Postoje četiri vrste zemalja: razvijene, nerazvijene, Japan i Argentina

Naslovna rečenica, pripisana nobelovcu Simonu Kuznetzu i citirana u glasovitoj knjizi "Zašto narodi propadaju", već više od pola stoljeća lebdi kao savršena definicija ekonomskih anomalija. Duhovita, ali duboko tačna, ona hvata suštinu dva najveća paradoksa moderne ekonomije - Argentinu, zemlju koja je s vrha svijeta potonula u hronične krize, i Japan, naciju koja je iz ruševina stvorila industrijsko čudo, a zatim zaglavila u decenijama deflacije i stagnacije.

Obje zemlje, svaka na svoj način, predstavljaju laboratorij za makroekonomiju, slučajeve koji dokazuju da rast nije samo stvar kapitala, rada i tehnologije, već i institucija, povjerenja i političke dosljednosti. Kuznetsova dosjetka danas zvuči aktuelnije nego ikada, jer Japan i Argentina ponovo stoje na prekretnicama koje bi mogle definirati globalni poredak ekonomskih ideja.

Argentina: Kad bogatstvo postane zamka

Krajem 19. stoljeća Argentina je bila sinonim za prosperitet. Zahvaljujući bogatstvu pampasa, izvozu mesa i žita te priljevu kapitala i imigracije, zemlja je 1913. bila među deset najbogatijih na svijetu po BDP-u po stanovniku. Buenos Aires je izgledao kao Pariz juga, ali ubrzo dolazi preokret, 1930-ih počinje ciklus političke nestabilnosti, državnog intervencionizma i populizma, koji će trajati desetljećima.

Model poznat kao ISI (Industrijalizacija zamjenom uvoza - Import Substitution Industrialization), trebao je učiniti Argentinu samodostatnom. Umjesto toga, stvorio je zatvorenu, neefikasnu industriju, ovisnu o državnim subvencijama i političkoj zaštiti. Umjesto da izgradi institucije koje bi poticale inovacije i produktivnost, Argentina je sagradila ekonomski sistem koji nagrađuje rentijerstvo i političku lojalnost. Rezultat je poznat, ciklus inflacije, devalvacija i dugova, ponavljan svakih desetak godina.

Danas, pod predsjednikom Javierom Mileijem, zemlja pokušava novi eksperiment, šok-terapiju liberalizacije. Paket zakona Ley Bases i dogovor s MMF-om donijeli su prvu stabilizaciju nakon godina hiperinflacije. Inflacija je bila pala ispod dva posto mjesečno, a fiskalni deficit pretvoren u suficit. Ali sve ovisi o političkoj izdržljivosti, može li društvo koje je decenijama živjelo s inflacijom, subvencijama i kontrolama cijena, izdržati dugoročni institucionalni zaokret!?

Japan: Kako stabilnost postaje prepreka

Suprotno Argentini, Japan je 20. stoljeće počeo kao "kasni modernizator", a završio ga kao industrijski div. Nakon Meiji restauracije (1868.), zemlja je u nekoliko desetljeća prešla put za koji su Zapadu trebala stoljeća: ukidanje feudalizma, uvođenje obrazovanja, industrijalizacija i tehnološki transfer.

Nakon Drugog svjetskog rata, država i privatni sektor udruženi kroz MITI (Ministarstvo industrije i trgovine) pokreću poslijeratno "ekonomsko čudo", s fokusom na izvoz, produktivnost i dugoročno planiranje. Rezultat je bio nevjerovatan, između 1950. i 1990. Japan postaje druga najveća ekonomija svijeta, simbol tehnološke preciznosti i discipline.

Ali onda - kraj. Balon nekretnina 1990-ih puca, slijede tri desetljeća deflacije, niskih plata i demografskog starenja.
Japan je postao previše stabilan, previše štednje, premalo rizika, previše birokratiziranih institucija koje štite status quo. Tek u martu 2024., nakon 17 godina, Bank of Japan ukida negativne kamatne stope i napušta YCC (kontrolu krivulje prinosa).

Istovremeno, val kolektivnih pregovora donosi najveće povećanje plata u tri desetljeća, a Tokio berza prisiljava kompanije s niskim povratom kapitala da "probudе" efikasnost. Japan se vraća rastu, ali još ne zna može li pobijediti vlastitu demografiju.

Lekcije o ekonomiji, politici i povjerenju

Argentina pokazuje da bogatstvo tla i resursa ne garantira razvoj, ako institucije postanu plijen politike. Japan potvrđuje suprotan ekstrem, čak i najuređenije institucije mogu ugušiti dinamiku ako predugo štite staro i odgađaju reforme.

Argentina ima jednog od najživopisnijih državnika uopće/Bloomberg

U Argentini je fiskalna disciplina i kontrola potrošnje jedini lijek protiv inflacije, ali bez povjerenja u institucije stabilnost je privremena. U Japanu, podizanje kamata i rast plata jesu ohrabrujući, no bez produktivnosti i imigracije rast ostaje nominalan.

Tržišta danas čitaju parlamente, a ne samo kamate. U Argentini svaki politički protest mijenja devizni kurs, u Japanu svaka najava korporativnih reformi diže Nikkei. U oba slučaja, makro brojevi su izvedenica institucionalnog kredibiliteta.

Kuznets je bio u pravu

Kad je Simon Kuznets rekao da postoje četiri vrste zemalja, razvijene, nerazvijene, Japan i Argentina, možda nije mislio na teorijsku klasifikaciju, već na lekciju o granicama ekonomskih modela. Japan i Argentina i dalje pokazuju da ekonomija nije samo pitanje bilansa, već pitanje povjerenja, kulture i politike.

Jedna se zemlja pokušava izvući iz haosa pretvaranjem stabilnosti u vrlinu. Druga pokušava izaći iz stagnacije oživljavanjem rizika i dinamike. A obje, svaka na svoj način, podsjećaju da ekonomski razvoj nije linearan proces, nego ciklus između institucionalnog reda i političkog neredа.

U svijetu koji traži nove modele rasta, Argentina i Japan ostaju dvije najvrednije i najtvrdokornije zagonetke globalne ekonomije.