Nemilosrdna snaga američkog dolara kao globalnog utočišta počinje stvarati probleme - i to ne samo na tržištima u nastajanju. Japan i Evropa tradicionalno preferiraju da njihove valute budu malo slabe u odnosu na dolar kako bi potaknule izvoz. Ali ovaj put je pad zabrinjavajući. Jen je pao na najslabiji nivo u dvije decenije, testirajući odlučnost Banke Japana da zadrži prinos na obveznice. Međutim, eurozona je mjesto gdje se najviše osjeća nelagoda jer pogoršava inflaciju, dijelom i zbog poskupljenja uvoza. Zajednička valuta učvršćuje evropski projekt tako da nagli pad rizikuje da postane egzistencijalan za kontinentalno jedinstvo na način na koji to ne čini slabost jena.
Euro je pao tokom protekle godine s iznad 1,22 za dolar na blizu najniže vrijednosti od 1,0640 iz marta 2020., kada je pandemija koronavirusa počela. Test pariteta prema dolaru kasnije ove godine više nije rizik male vjerovatnosti. Valutna kriza povjerenja posljednje je što treba Evropskoj centralnoj banci. Već se suočava s gotovo nemogućim izborom između suzbijanja rastuće uvezene inflacije ili riskiranja ponovne recesije. Ali, ne činiti ništa brzo prestaje biti opcija.
Uvezena inflacija je pogoršana ratom u Ukrajini jer se većina evropskih nabavki energije vrši po cijeni u dolarima. Slabiji euro samo povećava kratkoročni problem. To je obrnuta situacija u većini ovog stoljeća kada je vjerovatno podcijenjena zajednička valuta dovela do izvoza u Kinu i Rusiju. Ti su trgovinski partneri ili zatvoreni ili trpe vlastiti ekonomski pad. Ne pomaže ni kada se čini da su američke Federalne rezerve na misiji podizanja kamatnih stopa najbržim tempom u posljednjih nekoliko decenija kako bi suzbile vlastito povećanje inflacije. Razlika u negativnim stopama u Evropi je očigledna.
Jedini logičan odgovor je da Evropska centralna banka (ECB) podigne svoju službenu depozitnu stopu sa trenutnih superstimulativnih negativnih 50 baznih bodova. Ali, također mora pažljivo održavati slabe finansijske uvjete putem drugih monetarnih alata, kao što su poticaji za bankovne zajmove. Dok su prinosi na obveznice u Evropi višestruko viši nego u Japanu, ECB još nije ponudila nikakvu značajnu podršku euru. Nešto se mora dati i prvi je korak zaustaviti svoje programe kupovine obveznica QE do početka ljeta i utrti put za prvo povećanje kamatne stope u septembru.
Nažalost, na prošlosedmičnom sastanku Upravno vijeće, odlučilo je ne učiniti u osnovi ništa osim kupiti vrijeme do sljedećeg tromjesečnog ekonomskog pregleda 9. juna. Smjernice s konferencije za novinare predsjednice Christine Lagarde fokusirale su se na dugoročna inflacijska očekivanja koja ostaju ispod službenog cilja inflacije od dva posto. Vijeće nije ni raspravljalo o valuti (iako je Lagarde rekla da su ona i njene kolege obratile “pažnju” na nju, što god to značilo). Tržište je moglo reći da ECB izbjegava problem, otuda i obnovljena slabost eura.
Možda će se ECB izvući. No, budimo iskreni: odgađanje povećanja stope često izaziva dublju krizu. Slaba karika u lancu više nisu periferne veze zemalja poput Italije ili Grčke do evropskog prvaka Njemačke. To je sam euro. Lagarde bi ove sedmice trebala pojasniti raspored za poništavanje pretjerano izdašnog pandemijskog poticaja koji pridonosi porastu inflacije. Godišnja stopa CPI od 7,5 posto u martu zahtijeva akciju, a ne jadne epitete da će Upravno vijeće djelovati ako bude potrebno. Kada će znati da su stvari pokvarene? Uz dvocifrenu inflaciju?
.webp){kind=icon}
