.webp){kind=icon}
Bosna i Hercegovina zasigurno nije država s posebnim potrebama, ali ponekad se čini da mi kao društvo volimo da nas tako vide. Ako nas pitate – bićemo uvrijeđeni uz svu teatralnu gordost tipičnu za balkanskog čovjeka, ali neće dugo proći dok ne pomislimo – ne možemo mi ovo, mali smo, komplikovani smo, pomalo "ovakvi i onakvi".
Zasigurno je tako lakše, riješimo se odgovornosti, prepustimo da posao uređenja i unapređenja ovog društva preuzme neko drugi, kako odlučivanje tako i finansiranje. Sjećam se pandemije, teme od broja ljudi u bolnicama do vakcina preplavile su svjetske medije – u nekom trenutku mi smo se preokupirali non-paperom i bar mjesec dana prespavali sve globalne procese.
Kada je riječ o tehnologijama i temama iz privrede, takav stav nije vremenski ograničen – on je stalno prisutan već tri decenije i veoma teško je nametnuti drugačiji javni narativ. Nedavno mi je prijatelj, inače novinar, pokazao uredničku strukturu centralnog dnevnika TV Sarajevo iz 1988. godine, više od 20 minuta se govori o padu proizvodnje i izvoza metalske industrije iz tadašnje SRBiH, privrednoj krizi i monetarnoj politici tadašnje Jugoslavije… Danas, ekvivalenti TVSA iz 1980-ih, javni servisi u BiH ovim temama poklanjaju do pet minuta.
Tech revolucija u 2023.
Ulaskom u 2023. godinu svijet je pogodila još jedna tech revolucija – široj populaciji dostupan je ChatGPT. Iako ljudima van struke nešto revolucionarno, struka je znala da se nešto slično "valja iza brda" već nekoliko godina, jer sve ono što je potrebno odavno je tu – datasetovi (skupovi podataka za trening vještačke inteligencije), napredni matematički algoritmi vještačke inteligencije, i naravno, procesorska moć za obradu tih velikih količina podataka.
Odmah je to otvorilo javnu raspravu o etičkim pitanjima ovakvog "naglog" prodora vještačke inteligencije, ugroženost radnih mjesta, pitanja zaštite privatnosti i sajber-bezbjednosti i sve druge reperkusije, uključujući i pitanja regulatornog i zakonskog okvira koji bi ovu oblast uredio.
Aleksandar Mastilović/Privatni arhiv
Koliko je ova tema shvaćena ozbiljno, najbolje se vidi po tome da su Sjedinjene Američke Države počele pripremu cijelog seta zakonskih akata (posebno važan US Chip Act, op.a.), kojim bi uredili i ograničili dostupnost ove tehnologije u dijelovima svijeta odakle bi mogle da se pojave prijetnje po nacionalnu bezbjednost. Posebno se to odnosi na proizvodnju čipova – procesora, opšte i specijalne namjene, a u tom kontekstu treba gledati i geopolitička rivalstva oko Tajvana.
Ne bi Tajvan bio ni blizu interesantan i SAD-u i Kini da se tamo ne nalazi kompanija TSCM (Taiwan Semiconductor Manufacturing), koja proizvodi oko 70 posto svih čipova na svijetu (srećemo ih u našim automobilima, kompjuterima, mobilnim telefonima, op.a.) u svojim pogonima na Tajvanu, i to u najnaprednijoj 3nm tehnologiji. Tajvanska kriza već je snažno pogodila evropsku automobilsku industriju, pa se zbog hroničnog nedostatka čipova vještački usporava proizvodnja, a kupci nove automobile čekaju u prosjeku i do 12 mjeseci.
