One koji oforme vlade na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini, zemlji presporog rasta ekonomije i standarda života, čeka ogroman i težak posao. Tranzicija u našoj zemlji – politička, društvena i tržišna, od trenutka kada je započeta, u sjeni postratne obnove, imala je u javnom prostoru više protivnika nego prijatelja. Lako je zaključiti s ove vremenske distance, ali to smo trebali očekivati, jer društvene elite - političke i akademske (ujedno i ekonomske), jedine koje smo tada imali, nisu tražile ni demokratsko, ni slobodno, ni otvoreno društvo, a ponajmanje im se svidjela ideja oslobađanja ekonomije i uspostave tržišne ekonomije, koja nije pod kontrolom "brižno" odabranih ljudi.
Ne, ulazak u tranziciju, tu neugodnost za elite, očekivali su građani, ugledajući se na sisteme zapadnih društava i dobro zaključujući da ćemo tamošnji način i standard života postići uređujući svoje društvo po uzoru na političko-ekonomska uređenja razvijenih i slobodnih društava.
Put i koraci do ostvarenja sna (cilja) građana da budemo društvo u kojem čovjek živi slobodno i dostojanstveno od svog rada, bio je generalno nepoznanica. Stoga je (samo)preuzeti zadatak naših novih – zapadnih prijatelja, pored pomoći u obnovi srušenog u agresiji, bio i dati nam znanje i smjernice za put ka (tom) cilju da postanemo "liberalna demokratija" – društvo u kojem se kroz političko-ekonomski spoj parlamentarne demokratije i tržišne ekonomije odluke donose uključivanjem građana i postizanjem širokog društvenog konsenzusa u demokratskim institucijama, a posluje i ekonomski privređuje slobodno na jednostavnim principima ponude i potražnje, sve u okviru Ustava i poštujući osnovne ljudske slobode i neotuđiva prava svakog pojedinca.
Adis Muhović/Bloomberg Adria
Poštujući format i medij za koji pišem, ali i prioritete za unapređenje kvaliteta života (dubinu našeg džepa), u ovom tekstu ću pisati samo o (ne)provođenju nužnih ekonomskih reformi.
Ostvarenje sna "običnih ljudi", kako nas vole zvati, naše su političke elite započele konstantno ispruženom rukom prema zapadnim partnerima, ali ne partnerski ispruženom, već molećivo otvorenom za donacije i zajmove, zauzvrat "hineći" reformske napore i nevoljko provodeći minimum očekivanih tržišnih (i političkih) reformi. To pretvaranje da se društvo pokušava reformisati traje do današnjeg dana.
Uvriježeni fenomeni
Zaista su se političke elite do sada pretvarale da žele reformisati društvo, a pod okriljem ekonomskih reformi prvo provele bjesomučnu pljačku društvene imovine u saradnji sa svojom bratjom i novom ekonomskom (tajkunskom) elitom koju su "brižno" birali, a svoj daljnji opstanak na vlasti tražile u kontroli javnih preduzeća i sumanutom finansiranju glomazne birokratije i drugih privatnih interesnih skupina, a sve na račun nas "običnih" poreskih obveznika. Kontinuirano se (evo baš i sada) naše političke elite žale da nam stranci "nameću" rješenja, da se miješaju u naše stvari (kao da bi se oni bez pritiska lakše dogovorili o reformama), da su pristrani suprotnoj strani i rade protiv "nas", da samo "nama" u inat (ne) jačaju državne institucije, da hoće da nas uvuku u dužničko ropstvo i diktiraju šta da radimo, nastavite niz...
Mala digresija, baš ova dva fenomena pokazuju kako jezik oslikava realnost jednog društva, ali i oblikuje razmišljanje ljudi u njemu. Naprimjer, prihvatanje pojedinca da participira u nečasnom procesu razmjene političke lojalnosti za udobnost državne plate naš je narod imenovao pogrdnim izrazom "uhljebljenje", dok je drugi nečasni čin učešća u otimanju društvene imovine, poreskog ili novca javnih preduzeća poznat pod dosta blažim terminom "snašao se". U kratkom vremenu oba su procesa postala ne samo normalni, već i poželjni obrasci ponašanja - pod izgovorom "da nisam ja, neko bi drugi" i "šta me/te/ga/je briga".
