Prije nekoliko godina, još prije pandemije, sa stranica medija na Zapadu vrištali su naslovi o tome kako Kina preuzima Afriku, sve više investira u nju i daje sve više zajmova. Neki su išli toliko daleko da su to nazivali "novim kolonijalizmom", posebno zbog dubioznih odredaba zajmova prema kojima je Kina mogla preuzeti kontrolu nad određenim dijelom infrastrukture ako bi se krediti koji su podignuli za njenu izgradnju prestali vraćati.
Međutim, zabrinutost oko "dužničke diplomacije" koju vodi Kina u svojim je temeljima imala geopolitičke razloge. Na povlačenje investicija iz SAD-a uz rast investicija iz Kine gledalo se kao na prepuštanje interesne sfere jedne sile drugoj ili bar konfrontaciju oko ostvarivanja utjecaja na Afriku, što je podsjećalo na vrijeme Hladnog rata.
No najnoviji podaci pokazuju kako se Kina povlači iz Afrike. Sve manje investira u nju i daje sve manje zajmova, a države kontinenta počele su se sve više vraćati institucijama Zapada.
Uspon i pad kineske prisutnosti u Africi
Veliki ekonomski uspon Kine od početka ovog tisućljeća pratilo je i širenje globalnog utjecaja, iako je za razliku od ekonomskog aspekta geopolitički bio dugo vremena prikrivan.
Iako Kina ekonomski uspon glavnim dijelom može zahvaliti zapadnim kompanijama koje su proizvodnju premještale u nju, s vremenom je počelo ekonomsko osamostaljivanje. Političko soliranje, u kojem se Kina postavila kao alternativa kolektivnom Zapadu, počelo je nešto kasnije te je do 2009. Kina osnovala organizaciju BRICS i pozvala na kraj dominacije američkog dolara u svjetskim financijama.
Države Afrike su u kineski vođenom BRICS-u (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika) vidjele alternativu navodnom zapadnjačkom iskorištavanju. Unatoč tome što su institucije kolektivnog Zapada, kao MMF, Svjetska banka, nacionalne vlade i privatni investitori, Africi oprostili većinu duga početkom 21. stoljeća, postojao je jer su te institucije nove kredite uvjetovale ekonomskim reformama, poštivanjem ljudskih prava, borbom protiv korupcije i demokratizacijom politike.
S druge strane, Kina nije postavljala takve uvjete. To je pružalo značajno veću slobodu vlastima afričkih država. Postojala je cijena, u vidu većih kamatnih stopa. Krediti dobiveni od Kine su u suštini bili skuplji od kredita institucija Zapada, kao što je Svjetska banka, ali jeftiniji od kredita privatnih investitora.
Kina je kreditiranje Afrike procjenjivala riskantnijim nego institucije Zapada i za nju se radilo o dominantno komercijalnom poslu s ciljem zarade, dok je kreditiranje država Afrike na Zapadu često gledano kroz prizmu pomoći ili milostinje. Institucije Zapada neke projekte ne žele ili ne smiju financirati, npr. zbog zaštite okoliša, humanitarnih i političkih razloga.
Prema nedavnim podacima, vrhunac kineskih zajmova Africi dostignut je 2016. s 28,8 milijardi američkih dolara i 152 zajma. Do 2023. iznos se smanjio na između jedne i 5 milijardi dolara te tek desetak zajmova godišnje.
Ukupno je najviše zajmova od Kine između 2000. i 2024. primila Angola, u iznosu od 46 milijardi dolara. Drugi je s 14,5 milijardi dolara Egipat, a Kenija, Nigerija i Zambija uzele su po oko 10 milijardi dolara kredita od Kine.
Ipak, od 685,47 milijardi dolara koliko je Afrika ukupno dugovala 2023., tek se manji dio odnosi na Kinu. Zapravo se već smanjuje ukupna zaduženost prema Kini, zbog otplate i oprosta duga.
