Posljednjih nekoliko godina bilo je teško za investitore u obveznice jer su prinosi skočili. Kao što je to slučaj sa svakom oštrom promjenom na tržištu, bilo je klackalica koje je trebalo izbjeći. Na vrhu te liste su inovativne stogodišnje državne obveznice Austrije. Ovo je priča o tome koliko brzo se stvari mijenjaju i kako će vjerovatno stogodišnje obveznice postati samo kuriozitet iz doba veoma niskih prinosa.
Austrija je 2017. godine izdala svoju prvu stogodišnju obveznicu s kuponom od 2,1 odsto. Šest puta je kasnije povećala iznos na 6 milijardi evra (6,5 milijardi dolara). Tokom pandemije, zemlja je iskoristila ogromnu potražnju za obveznicama prodajom druge emisije stogodišnjih obveznica sa stopom od 0,85 odsto do 2120. Ta emisija je čak 15 puta povećana i dostigla je iznos od 4,6 milijardi evra.
Japanski fond za penzijske investicije (Government Pension Investment Fund) je najveći poznati vlasnik obveznica s dospijećem 2117, s udjelom od 2,3 odsto, odnosno 137 miliona evra. Takođe posjeduje još 55 miliona evra obveznica sa dospijećem 2120. Međutim, najveći penzijski fond na svijetu nije usamljen u tome, većina najvećih imena u upravljanju fondovima su vlasnici, uključujući Vanguard Group Inc. i Blackrock Inc. Stogodišnje obveznice Austrije čine značajan dio evropskih indeksa fiksnih prihoda; zbog njihovog izuzetno dugog dospijeća, težina im je veća nego za hartije s kraćim dospijećem.
Tokom osam dugih godina negativnih zvaničnih kamatnih stopa Evropske centralne banke, postojala je velika potražnja za bilo kakvim oblikom pozitivnog prinosa, što je dovelo do popularizacije portfolija koji kombinuje duže dospijeće kod visokokvalitetnih sredstava i kraće dospijeće kod rizičnijih sredstava s većim prinosom. Austrija je bila savršena za prvo, s obzirom na to da je imala drugi najviši kreditni rejting prema Standard & Poor's Corpu i Moody's Investors Serviceu. Međutim, njihova izuzetna osjetljivost na rast kamatnih stopa dovela je do pada cijena, što je ostavilo investitore s ogromnim gubicima na onome što su navodno bili bezrizični instrumenti.
Svi nesrećni kupci koji su platili najvišu cijenu od 235 u martu 2020. za obveznicu koja će biti isplaćena po cijeni od 100, suočavaju se s ogromnim gubitkom od oko 70 odsto u odnosu na trenutno tržište; oni koji su kupili obveznice prilikom prvog izdanja suočavaju se s gubitkom od 30 odsto ako bi ih prodali danas. To nije sve; vlasnici će primati kamatu ispod tržišnih stopa potencijalno tokom nekoliko generacija. Izraz "fiksni prihod" može dati utisak stabilnosti, ali to se odnosi samo na godišnji prihod od kamate - postoji veoma stvaran rizik od promjene cijene kapitala.
Bloomberg
Ovu vrstu visoko specijalizovanog rizika koriste neki investitori da dinamično zaštite svoj portfolio. Zato postoji značajna razlika u prinosima između ove dvije ultra duge austrijske obveznice. Obveznica s dospijećem 2117. ima prinos od oko 3,15 odsto, u poređenju s 2,65 odsto kod obveznice koja dospijeva 2120. To je zbog koncepta poznatog kao pozitivna konveksnost. Prosječno ponderisano trajanje obveznice s dospijećem 2117. iznosi 32 godine, dok je za obveznicu s dospijećem 2120. to 46 godina; prinos na ovoj drugoj raste sporije kada kamatne stope rastu, a pada brže kada kamatne stope padaju; niža stopa obveznice s dospijećem 2120. znači da je veći dio vrijednosti obveznice vezan za konačnu isplatu glavnice.
Kao dužnik, Austrija je iskoristila povoljne uslove za dugoročno jeftino finansiranje države. Belgija i Irska su takođe pristupile "klubu stogodišnjih obveznica", ali u mnogo manjem obimu. Italija, Francuska i Poljska nisu se usudile da pređu granicu od 50 godina. Ujedinjeno Kraljevstvo već godinama izdaje ultra dugačke obveznice zbog specifičnih pravila industrije penzija i osiguranja, ali većina suverenih izdavalaca ne ide dalje od 30 godina. Jedan značajni izuzetak van Evrope bio je Argentina, koja je imala posebno nesrećnu stogodišnju obveznicu.
Bloomberg
Nema bijega od brutalne stvarnosti: mnogi evropski investicioni i penzijski fondovi pretrpjeli su ogromne gubitke, kao i njihovi pojedinačni maloprodajni klijenti, koji su zapravo vlasnici. Njemačka, SAD i mnoge druge zemlje sigurno se kaju što su propustile takvu zlatnu priliku za dugoročni jeftin novac, s obzirom na to da su trenutni prinosi znatno viši i izgleda da će ostati na tom nivou.
Austrija barem ima nešto da pokaže poslije dugotrajne veze ECB s negativnim kamatnim stopama, u vidu jeftinog dugoročnog finansiranja - dok ostatak regiona samo ima loše osjećanje zbog vožnje na velikom rolerkosteru.
.webp){kind=icon}
