Kina je promijenila svijet, globalizacija je završena

"Kina je promijenila svijet, Evropa luta, a neoliberalni poredak kojem smo vjerovali više ne postoji", kaže Branko Milanović, jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za nejednakost i profesor istraživač u Stoun centru za društveno-ekonomsku nejednakost na Gradskom univerzitetu u Njujorku. U razgovoru za Bloombergov podkast Odd Lots, Milanović priča o kraju neoliberalne globalizacije, usponu Kine, promjeni svjetskog ekonomskog poretka, rastu nejednakosti, novoj kapitalističkoj eliti, kao i o izazovima koji očekuju SAD, Evropu i ostatak sveta u eri ekonomskog nacionalizma.

Globalizacija nije nestala preko noći, ali svijet u kojem su slobodna trgovina, otvorena tržišta i međunarodna integracija predstavljali neupitni ideal, sada polako odlazi u istoriju. Umjesto toga, stvara se novi ekonomski poredak u kojem države ponovo stavljaju nacionalne interese ispred međunarodnih kodeksa, industrijska politika zamjenjuje slobodno tržište, a geopolitički rivalitet postaje žestok i preuzima primat nad ekonomskom logikom.

Sve te teme su okosnica i Milanovićeve nove knjige Velika globalna transformacija: Sjedinjene Američke Države, Kina i preoblikovanje svjetskog ekonomskog poretka (engl. The Great Global Transformation: The United States, China, and the Remaking of the World Economic Order), u kojoj autor tvrdi da je neoliberalna globalizacija iscrpila svoj istorijski ciklus i da svijet ulazi u novu fazu koju naziva nacionalni tržišni liberalizam.

"Domaće ekonomske politike ostaju uglavnom liberalne, ali međunarodni deo liberalizma više ne postoji. Pravila slobodne trgovine, niskih carina i slobodnog kretanja kapitala više ne važe kao univerzalna. Njih zamjenjuje nacionalna, merkantilistička politika u kojoj države prvenstveno štite sopstvene interese."

Kada je neoliberalizam postao dominantna ideologija

Milanović kaže da je njegova nova knjiga ujedno i svojevrsna "intelektualna autobiografija", odnosno prati i razvoj njegovih ekonomskih stavova tokom posljednjih nekoliko decenija. Podsjeća da je devedesetih godina gotovo čitav Zapad vjerovao da je pobjeda liberalnog kapitalizma konačna i da ozbiljna alternativa više ne postoji. Ali priznaje i da je tada pogrešno procijenio pravac kojim će krenuti postkomunističke zemlje.

Očekivao je da će uvođenje tržišnih mehanizama, privatizacije i konkurencije spasti socijalističke sisteme, slično kao što je, prema njegovom tumačenju, čuveni engleski ekonomista John Maynard Keynes spasao kapitalizam uvođenjem elemenata socijalne države posle Velike depresije.

Prisjeća se Milanović i razgovora sa ekonomistom Jeffreyjem Sachsom, kojem je 1989. poklonio svoju knjigu.

"Rekao sam mu da pokušava da spase socijalizam. Pogledao me je i odgovorio: 'Ne, pokušavam da ga sahranim.' Tada sam shvatio da smo istu stvar posmatrali iz potpuno različitih uglova."

Danas smatra da je upravo devedesetih godina neoliberalizam dostigao status gotovo neupitne ideologije. "Bila je to potpuna ideološka hegemonija. Svako ko je mislio drugačije smatrao se neozbiljnim ili neobrazovanim."

Kina više nije 'zemlja u razvoju'

Ako postoji država koja najbolje pokazuje koliko se svet promijenio, onda je to Kina. Dok se, mimo političkog i trgovinskog, u posljednje vrijeme zahuktava i kinesko-američki rat oko vještačke inteligencije (AI), Milanović smatra da se nijedna velika ekonomija u istoriji nije transformisala tako brzo.

Analizirajući podatke o kineskoj eliti, kaže da je za samo četiri decenije Kina potpuno promijenila svoju strukturu prihoda.

Krajem osamdesetih, dve trećine prihoda kineske elite dolazilo je iz državnih preduzeća, partijskih funkcija i javnog sektora. Danas, međutim, čak dve trećine prihoda dolazi iz privatnih kompanija i visoko plaćenih profesija, što, prema riječima ovog stručnjaka, znači da je u Kini nastala nova kapitalistička klasa, iako se zvanično ne naziva tako.

"Velikoj Britaniji je za razvoj kapitalističke klase bilo potrebno oko 150 godina. Kini je za sličnu transformaciju trebalo svega 40. Za kineski uspon praktično ne postoji istorijska analogija. Po veličini stanovništva i brzini promjena nemamo odgovarajući istorijski primjer."

