.webp){kind=icon}
Sve kompanije žive s jednim pitanjem - kako prikupiti sredstva za rast i razvoj. Pod tim se podrazumijeva osvajanje novih tržišta, izmirenje postojeće zaduženosti ili uvođenje novih proizvoda.
Jedan od načina je inicijalna javna ponuda akcija (IPO) ili izlazak na berzu. Postoji nekoliko razloga zbog kojih na berzama u bivšoj Jugoslaviji nema IPO-a. Prvo, većina privrednih društava u regiji su mala i srednja preduzeća (MSP).
Prema podacima Svjetske banke, u zemljama bivše Jugoslavije MSP čini oko 99 odsto svih preduzeća i zapošljava oko 70 odsto radne snage. Istovremeno, mnoga od njih su u vlasništvu porodica, pojedinaca ili manje grupe vlasnika koji nemaju interes za razvodnjavanje kapitala. Naprotiv, praksa s domaćih berzi je pokazala da kroz preuzimanje ili istiskivanje manjinskih akcionara vlasnici nastoje da u potpunosti koncentrišu vlasništvo.
Iako se podaci po berzama i zemljama razlikuju, uobičajeno je da startupi izađu na berzu kada im prihod značajno prevaziđe 100 miliona dolara. Prosječna kompanija koja doživi IPO ima mnogo veće prihode. Potreban iznos dodatog kapitala zavisi od trenutne veličine preduzeća, sektora u kojem posluju i planova za budućnost. Najvažnije, u nekim zemljama postoji propisani minimum kapitala za osnivanje preduzeća, ali to nije uslov za IPO.
Depositphotos
Gorak ukus nakon privatizacije
Nakon raspada Jugoslavije mnogo državnih preduzeća je privatizovano. Nažalost, taj proces nije realizovan na najsrećniji način. Mnoge kompanije su prodane za manje novca nego što su vrijedile, a nove vlasnike često nisu zanimali procesi izdavanja akcija i ostalih oblika finansiranja. Često ih nije zanimalo ni održavanje postojeće djelatnosti.
Mali akcionari su često bili tek posmatrači loših poslovnih rezultata i odlaska preduzeća u stečaj. Takvi stečajevi nisu posljedica poslovnih odluka koje su donesene na skupštinama akcionara. Oni su posljedica prekomjernog zaduživanja i gubitka tržišta koje je počelo dosta ranije. Loši primjeri privatizacije javnih preduzeća samo su dali potvrdu kritičarima u ispravnost odluke o privatizaciji preduzeća. Istovremeno, veliki broj uspješno privatizovanih preduzeća je svojevoljno delistiran s berze i veoma uspješno posluju u formi društva s ograničenom odgovornošću.
Berze male i nerazvijene
Berze u regiji su relativno male i nerazvijene. Mnoštvo puta je ponovljeno da nedostatak likvidnosti, transparentnosti i niska tržišna kapitalizacija dodatno smanjuju interes ulagača. Sve su napravile niz poboljšanja u pogledu transparentnosti, likvidnosti i regulative, što je prije 15 godina rezultiralo povećanom aktivnošću investitora, ali već dugo nema IPO-a.
Banjalučka berza je primjer male, mlade, a inovativne berze. Multilateralne kompenzacije (MLK) koje se realizuju preko nje su se pokazale itekako korisnim. Mnogi privrednici, njih više od 2.650, su čak prilagodili svoje poslovne modele tako da iskoriste prednosti sistema za MLK za ugovaranje poslova i naplatu. Vrijednost ove ideje potvrđuje i više od 300 preduzeća iz FBiH koja su se dobrovoljno priključila tom sistemu.
Uprkos inovativnosti, prvi i jedini IPO u BiH je bio prije 15 godina (Fratello Trade), a većina listiranih kompanija ne koristi benefite berze - ne emituju akcije niti povećavaju kapital na berzi.
Depositphotos
Burna prošlost i politička nestabilnost, ali ima nade
Mnogi investitori još povezuju regiju s njenom burnom prošlošću i političkom nestabilnošću. Ono što nama već djeluje kao folklor udaljava nas od liste zemalja koje karakteriše dobar poslovni ambijent. Osim toga, građani i dalje imaju veliki problem s iskazivanjem povjerenja u domaće finansijske institucije. Još su svježa sjećanja na izgubljenu staru deviznu štednju, vaučersku privatizaciju i izgubljen novac na berzama.
Uprkos ambijentu, mnoge kompanije u regiji pokazuju znakove rasta i želju za daljnjim širenjem. Mnogi bi na berzi rado vidjeli Infobip, Rimac Automobile, HTEC ili neku sličnu kompaniju iz regije. Za sada su ovim kompanijama pomogli fondovi rizičnog kapitala i drugi fondovi koji ulažu u "veće" projekte po principu "privremenog" ulaska u kapital ili kroz quasy-equity.
Uslovi za IPO
Svaka kompanija koja planira realizovati IPO mora zadovoljiti određene zahtjeve, uključujući finansijsku stabilnost, prihode i profitabilnost. Na kraju, odluka o IPO-u je na vlasnicima, njihovim ciljevima, planovima i željama, ali i na mogućnosti da te ciljeve i želje neko finasira.
Navedene kompanije već imaju stabilno poslovanje i stabilne izvore finansiranja. Prema javno dostupnim informacijama, bilo je najava o planovima za njihov izlazak na berzu. Očigledno da im je ukazano na to da, uprkos mogućnosti za povećanje kapitala, povećanje transparentnosti poslovanja i popravljanje imidža, IPO može biti izazovan, dugačak i skup proces, a s neizvjesnim ishodom.
Osim toga, na domaćim berzama preovladava trgovina dužničkim instrumentima. Stanovništvo tek treba da "nauči" da ulaže u njih i da se navikne na (ne)likvidnost ovih instrumenata.
Troškovi za pripremu i realizaciju IPO-a mogu biti izuzetno visoki i uključuju troškove savjetnika, pravnih usluga i revizije. Osim toga, ozbiljna kompanija mora redovno izvještavati javnost o poslovnim rezultatima, promjenama u upravi, finansijskim izvještajima i planovima.
Iskustva s razvijenih tržišta su pokazala da listiranje na berzi često stavlja naglasak na kratkoročne performanse i može dovesti do pretjeranog naglašavanja kvartalnih ili godišnjih finansijskih ciljeva na štetu dugoročnih strateških planova. Takođe, kad kompanija postane listirana, njene akcije mogu postati meta za spekulacije i manipulacije. Razlog za pad cijena akcija ne mora biti nužno posljedica ekonomskih okolnosti, već i djelovanja konkurencije. Ukratko, listiranje na berzu može skrenuti fokus uprave s realizacije dugoročnih planova.
Uz sve navedeno, treba da raduje i povećanje broja otvorenih penzijskih fondova u regiji. Prirodno je da se jedan dio novca ulagača prelije na domaće tržište kapitala. Za sada, zahvaljujući rastu kamatnih stopa na državne dužničke instrumente, to treba i očekivati. Međutim, gledajući njihova ulaganja, stiče se utisak da su mnogo više zainteresovani za ulaganja u blue chip akcije na razvijenim finansijskim tržištima.
Miloš Grujić je doktor ekonomskih nauka iz Banjaluke, član Upravnog odbora Evropskog dobrovoljnog penzijskog fonda.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
