosti kojom se, uglavnom u Zapadnoj Europi, inzistiralo na tezi prije napada Rusije na Ukrajinu kako je EU okružena prijateljima. Prema tim razmišljanjima, Europa je prevladala stare militarističke mentalitete i na putu je da postane drugačija vrsta supersile – u trgovini, regulaciji i vrijednostima civilizacije.
Istina je da nisu svi Europljani bili poneseni takvim zamislima. Relativno novi članovi EU-a koji su bili pod moskovskom čizmom, kao što su Estonija, Latvija, Litva ili Poljska, dugo su bili zapanjeni sljepoćom zapadnih susjeda prema agresivnom potencijalu Rusije. Bili su frustrirani gledajući kako Njemačka ulaže dva desetljeća u Vladimira Putina postajući ovisna o njegovom plinu i nafti.
Ta razdjelnica između istoka i zapada, dugo prije Putinove invazije, stvarala je jednu vrstu podjele, dok je druga vrsta krize, ona oko eura, stvarala razlike između sjevera i juga. Sjever je više tržišno orijentiran, gospodarski jak, fiskalno konzervativan i kulturološki protestantski (to uključuje i ulogu Ujedinjenog Kraljevstva do Brexita). Jug je više za snažniji upliv države, skloniji potrošnji i kulturološki katolički ili pravoslavan.
Europljani su izgradili svoje zajedništvo iznad tektonskih ploča. Najveća od njih danas se proteže između članica EU-a koje zagovaraju liberalnu demokraciju i drugih, posebice Poljske i Mađarske, koje sve više nagrizaju vladavinu prava kako bi gradile autokraciju koja podsjeća na Kremlj.
U konačnici, nikad se ideja Europe nije toliko urezala u glave Europljana koliko njihovi nacionalni narativi. I te dvije stvari su često u konfliktu, odnosno postoje zapravo od samog početka.
Poslijeratni Zapadni Nijemci, primjerice, vidjeli su europsku integraciju kao način povratka zapadnoj civilizaciji nakon nacističkih zločina. U tom postnacionalističkom duhu bili su voljni prenijeti dio suverenosti na Europu (druga je stvar žele li to još uvijek).
Francuzi su pak vidjeli Europu kao nastavak projekta nacionalne snage prema svijetu preko Bruxellesa, i to u vrijeme kada su gubili globalno carstvo i gospodarski zaostajali za Njemačkom. To je i danas svojevrsni podtekst kada god predsjednik Emmanuel Macron govori o europskoj autonomiji, a zapravo misli na neovisnost o SAD-u pod vodstvom Francuske.
Često se previdi ironija kako je SAD učinio više za europsku integraciju od bilo koje druge zemlje. Tijekom hladnog rata vojna snaga SAD-a u obliku NATO-a omogućila je Zapadnoj Europi pomirenje i izgradnju nečega novog držeći Kremlj podalje. A to je zapravo slučaj i danas jer često dobrohotna očinska figura u obliku Uncle Sama omogućava porječkanim Europljanima da se lijepo igraju.
EU se može proširiti ili jače integrirati, nikako oboje
Zbog toga je stajalište Donalda Trumpa kao predsjednika i došlo kao šok za Europljane i više ih zastrašilo no Brexit ili izbjeglička kriza prije toga, više od krize s eurom ili Putinovo pripajanje Krima. Svaka od tih kriza pokazala je različite ranjivosti EU-a, no ponovni dolazak Trumpa u Bijelu kuću, ili nekog sličnog njemu, doista može prodrmati europski blok.
Trump je odbio imati očinsku ulogu. Sa svojom trgovinskom retorikom i politikom tretirao je Europljane, kao što je bivša kancelaraka Angela Merkel, više kao neprijatelje no prijatelje. Istodobno, Putinu se više približio kao prijatelj no neprijatelj.
Prvi put nakon Drugog svjetskog rata Europljani su morali početi razmišljati o svom kontinentu bez američke nazočnosti. Iznenada europski su biljojedi shvatili da imaju kutnjake, ali ne i očnjake.
Drugi je veliki šok stigao kad je Putin lansirao rat protiv Ukrajine.
Putin je na neki način osnažio jedinstvo Europe i Zapada, no ipak nema potpunog jedinstva, što vidimo na primjeru Viktora Orbana koji blokira ili usporava sankcije prema Rusiji.
Putinova invazija je pokazala i koliko je EU vegetarijanac. Naime, razgovori o europskoj vojsci sežu još u 50-e godine prošlog stoljeća, ali nije se došlo ni do čega konkretnog ako se ne računaju tehnokratske sheme za nabavu vojne opreme.
