Tek nekoliko namirnica u korpi i već ste potrošili više nego što se očekivali. Da, cijene hrane su porasle, u Hrvatskoj više od 20 posto u protekle dvije godine, no šta biste rekli na to da hrana zapravo košta više od onog što vidimo na računu. Hrana koju kupujemo u supermarketima u sebi skriva trošak koji ne plaćamo ni proizvođačima hrane ni trgovinama, već svima onima koji popravljaju štetu koja nastaje kao posljedica konzumiranja loše proizvedene hrane.
Konvencionalna proizvodnja hrane vođena je prinosima, pa zbog toga skriva brojne troškove koji se odnose na loš utjecaj na ljudsko zdravlje, okoliš te društvenu i ekonomsku nejednakost.
Bloomberg Adria
Pojednostavljeno, kada kupujemo hranu u trgovinama, ta cijena ne uključuje troškove zdravstvene zaštite za milione koji se razbole od bolesti povezanih s prehranom, niti troškove koji uzrokuju klimatske promjene. Taj se trošak naziva stvarni trošak hrane, a on je tri puta veći od onog što vidljivo potrošimo na hranu.
"Iako svjedočimo višim cijenama hrane posljednjih godina, javnosti je malo poznato da je zapravo stvarni trošak hrane mnogo veći nego što to pokazuje njena cijena na polici koju plaćamo kad ju kupujemo", za Bloomberg Adriju objašnjava Matija Žulj, osnivač i direktor tvrtke Agrivi.
Matija Žulj | Agrivi
Šta je stvarni trošak hrane?
Žulj navodi kako je većina proizvodnih praksi, koje su korištene proteklih desetljeća i koje dominiraju u proizvodnji hrane danas, usmjerena na što višu produktivnost i što nižu proizvodnu cijenu kako bi se omogućio pristup hrani većem broju ljudi i smanjila glad u svijetu.
No te prakse stvaraju posljedične troškove koji su skriveni i koje ne plaćamo u trenutku kada kupujemo hranu, već kasnije na druge načine.
Prema podacima Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO), takvi troškovi iznose najmanje deset biliona dolara godišnje, što je oko deset posto globalnog BDP-a. Najveći skriveni troškovi uzrokovani su nezdravom prehranom, dok se petina troškova odnosi na ekologiju, odnosno, kako objašnjava Žulj, troškove uzorkovane negativnim utjecajem postojećih poljoprivrednih praksi na klimu i okoliš.
"Najveći problem čine skriveni zdravstveni troškovi, koji iznose više od 70 posto svih skrivenih troškova. Oni su posljedica nezdravih prehrambenih navika bogatih mastima, šećerima i ultraprerađenom hranom, najčešće jeftinijom opcijom u potrošačkoj korpi. Te navike dovode do pretilosti, hroničnih bolesti i niske produktivnosti, što ima negativne posljedice na ekonomiju", ističe Žulj.
Pixsell
Napominje da kada bismo u jediničnu cijenu hrane uključili skrivene troškove, koji uključuju zdravstvo i poreze koji se distribuiraju na unapređenje klime i okoliša, ona bi bila znatno viša.
Važnost ekološke proizvodnje
Upravo o tome biste trebali razmisliti svaki put kada zaobiđete policu s organskim proizvodima ili specijaliziranu trgovinu zdrave hrane. Iako je hrana tamo u samom startu skuplja, što često odbija ljude, ona ne skriva troškove kao obična hrana, jer se proizvodi na drugačiji način.
"Stvarni trošak hrane koju konzumiramo je iznimno kompleksan izračun, no on gotovo bez iznimke pokazuje da je ekološka proizvodnja dio rješenja problema s kojima se današnji zapadni svijet suočava u smislu zdravlja ljudi i životinja, te onečišćenja okoliša. Rezultati istraživanja na temu kvaliteta hrane proizvedene ekološki kontinuirano idu u prilog tome da je za ljudsko zdravlje bolje konzumirati takvu hranu", za Bloomberg Adriju objašnjava Ana Marušić Lisac, iz Biotechnicon.
Marušić Lisac ističe da je konvencionalna proizvodnja gotovo isključivo tržišno orijentirana na proizvodnju dovoljno, pa čak i previše hrane standardnog kvaliteta.
Ona uključuje monokulturni uzgoj koji slabi bioraznolikost u okolišu, uzak plodored koji narušava prirodne procese u održavanju plodnosti i kvaliteta tla, a dugotrajna upotreba mineralnih gnojiva smanjuje sadržaj humusa i povećava kiselost tla. Među nedostacima konvencionalne proizvodnje navodi i zbijanje tla teškom mehanizacijom na ogromnim površinama, eroziju i onečišćenje tla pesticidima te narušen broj mikroorganizama i korisnih insekata.
S druge strane, ekološka hrana u svojoj proizvodnji uključuje manju efikasnost jer je cilj njene proizvodnje održivost okoliša, zdravlja životinja i ljudi.