Nema nas nigdje
I kakve sve ovo ima veze s nama u Bosni i Hercegovini? Nikakve, nažalost, i u tome leži i glavni problem. Bosna i Hercegovina, ali i cijela regija Zapadnog Balkana, isključila se iz globalnih ekonomskih i tehnoloških tokova 1990-ih iz svima poznatih razloga, pa smo tada trčali da sustignemo svijet koji je u tom periodu stvarao internet. I kada smo pomislili da bi taj digitalni jaz mogao biti smanjen, politički sistem odlučivanja zakomplikovao je donošenje odluka i propisa koji bi omogućili prodor aktuelnih tehnologija u našu svakodnevnicu.
Bosna i Hercegovina je praktično konstantno deceniju u zaostatku za Evropom, a i do pet godina za zemljama regije kada se pokretao proces digitalizacije zemaljskog TV emitovanja, uvođenja 4G mobilnih sistema, dok za većinu drugih tehnologija legislativa i regulativa ne postoji, pa je sve što se dešava praktično poslovanje u sivoj zoni.
U to spada i vještačka inteligencija, sajber-bezbjednost, zaštita podataka o ličnosti i druga pitanja zaštite privatnosti klimavo su regulisana uglavnom principom "srušimo most preko rijeke" pa neće proći ni ono što je potrebno jednako kao ni i ono što želimo da spriječimo.
Nema ni riječi u našim propisima o biometriji i biometrijskom nadzoru, digitalna transformacija u javnoj upravi zapetljana je između pružaoca usluga povjerenja – digitalnih sertifikata za digitalne potpise i krute legislative zakona o (opštem) upravnom postupku, pravilnika i uredbi o kancelarijskom poslovanju, propisa o zaštiti ličnih podataka, koji nikako da se harmonizuju da izrode suštinu umjesto puke forme.
Politička borba o raspodjeli nadležnosti između nivoa vlasti u BiH, kombinovana s prosječno niskom digitalnom pismenošću stanovništva, nejasno predstavljeni benefiti za kompanije i taj famozni princip "netalasanja" u sistemu, doveli su digitalni ekosistem u značajnu krizu u BiH – samo se o njoj ne govori jer je prostor u medijima vrlo ograničen.
Plan za budućnost?
Potpuno je jasno da ovako dalje ne može – niti je Bosna i Hercegovina interesantna investitorima, niti imamo digitalno pismeno stanovništvo koje može makar prepoznati lažne vijesti na društvenim mrežama, niti smo se mnogo pomakli u procesima digitalizacije javne uprave. Mala i srednja preduzeća tek stidljivo uvode digitalne alate, ali više zbog propisa o lancima snabdijevanja kompanija iz EU koji to obligatorno zahtijevaju, posebno u sferama ESG skoringa, tamo gdje su naše kompanije dobavljači.
Iako esencijalno za privredu, čak ni ova oblast nije regulisana niti se o njoj dovoljno govori. Sajber prostor je nezaštićen – sajber napadi su sve češći širom svijeta, a BiH štiti samo činjenica da je dobar dio podataka još u "papirnim" bazama podataka u registratorima podruma institucija i kompanija kao arhivska građa o kojoj svakako malo ko stvarno i brine.
Ovaj članak ima za cilj da podigne svijest i natjera nas sve da razmislimo još jednom o prioritetima. Neće zauvijek trajati grantovi pomoći međunarodnih organizacija i tehnička asistencija eksperata iz EU, koji pokušavaju da nas makar malo približe onome što se danas u razvijenom svijetu smatra uobičajenim. Nadam se da ćemo redefinisati naša očekivanja – ja, lično, želim da 2030. godine, dok putujem svijetom, s aerodroma u Minhenu registrujem firmu u BiH baziranu na ideji koja mi je baš tad pala na pamet, i da odmah platim sve takse mobilnim bankarstvom, identifikujem se elektronskim potpisom i ovlašćenim osobama u privrednom registru online dam saglasnost da moje podatke iz IDDEEA (narodski: CIPS) mogu pregledati (ne i povlačiti!!). I na ništa manje ne želim pristati, a nadam se da u toj odluci neću biti usamljen.
Aleksandar Mastilović je ekspert u oblasti telekomunikacija, s iskustvom u oblasti tehnike, akademije i rada u vladinom sektoru.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