Bloomberg
I što je pritisak Zapada za reforme bio veći, a finansijska pomoć manja uslijed izostanka reformskog napretka, to su naši političari bliže prilazili autokratskim vođama s istoka i okovali ih u zvijezde kao "naše etničke" prijatelje i "naše etničke" zaštitnike.
Za to vrijeme je najveći dio stare akademske elite na sav glas urlao kako je baš ta tržišna tranzicija tj. "neoliberalna pošast", kriva za sve naše životne nedaće i da se, dok nije kasno, trebamo vratiti našem dobrom starom modelu centralne ekonomije. U njoj će užasne tajkune zamijeniti nekim nestvarnim savršenim ljudima, mudrijim i poštenijim ne samo od tajkuna, već i od nas samih. Umjesto nama stvarnima kroz privatizaciju, njima bi nestvarnima, ali savršenima, kroz ponovnu nacionalizaciju dali da upravljaju našom imovinom i da nam govore šta, kada, gdje, koliko i za koga da proizvodimo, čime će nas "sigurno!" izbaviti iz "siromaštva i bijede", kao što to nisu uspjeli prije.
Tržišne reforme i otpori
Čast izuzecima, ali intelektualci generalno preziru ideju društva u kojem svaki pojedinac može, kao oni, da slobodno govori i promišlja, tome može posvjedočiti svaki student koji se drznuo sukobiti mišljenje sa svojim predavačem. Naročito preziru ideju društva u kojem "prosti KV radnici", "neotesane gazde" ili "glupi sportisti" kroz slobodnu razmjenu svog kapitala, rada i robe mogu da zarade mnogo veći iznos novca od njih – koji su se tako dugo školovali i odricali društvenog života da bi bili naši prosvjećeni uzori i vođe. Otpor tržišnim reformama se na sreću smanjio, jer se u javnom prostoru pojavila čitava plejada intelektualaca, mladih i starijih, koji i koje kao dio "progesivnog dijela struke", da iskoristim kovanicu kolege Hadžića, otvoreno govore o koristima i nuždi ekonomskih reformi i spremni su otvoreno diskutovati o njima.
Privatni sektor – tj. građani, mi koji preduzimamo, poslujemo, istražujemo, inoviramo, tj. u svoje ili ime poslodavca na neki način ispunjavamo nečije potrebe, smo iz ugla gledanja svih prethodno nabrojanih elita uvijek bili nužno zlo, samo izvor sredstava za ostvarivanje sopstvenih ciljeva. Nas se sistemski opterećivalo, ograničavalo i zabranjivalo nam se koješta i na račun se naše budućnosti zaduživalo po komercijalnim uslovima za njihovu udobnu sadašnjost.
Bloomberg
S malih ekrana nas se nekad sataniziralo kao klasne neprijatelje, utajivače i izrabljivače, a nekad žalilo kao izrabljene, male i obespravljene preduzetne porodične ljude, sve po potrebi da li nam se objašnjava da je potrebno veće oporezivanje ili da je potrebno izdašnije budžetsko izdvajanje za..., npr. podizanje prosječne plate (čitaj plate u javnom sektoru).
Da tragedija ne bude konačna, nove ekonomske elite su osigurale sebi javni prostor da uz sve ranije zabrane, opterećenja i ograničenja pozivaju na nova, sve uz izgovor nekog javnog interesa, a s realnim ciljem jačanja svog partikularnog interesa i tržišne pozicije. Pošto na slobodnom tržištu burazersko-političke veze ne donose profit, valja stvoriti privid da je poremećaj tržišta "potreban i dobar" za nas konzumente, a onda iskoristiti te veze da se ograniči tržište ili izlobira neka subvencija te tako osigura profit samo za odabrane igrače, a sve bez političkih posljedica.