"Sredstva za zaštitu su donekle manje učinkovita, upotreba herbicida nije dozvoljena, pa se korovi uništavaju mehanički, što iziskuje troškove, a kod transporta je važno isključiti mogućnost za carry over ostataka hemikalija iz konvencionalne proizvodnje redovnim pranjem transportnih sredstava i boksova. Također, potreban je viši nivo znanja za praćenje proizvodnje i pravovremeno reagiranje na događanja u ekonomiji te redukciju troškova proizvodnje. Iz navedenog postaje jasno zašto cijena ekoloških proizvoda ne može pratiti proizvodnju u kojoj se polja pretvaraju u određeni oblik industrijske proizvodnje, s osnovnim ciljem postizanja što većih prinosa", navodi Marušić Lisac.
No bez obzira na razliku u cijeni, Marušić Lisac objašnjava kako primjerice ekološko meso i mlijeko ne sadrže hormone i antibiotike, niti niz aditiva koji se koriste u preradi mesa u konvencionalnoj proizvodnji, a to bi u konačnici trebalo značiti zdraviju hranu, zdraviji život, pa i manje troškove za zdravstveni sistem koji svi plaćamo.
Stvarni troškovi hrane razlikuju se od zemlje do zemlje
Kako to obično biva sa svim troškovima, stvarni troškovi hrane nisu jednaki u svim zemljama niti se generiraju na isti način. Primjerice, u bogatijim zemljama se više od 80 posto takvih troškova skriva u nezdravim navikama, dok su u zemljama s niskim dohotkom skriveni troškovi najviše povezani sa siromaštvom i neuhranjenošću.
"Nivo skrivenih troškova se jako razlikuje. Primjerice, države koje imaju nepovoljne klimatske uslove s puno ekstrema, što je danas sve češća situacija, zahtijevaju često više tretiranja proizvoda kako bi se osigurali prinosi, no to dugoročno može utjecati i na zdravlje i troškove zdravstva. Dodatno, države u razvoju koje imaju visoku stopu siromaštva i problem s gladi imaju značajno izražene skrivene društvene troškove koji često čine i polovicu skrivenih troškova", objašnjava Žulj.
Kako smanjiti skrivene troškove?
No glavno pitanje ostaje kako riješiti taj problem? Edukacije i regulacija - tako bi se ukratko mogao pojednostaviti recept kojim bi se dugoročno moglo utjecati na smanjenje skrivenih troškova.
Marušić Lisac ističe da primjeri nekih zemalja, koje su vrlo uspješne u udjelu ekološke proizvodnje, pokazuju da je ključna edukacija i proizvođača i potrošača.
"Za dnevnu primjenu znanja i zakona potrebno je kontinuirano raditi na tome da se svim skupinama na prikladan način razjasne prednosti ekološke proizvodnje u odnosu na konvencionalnu, odnosno hemijsku poljoprivredu, da što veći broj građana usvoji praksu kupovanja tih proizvoda i da se strukture uključe u promociju i podršku ekološkim proizvođačima", naglašava Marušić Lisac.
Depositphotos
S druge strane, Žulj daje nešto veću važnost regulativi. Iako je važno raditi na promjeni svijesti potrošača, smatra da je to dugoročan proces te da će cijena hrane, kao najbitniji dio budžeta domaćinstva, još dugo igrati glavnu ulogu. Zbog toga naglašava da prava promjena može doći iz zakonskih regulativa kojima će se utjecati na promjenu načina proizvodnje hrane i održivost same industrije.
"Iako se kupovne i prehrambene navike potrošača na globalnom nivou mijenjaju, cijena je još uvijek na svim tržištima najbitniji faktor odabira. Mnoga istraživanja pokazuju da velika većina ljudi još uvijek nije spremna platiti premiju na cijenu za održive i zdrave proizvode", ističe Žulj.
Zato važniju ulogu imaju različite regulative i direktive kojima se utječe na sistem. Evropska unija u tome predvodi s aktuelnim regulativama kao što su Direktive o dužnoj pažnji za održivo poslovanje (CSDDD) i Direktiva o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD).
"Ove regulative natjerat će kompanije da izvještavaju o utjecajima njihovih aktivnosti i posljedično mijenjaju svoje poslovne modele i strategije kako bi se postigli ciljevi klimatske neutralnosti, održivosti i utjecaja na društvo. Iako će regulative znatno utjecati na poslovne modele i u konačnici na proizvode koje kompanije plasiraju na tržište, važno je napomenuti kako će to zahtijevati dodatne investicije kompanija, što će se sasvim sigurno odraziti na ponovna povećanja cijene hrane. To je nažalost neminovno kako bi se ostvarile dugoročne pogodnosti za globalni prehrambeni sistem", navodi Žulj.
Depositphotos
Ipak, napominje da je trošak zdrave i održivo proizvedene hrane i dalje niži nego je to stvarni trošak hrane s uključenim skrivenim troškovima te zaključuje da je na potrošačima da odluče jesu li spremni više platiti hranu i imati manje posljedične troškove, ili žele jeftinije platiti hranu i više plaćati troškove liječenja i saniranja okolišnih posljedica.
.webp){kind=icon}