Ipak, jedno od najvećih iznenađenja za Milanovića tokom nedavnih posjeta Kini bilo je to što ni sami Kinezi još uvijek ne doživljavaju svoju zemlju kao bogatu. Navodi primjer profesorke koja mu je ispričala da je prilikom slanja svog naučnog rada jednom američkom časopisu očekivala popust namijenjen istraživačima iz zemalja u razvoju. Međutim, odgovorili su joj da Kina više nije zemlja u razvoju i da mora da plati punu cijenu.

Naravno, prosječan kineski životni standard još nije na nivou razvijenih evropskih država, ali je tehnološki razvoj Kine danas uporediv samo sa SAD.

"Kina nije Francuska ili Italija po životnom standardu, ali kada govorimo o tehnologiji, nalazi se na nivou na kojem je jedina prava referenca Amerika."

Zašto se Zapad plaši Kine

Uspon Kine promenio je odnos snaga ne samo između država već i između "običnih" ljudi, građana.

Milanović podsjeća da su građani razvijenih zemalja decenijama bili među najbogatijim stanovnicima svijeta. Međutim, brzi rast Kine i drugih azijskih ekonomija promenio je tu sliku, pa su niži i srednji slojevi zapadnih društava sada pali na globalnoj ljestvici prihoda - ne zato što su nužno siromašniji, već zato što su milioni ljudi u Aziji napredovali mnogo brže.

Ekonomski stručnjak podsjeća da je prije tridesetak godina prosječan Italijan bio među 30 posto najbogatijih stanovnika svijeta, a trenutno je tek nešto iznad sredine globalne raspodele dohotka. Zbog toga, objašnjava dalje, zabrinutost zbog Kine nije samo pitanje geopolitike. "Ljudi više ne porede samo SAD i Kinu, već porede sebe sa prosječnim Kinezom."

Evropa je upala u sopstvenu zamku

Govoreći o Evropi, Milanović ocjenjuje da se Stari kontinent nalazi u dubokoj strateškoj kontradikciji i da su mu potrebne dve stvari da bi ostao prosperitetan - jeftina energija i radna snaga.

Međutim, kako kaže, Evropa je upravo od ta dva izvora sama odustala.

"Odrekla se jeftine ruske energije i počela da kupuje skuplju. Istovremeno, stanovništvo stari, odnosno natalitet opada, pa je evropskim državama potrebna imigracija, ali, politički gledano, više ne žele imigrante."

Podsjetimo, Španija je danas među retkim evropskim zemljama čija je migraciona politika usmjerenija na otvoreniji pristup i integraciju. Ujedno, to je jedan od razloga zašto nervira ostatak EU. Kada je riječ o demografiji, Evropa polako ali sigurno postaje kontinent koji stari bez nasljednika. Pisali smo i o tome kako demografska kriza u Srbiji sve više prerasta u ekonomski problem.

Na sve to nadovezuje se rast kineske konkurencije, naročito u automobilskoj industriji, zbog čega evropske vlade danas osjećaju mnoge "američke strahove".

"Nije slučajno što se Evropa približila Trumpovom pogledu na Kinu. Njemačka vrlo direktno osjeća konkurenciju kineskih proizvođača električnih vozila", ističe njujorški profesor.

Trump promijenio pravac, ali ne i sistem

Milanović smatra da se američki predsjednik Donald Trump često pogrešno predstavlja kao političar koji je raskrstio sa neoliberalizmom. U realnosti, njegova unutrašnja ekonomska politika ostala je mahom ista.

"Kada je riječ o porezima, kapitalu i odnosu prema bogatima, Trump nije odustao od neoliberalnih politika", kaže Milanović, iako je uspio da, u političke svrhe, iskoristi nezadovoljstvo dijela američkog društva koje je smatralo da od globalizacije nije dobilo ono što je očekivalo.

"Milioni ljudi bili su nezadovoljni pobjednicima neoliberalne globalizacije. Očekivali su više, dobili manje i zato su glasali za Trumpa."

Prema Milanovićevim riječima, upravo je 2016. bila prelomna godina. Politike prema Kini koje je Trump uveo u svom prvom mandatu, potom je nastavila Bidenova administracija, iako na nešto drugačiji način. Pod riječju "drugačije", ekonomista misli na "sofisticiranije", jer suštinskih promjena nije bilo.

Ipak, dodaje da sama Kina nije problematična, već je sporan odgovor Zapada.

Trump i Jinping / Bloomberg

Milanović podsjeća na svoju poznatu "krivulju slona" (engl. Elephant Graph ili Elephant Curve), koja pokazuje da su najveći dobitnici globalizacije bili srednja klasa Azije i najbogatiji slojevi razvijenih zemalja, dok je dio srednje klase sa Zapada stagnirao. Ocjenjuje da su razvijene vlade tada imale dvije mogućnosti.

Prva je bila da kroz veće oporezivanje bogatih, ulaganje u javno obrazovanje, prekvalifikacije radnika i snažniju socijalnu politiku ublaže rast nejednakosti. Druga je bila da glavni uzrok problema pronađu u Kini.