Tranzicija stalnost
U takvim je "dinamičnim" odnosima sve postalo konfuzno i frustrirajuće. Nama je tranzicija postala stalnost, umjesto da kao Poljska, Češka ili bilo koja od baltičkih zemalja, kroz nju prođemo trkom i postignemo cilj s početka, za nas je demokratija postala teška, spora i bolna. Protokom vremena postali smo zaglavljeno i zbunjeno društvo u kojem nam je u odnosu na početak tranzicije, sudeći po recentnim stavovima građana o kapitalizmu i tržišnoj ekonomiji, danas manje jasno kako doći do društva slobode i blagostanja. Tako danas mladim ljudima malo šta ima smisla u ovoj zemlji, osim da s prezirom prema demokratiji i kapitalizmu odu tamo daleko, u (demokratska i kapitalistička) društva, gdje se od napornog, ali časnog rada živi uspravne kičme.
Ima jedna oslobađajuća istina – da bi od društva višeg srednjeg dohotka postali društvo visokog dohotka, moramo postati preduzetničko i inovativno društvo, a takvo društvo se ne postaje bez dobrog okvira za poslovanje i bez slavljenja poslovne, akademske, sportske i svake druge ljudske izvrsnosti i produktivnosti.
Stoga, buduće reforme prije svega moraju biti iskreno opredjeljenje naših političkih elita da ćemo graditi preduzetničko društvo i društvo izvrsnosti. Ohrabrujuće je da se prvi put u predizbornim razgovorima pojavljuje program reformi na kojima će buduća vlast raditi. Rad na unaprijed dogovorenim reformama će donijeti političku stabilizaciju i pokazat će da je postizanje konsenzusa moguće. Rad na programskim rješenjima nas može uvjeriti da političari razumiju naše probleme i da su opredijeljeni da napokon rade u interesu građana kroz provođenje ekonomskih reformi.
Đavo je u detaljima
Prva takva reforma je ujedno i ona za koju su svi političari i stranke tvrdili da dijele stav, a to je da je potrebno smanjenje fiskalnog opterećenja rada u entitetu Federacija BiH (FBiH). Ovo je naizgled i vrlo jednostavno pitanje u vezi s kojim postoji potpuni društveni konsenzus. Ipak, činjenica da paket novih zakona o doprinosima i porezu na dohodak u FBiH čekamo još od objave Reformske agende 2015. godine te da ni tada nije bilo apsolutno nikoga ko se protivio takvom rješenju, najbolje otkriva da je đavo u detaljima, a detalja ima mnogo, jer je ovo kompleksno pitanje u kojem svaka strana "brani" prihode onih budžeta koji su im "srcu" dragi.
Udio doprinosa i poreza u bruto plati radnika u FBiH je najviši u regionu, što rezultira time da od svog rada, nakon što entitet uzme "svoje", radnik u FBiH nosi manje svojoj porodici u odnosu na radnike s istom bruto platom u svim poreskim sistemima u regiji. Plastičan primjer za to je nedavno objavljena analiza plata BBA, iz koje se na grafikonu jasno vidi da je prosječna bruto plata u BiH za nekoliko eura viša nego u Srbiji, ali je zato prosječna neto plata radnika u BiH manja za čitavih 60 eura.
Pošto apsolutno svi – političari, intelektualci, poslodavci, sindikalci i radnici, dijele stav da od radnika treba uzimati manje, kao mjeri koja svjetonazorski nije "škakljiva" i koja će brzo dovesti do veće platežne moći radnika, važno je napomenuti detalje – tj. principe kojih se u toj reformi treba držati. Prvi i osnovni je stvarno rasterećenje plata, odnosno "agregatno neutralan" efekat koji je do sada bio "na stolu" nije prihvatljiva opcija. Ipak, ono treba biti postignuto u skladu s osnovnim principima oporezivanja, a to su neutralnost, učinkovitost, sigurnost i jednostavnost te djelotvornost i pravednost.
