Bitka protiv rasta cijena stara je nešto više od godinu dana i centralne banke treba da se pripreme za sljedeće veliko iskušenje: služenje svojim državama u svijetu definisanom dugotrajnom konkurencijom između SAD i Kine. Centralni bankari će biti nevoljni učesnici u hladnom ratu - ugodnije im je da teže da inflaciju vrate u okvire cilja i da se petljaju sa smjernicama o kamatnim stopama nego da učestvuju u odbrani od strateških protivnika.
Nažalost, neće imati luksuz da ovu bitku presjede na klupi.
Današnja nova ekonomska era predstavlja ogroman izazov za monetarne vlasti koje se bore sa posljedicama ogromnog stimulansa upumpanog u finansijski sistem tokom prvih dana pandemije. To će zahtijevati ne samo regulaciju rađanja i odumiranja poslovnih ciklusa kroz cijene zaduživanja, već i predviđanje dugoročnih posljedica prekinutih linija snabdijevanja i smanjenog globalnog fonda radne snage. Centralni bankari će morati da se naviknu da svoje stavove još bliže usklađuju sa drugim dijelovima vlade, posebno sa igračima na polju fiskalne politike, istovremeno zadržavajući svoju nezavisnost koju izuzetno cijene. To je težak zadatak, ali ne i nemoguća misija.
Ovo je bila osnovna poruka obraćanja predsjednice Evropske centralne banke (ECB) Christine Lagarde Savjetu za spoljne poslove u Njujorku nedavno. "Svjedoci smo fragmentacije globalne ekonomije na konkurentske blokove, pri čemu svaki blok pokušava da privuče što veći dio ostatka svijeta svojim strateškim interesima i zajedničkim vrijednostima", rekla je ona. "Sve ovo može imati dalekosežne implikacije u mnogim domenima donošenja strateških odluka", dodala je. Iako ovo zvuči kao ukazivanje već jasnu stvar, centralni bankari se ne upuštaju svaki dan u međunarodnu politiku. Mrze da to rade čak i na domaćem planu.
Lagardine primjedbe su poziv na oružje i ona bi mogla da bude prava osoba u pravo vrijeme. Budući da nadgleda evrozonu, ECB je po samoj svojoj prirodi transnacionalno tijelo. Lagardino iskustvo kao ministarke finansija Francuske tokom globalne finansijske krize od 2007. do 2009. godine i naknadno upravljanje Međunarodnim monetarnim fondom još više daju na značaju njenom statusu. Što prije centralne banke počnu da uvažavaju promjenljivi teren koji je Lagardova opisala, to će tranzicija biti lakša. Razmislite o tome sada, kaže ona. Ne kada su blokovi već postali zamrznuti.
Dobra vijest je da postoje brojni primjeri centralnih banaka koje su preživjele nakon što su se uskladile sa nacionalnim interesima u vremenima krize. Dobre primjere nalazimo u Aziji. Ogranci vlade su blisko sarađivali i, iako su tvrdnje o eroziji nezavisnosti pratile ove epizode, to nije bio smak svijeta - ni za bankare ni za političare. Ističu se avanture vlade Indonezije u monetizaciji dugova tokom kovida 19. Direktno finansiranje državnih budžeta od strane centralnih banaka dugo se smatralo tabuom. Ipak, ministar finansija Sri Mulyani Indrawati i guverner Banke Indonezije Perry Warjiyo izveli su upravo to, uz neizbežne kritike zbog žrtvovanja autonomije. Međutim, nije se pojavio nijedan učesnik na tržištu obveznica koji bi kaznio Džakartu. Podstaknuta relativno blagim odgovorom, zemlja je u decembru usvojila zakon koji je omogućio buduću upotrebu portfelja centralne banke ako to okolnosti iziskuju.
Ovo se ne dešava samo na tržištima u razvoju, na kojima su institucionalne regulative ponekad problematične. Kao akademik i guverner Federalnih rezervi, Ben Bernanke je više puta pozivao Banku Japana i vladu da rade zajedno na stimulisanju ekonomije i eliminisanju deflacije. Vanredni slučajevi i dugoročni nacionalni interesi zahtijevali su agresivnu akciju, naglasio je on. U radu iz 1999. Bernanke se poziva na Novi dogovor iz 1930-ih i navodi da je "vrijeme za odlučnost nalik na Ruzveltovu".
Ova ideja nije baš poziv na udruživanje snaga, već na prepoznavanje da ključne nacionalne agencije mogu bolje da se dopunjuju. U teoriji zvuči odlično, ali javnost može da ovo doživi na pogrešan način. Pokojni japanski premijer Shinzo Abe, koji je lebdio nakon dramatičnog povratka na vlast, tek 2013. uspio je da natjera BOJ i Ministarstvo finansija da postignu dogovor. Kritičari sporazuma tvrde da je nezavisnost banke narušena. Sa druge strane, da centralna banka nije pristala, Abe bi ih vjerovatno još više primoravao da budu samo još jedna ruka administracije. Politika - i potrebe države - tog trenutka radile su protiv Banke Japana. Ideja da se različiti pravci politike dopunjuju, a ne takmiče, takođe je natkrilila rad nadzornog panela Rezervne banke Australije (RBA), koja je svoje preporuke objavila u četvrtak.
Da budemo jasni, Lagarde ne razmišlja o tome da se monetarna politika podvede pod jurisdikciju ministarstva odbrane ili predsjedničke palate. "Ukoliko geopolitika dovodi do fragmentacije globalne ekonomije na konkurentske blokove, to zahtijeva veću koheziju politike", rekla je ona. "Ne dovodeći u pitanje nezavisnost, treba prepoznati međuzavisnosti između politika i načina na koji svaka od njih može najbolje postići svoj cilj ako se uskladi sa strateškim ciljem", dodala je.
Vrijeme je da finansijska diplomatija bude prozvana iz čekaonice. Tokom decenija koje sam proveo kao novinar u Vašingtonu, Londonu, Tokiju i jugoistočnoj Aziji, često sam bio zapanjen koliko malo tipova spoljne politike uključuje tržišta i monetarne uloge u svoje razmišljanje. Stručnjaci za makroekonomiju skloni su da odlažu proučavanje upravljanja državom na druge. Oni pripadaju zajedno.
Način na koji je Fed u više navrata prihvatio svoju ulogu centralne banke u svijetu putem svop linija pravi je primjer. Iako se Fed buni protiv ideje da ima spoljnopolitičku ulogu, nijedan američki neprijatelj nije dobio dolarsku svop liniju tokom pandemije ili sage oko propasti Credit Suisse. U nedavnim dešavanjima, većina (ako ne i svi) primaoci bili su formalni saveznici ili bliski partneri. Kina je izgradila sopstvenu mrežu svop linija i djelovala je kao kreditor za nekoliko zemalja u razvoju. Mislite da su te dugovi besplatni?
Većina centralnih banaka ima barem određeni stepen nezavisnosti, ali ne mogu sebi priuštiti da budu preveliki puritanci u vezi sa tim. Autonomija često dolazi sa upozorenjima ili ima gradacije. Nezavisnost ECB-a je sadržana u ugovoru, ali evro koji ona nadgleda je sam po sebi kulminacija širokog političkog projekta. Centralne banke žive u političkom svijetu, imaju tendenciju da svoje mandate dobijaju od političke klase, a čak i najtehnokratskije odluke imaju posljedice za stotine miliona - ako ne i milijarde - ljudi. Zato hajde da prihvatimo ovaj svijet u nastajanju koji je skicirala Lagardova. Politika je već prisutna.