I u slučaju Ukrajine EU se našla pod američkim okriljem. Njemački kancelar Olaf Scholz je zapravo to jasno pokazao jer je rekao da će poslati tenkove Leopard 2 u Ukrajinu jedino ako SAD pošalje svoje M1 Abrams. Pitanje je koliko bi EU ustrajao u potpori Kijevu kada bi, hipotetski, nekakav Trump u budućnosti odlučio uskratiti tu potporu.
Važno je pitanje treba li Europa nastaviti sve tješnju uniju, odnosno davanje sve više ovlasti Bruxellesu. Bitno je u tom kontekstu kako članice EU-a vide zajednički način odlučivanja. Neke, poput Njemačke, žele odlučivanje kvalificiranom većinom, a ne jednoglasjem, kako nijedna zemlja, primjerice Mađarska, ne bi mogla blokirati politiku prema Rusiji, Kini ili u bilo čemu drugome. Druge zemlje, poput Poljske, to ne žele bojeći se da će bez prava veta dominaciju preuzeti velike zemlje, poglavito Njemačka.
Druga kontroverza vrti se oko proširenja. EU je narasla od šest zemalja utemeljiteljica na današnjih 27. Osam je službenih kandidata za članstvo, a još dva (Kosovo i Gruzija) su potencijalni kandidati.
No, već je sada teško upravljati unijom. Bez drastične promjene europskih ugovora, uključivo načina glasovanja, teško da se može izbjeći rizik disfunkcionalnosti. Čini se da EU može postati dublja ili šira, ali nikako oboje.
Bitno je reći da je EU shvatila kroz nedavno iskustvo da ima utjecaj na vladavinu u zemljama dok su kandidati, no ne i kada postanu članice. Nekoliko zemalja članica još tolerira previše korupcije. Logičan je strah da bi zemlje kao što su Srbija, Albanija, Moldavija ili Ukrajina mogle odsklizati sa standardima jednom kad postignu punopravno članstvo.
Geopolitika novog vremena pak kao da traži da se EU širi. Naime, članstvo za balkanske zemlje je možda najbolji, ako ne i jedini, način da se izvuku iz etničkih trvenja i krenu prema većem blagostanju. Ako ih se odbije, one bi se ponovno mogle okrenuti oružju ili bi se mogle naći u zagrljaju Rusije ili Kine.
Ukrajina pak san o Europi vidi kao jedan od razloga za otpor Rusiji. Članstvo u NATO-u zasad se ne čini realnim, no članstvo u EU Europa osjeća kao nešto što duguje Ukrajini.
Ako su Trump i Putin bili prva dva velika šoka za EU, kineski predsjednik Xi Jinping bi mogao biti treći u ovom novom dobu velikih rivaliteta.
Govorilo se da, ako je Rusija oluja, Kina je klimatska promjena. Godinama je Peking nastojao jačati utjecaj ne samo u Aziji, već i u Europi. Vježbao je snagu na EU članici Litvi i proširio financijske i diplomatske pipke na Balkanu i dalje, a sada je i u svojevrsnom prijateljstvu s Rusijom. Europljani su počeli uočavati da su u riziku od pretjerane gospodarske ovisnosti o Kini kao što su to energetski bili o Rusiji. Razmišljajući što da čine javljaju se dvojbe i prijepori oko toga trebaju li se odvojiti od Kine, smanjiti rizik ili tek diverzificirati veze.
Oni koji taj proces promatraju dosta napeto su ponovno Amerikanci. SAD je dugo želio skrenuti pozornost s Atlantika na Pacifik nadajući se da će se Europljani pobrinuti za svoje susjedstvo, no Europa se čini daleko od toga, kao i od potpore SAD-u na tlu Azije.
U svijetu u kojem ideali znače malo i moć ponovno može biti odlučujući čimbenik u tome tko će biti plijen, malo je izgledno da će neka članica EU-a ili EU kao cjelina biti među tim supersilama. U teoriji EU može biti supersila u obliku Sjedinjenih Europskih Država. No, to nije vjerojatno, već će EU ostati konfederacija maskirana kao federacija, a moguće i tek uglavnom samo velika trgovinska zona.
Europljanima teško da će narasti očnjaci da bi postali mesojedi koji prijete ostalim predatorima. To bi moglo značiti da će sudbina Europe, u konačnici, biti usmjeravana s drugih mjesta, a najveći mirovni projekt u povijesti može ostati što i opis kaže – projekt.