Bloomberg
Dakle, postizanje stvarnog rasterećenja treba napraviti tako da ono:
- osigura veća primanja radnika, a ne povećava troškove poslodavaca, kroz manji udio obaveza u ukupnoj cijeni rada, čime će se povećati poreska disciplina, odnosno smanjiti težnja za izbjegavanjem plaćanja obaveza, što je djelotvorna mjera koja povećava zadovoljstvo korisnika (i platilaca) osiguranja i priliv poreznih prihoda u "dovoljnoj količini u pravo vrijeme";
- da to uradi tako što proširi poresku osnovicu na neoporezive dijelove plate, a da pritom ne bude diskriminatorno i ne uvodi nove komplikacije sistema i podjele u društvu nejednakim oporezivanjem rada i kapitala ili nejednakim (progresivnim) oporezivanjem rada u različitim platnim razredima, što je ujedno neutralna mjera koja je fer prema svim oblicima rada, poslovnim aktivnostima i privrednim sektorima, učinkovita mjera koja smanjuje troškove provođenja propisa za platioce i porezne uprave i mjera koja osigurava sigurnost i jednostavnost tako da svi znaju koliko doprinose i koliko drugi doprinose sistemu plaćanjem svojih obaveza, svi razumiju svoja prava, a firme mogu donijeti optimalne odluke bez potrebe i prostora za uspostavu šema za smanjenje poreske osnovice;
- izbjegava dvostruko oporezivanje, nenamjerno neoporezivanje ili naplatu usluga (osiguranja) koje se ne mogu ili ne planiraju pružiti ili uračunati platiocu, što je posebno važno freelance samozaposlenima, a što je pravedna mjera, a koja će zahtijevati paralelnu izmjenu Zakona o zdravstvenom i Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju.
Ukratko, stvar je "jednostavna", treba znatno smanjiti doprinose, ne uvoditi diskriminaciju dohotka po tipu ili visini, riješiti status freelancera i dugih obespravljenih grupa na tržištu, a sve osiguravajući da se to učini tako da vanbudžetski fondovi i budžeti kantona i opština ne trpe, da se troškovi privrede u krizi koja je pred nama ne povećaju, a sve uz svijest da trenutnog obilja prihoda iz indirektnih poreza, koje je posljedica rasta cijena, vjerovatno neće biti kada novi zakoni stupe na snagu. Zvuči nemoguće? Zato će fiskalna reforma biti veliki test za nove vlasti. Opet će biti nedoumica, sumnji i straha, jer je i ranije zvučalo nemoguće.
Treba se zato prisjetiti da smo u posljednjih sedam godina, uključujući trenutni rast prihoda iz oporezivanja potrošnje, imali tri velika rasta javnih prihoda, tri velike propuštene šanse, a novac uredno potrošili ili ćemo potrošiti. Nije prvi put da su radnici i privreda ove zemlje povukli više nego što je od nas očekivano, nije prvi put da poreznici izvještavaju o rekordnim prihodima mimo svih očekivanja. Tri puta su se vlade hvalile rastom prihoda, ekonomije i zaposlenosti, iako nisu provele nijednu jedinu reformu da toj ekonomiji – privredi i građanima malo olakšaju ekonomsku aktivnost. Evo savjeta, ovaj put vlasti mogu učiniti pravu stvar!
Smanjite doprinose!
Zamislite kako ćemo prevazići očekivanja kad napravite ispravnu stvar i olakšate nam! Ako su ekonomije konji za trčanje, naš je na zadnjem mjestu jer druge konje jašu niski i mršavi džokeji, a našeg pretili dvometraš. Skinite pobogu tu mrcinu s našeg jadnog konja za trku! Sad zatvorite oči i zamislite kako buja cvijet koji ima dovoljno vode i svjetla. Neće trebati puno strpljenja – privatni sektor, mi građani ove zemlje ćemo bujati. S našim bujanjem će rasti i javni prihodi, "isporučit" ćemo mi opet, neće boljeti vaše budžete.
Adis Muhović direktor je Centra za politike i upravljanje iz Sarajeva.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
.webp){kind=icon}