"Politički je bilo mnogo lakše okriviti Kinu nego otvoriti pitanje preraspodjele bogatstva unutar sopstvenih društava."

Ipak, priznaje da svijet više nije isti kao devedesetih i da pitanje nacionalne bezbjednosti danas ne može da se ignoriše. Ako država izgubi sposobnost da proizvodi ključne industrijske proizvode - dugoročno može izgubiti i vojnu autonomiju. "To znači da ovo više nije svijet neometane slobodne trgovine. Geopolitika se vratila u ekonomiju", tvrdi Milanović. 

Nova elita istovremeno zarađuje od rada i kapitala

Jedna od tema kojoj Milanović posvećuje posebno poglavlje u svojoj novoj knjizi jeste nastanak nove elite u razvijenim zemljama. Za razliku od klasičnih kapitalista iz 19. vijeka, koji su bogatstvo sticali kroz vlasništvo nad kapitalom, današnja elita ostvaruje natprosečne prihode i od rada i od imovine.

"Sve je više ljudi koji se nalaze među deset odsto najbolje plaćenih po zaradi od rada, ali i među deset odsto najvećih vlasnika kapitala."

Takvu pojavu naziva homoploutia i smatra da ona dodatno učvršćuje društvenu nejednakost, jer ista grupa ljudi kontroliše i najveće plate i najveće bogatstvo. Naglašava i da bogatstvo ne sme biti sinonim za političku moć.

Upravo zbog sve veće koncentracije bogatstva, Milanović zagovara posebno oporezivanje ekstremno bogatih, ističući da svrha takvog poreza nije samo punjenje budžeta, već je to pedagoški porez. "Bez obzira na milijarde koje osoba posjeduje, ona ne može da upravlja državom."

Kao primjer opet navodi Kinu, gdje je, prema njegovom mišljenju, predsjednik Xi Jinping jasno stavio do znanja najvećim privatnim preduzetnicima da mogu biti veoma bogati, ali da političke odluke ostaju u rukama države.

Podsjeća i na slučaj Jacka Maa, osnivača Alibabe, čije povlačenje iz javnosti krajem 2020. mnogi tumače upravo kao demonstraciju granice između ekonomskog i političkog uticaja. Ma se povukao u jeku antimonopolske istrage, ali se najpoznatiji kineski preduzetnik u kasno leto 2025. godine ponovo pojavio na kampusima Alibabe. Bloomberg je tada pisao kako je očigledno da Ma vuče poteze iz sjene, posebno u zaokretu ka AI-ju.

Ponovni rast nejednakosti zavisi od Afrike

Dok je kineski ekonomski uspon decenijama smanjivao globalnu nejednakost, Milanović smatra da je taj efekat danas iscrpljen, jer je "Kina postala dovoljno bogata da njen dalji rast više nema uticaj na nejednakost u svijetu". Zbog toga pažnju usmjerava ka Africi.

Upravo će razvoj najmnogoljudnijih afričkih država odlučiti da li će razlike u prihodima među stanovnicima svijeta nastaviti da rastu ili će ponovo početi da se smanjuju. "Ako Afrika ne uhvati korak sa ostatkom svijeta, globalna nejednakost ponovo će početi da raste."

Kongo / Depositphotos

Novi svjetski poredak je tek u povoju

Iako upozorava na rast tenzija između velikih sila, Milanović ne smatra da je sukob neizbježan. Optimističan scenario, kaže, podrazumjeva okončanje ratova u Ukrajini i na Bliskom istoku, a zatim i redefinisanje međunarodnih ekonomskih institucija, kako bi odražavale današnji odnos snaga.

"Svijet iz 1945. godine više ne postoji. Kina i Indija imaju mnogo veći značaj nego tada, dok Evropa više ne može da očekuje isti nivo uticaja."

Podsjetimo, tržišta u razvoju su lane bila među najjačim globalnim tržišnim segmentima u pogledu prinosa. Unutar indeksa MSCI Emerging Markets, najveći uticaj na ukupne prinose dolazi sa četiri ključna tržišta: Tajvana, Južne Koreje, Kine i Indije, koja zajedno čine oko 80 odsto težine indeksa.

Za kraj, Milanović navodi da će međunarodne organizacije ubuduće morati da se prilagode "novoj realnosti", ukoliko žele da ostanu relevantne. Pitanje više nije da li će se globalni ekonomski poredak promjeniti, već kako će izgledati sistem koji ga zamjenjuje. Period u kojem su slobodna trgovina i globalizacija bili ideali koji se ne dovode u pitanje, sada sve više ustupa mjesto svijetu u kojem se ekonomska politika oblikuje kroz nacionalne interese i geopolitički rivalitet.

Upravo taj zaokret, zaključuje Branko Milanović, predstavlja najveću globalnu transformaciju novog doba.