Podaci Svjetske banke pokazuju koliko u određenoj godini države stvarno duguju prema budućim isplatama, pri čemu se u obzir uzimaju i otplate, dok neki drugi izvori prate obveze prema potpisanim ugovorima koje će tek biti isplaćivane. Zbog toga u jednom izvoru podataka stoji puno veći iznos u jednoj godini, dok podaci Svjetske banke pokazuju ravnomjerniji rast. U oba slučaja vidljivo je povlačenje Kine iz kreditiranja Afrike, iako je još uvijek najveći bilateralni kreditor.
Veliki povratak SAD-a u Afriku, istiskuje Kinu
Slično se događa s investicijama. Tijekovi izravnih inozemnih ulaganja (FDI) iz Kine u Afriku stagniraju između dvije i šest milijardi dolara već godinama, dok je neto priljev FDI-ja iz SAD-a u Afriku iznosio 7,79 milijardi dolara. To je prvi put od 2012. da su neto investicije iz SAD-a u Afriku veće nego iz Kine. Podaci za 2024. još nisu potpuno prikupljeni, ali se prema najavama nastavio isti trend kao i 2023. godine.
Zanimljivo, za taj rast bi dijelom odgovoran mogao biti Donald Trump koji je 2019. uspostavio International Development Finance Corporation (DFC) kao saveznu agenciju, s podrškom i republikanaca i demokrata. Cilj je bio da reformira i modernizira američko financiranje država u razvoju, uz poseban naglasak na partnerstvo s privatnim sektorom.
International Development Finance Corporation osnovan je na temelju Zakona o boljoj uporabi ulaganja za poticanje razvoja (BUILD Act), koji je donesen na inicijativu obaju stranaka te ga je potpisao Trump.
Time su zapravo spojene dvije agencije (OPIC i DCA), investicijski limit povećan je na 60 milijardi dolara i proširene su mogućnosti po pitanju korištenih instrumenata. Cilj je, osim ekonomskog, i geopolitički. Prilikom osnivanja nije se skrivalo da je glavna namjera suzbijanje širenja ekonomskog utjecaja tzv. autoritativnih režima u zemljama u razvoju, što je zapravo bio eufemizam za Kinu. Vrijeme trgovinskog rata između SAD-a i Kine 2018. ne poklapa se slučajno s izglasavanjem zakona i početkom rada agencije.
Promjena interesa prema Africi zbog unutrašnjih razloga
Kineski veliki marš na Afriku gotov je, barem zasad. I nije dugo trajao, a izazvao je brojne reakcije na Zapadu, uglavnom pretjerane. S druge strane, planirani povratak SAD-a u Afriku polučio je rezultate.
Osim geopolitičkih, povlačenje Kine i povratak SAD-a potaknuti su i internim promjenama u njima. Kineske državne banke su u godinama prije pandemije imale višak likvidnosti, koji se investirao u Afriku. Od 2018. sve je više država Afrike počelo imati probleme s otplatom duga i tražiti odgode ili oproste od Kine, nakon čega je Kina shvatila da je previše izložena poslovično nestabilnom kontinentu. Nakon 2020. nastaje interni razlog u Kini: nekretninska kriza i deflacija. Stoga Kina pokreće veliku domaću fiskalnu i monetarnu ekspanziju, zbog čega se smanjuje prostor za zajmove Africi.
Nije slučajnost da se SAD ponovno okrenuo Africi u godinama kada je trajao trgovinski rat između njega i Kine. Osim nafte i plina, SAD je veliki uvoznik sirovina i rijetkih metala. Upravo u tome Kina ima stratešku prednost, kao najveći proizvođač i izvoznik na svijetu. Jedan od načina smanjenja ovisnosti SAD-a o Kini diverzifikacija je izvora sirovina i rijetkih metala, a Afrika njima obiluje.
.webp){kind=icon}
