Nedavno sam čula zastrašujuću prognozu: napredak u odbrambenoj tehnologiji promijeniće način ratovanja u jednakoj mjeri u kojoj je to industrijalizacija učinila u Prvom svjetskom ratu. Ako je zaista tako, to znači da bismo se mogli suočiti sa žrtvama nezamislivih razmjera, baš kao što se dogodilo nakon mehanizacije oružja početkom 20. vijeka.
Pitanje je i kako će se ta transformacija odraziti na američku i svjetsku privredu. U prošlosti su povećanja vojnih izdataka djelovala kao svojevrsni podsticaj, ali nije zagarantovano da će se to dogoditi i ovog puta, barem ne na isti način.
Kao i početkom 20. vijeka, globalna politika i tehnologija rezultiraju većom potrošnjom na odbranu. Fragmentisaniji svijet donosi više rizika i manje saradnje, pa zemlje troše više na vlastite vojne kapacitete i tehnologija proizvodi nova ratna oruđa.
U drugoj polovini 20. vijeka zabilježen je pad udjela vojne potrošnje u BDP-u. Uprkos Hladnom ratu, jači savezi omogućili su mnogim zemljama da manje troše na odbranu. Nakon pada Sovjetskog Saveza i uspona tehnologije 1990-ih, razni akteri u američkoj vojsci tvrdili su da SAD mogu da troše i manje. Vojni izdaci donekle su porasli u 2000-ima zbog ratova u Iraku i Avganistanu, ali su i dalje ostali relativno niski.
Svijet sada ulazi u novo doba veće vojne potrošnje, što je istaknuto i u izveštaju o svjetskim ekonomskim izgledima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), kao i u godišnjem ekonomskom izveštaju Kabineta američkog predsjednika. Zemlje NATO-a već su počele da povećavaju svoju potrošnju kao odgovor na poteze Donalda Trumpa. SAD u međuvremenu, suočene s izgledima za nove sukobe i vojnim usponom Kine, ne smanjuju vlastitu potrošnju. Konačna odluka je na Kongresu, ali Trumpova administracija je upravo predložila odbrambeni budžet od 1,5 biliona dolara za 2027. godinu, što je povećanje od preko 40 odsto u odnosu na 2026. godinu, pri čemu je veliki dio namijenjen implementaciji i odbrani od nove tehnologije.
MMF se oslanja na podatke iz posljeratnog razdoblja kako bi predvidio što bi taj trend mogao da znači za svjetsku privredu. U prošlosti je vojna potrošnja bila slična drugim oblicima fiskalnih podsticaja: stvarala je radna mjesta ne samo u vojsci, već i za ljude koji proizvode stvari poput podmornica i borbenih vazduhoplova, kao i za one koji žive u mjestima u kojima se te djelatnosti odvijaju. Međutim, MMF upozorava da ona može oduzeti od potrošnje na socijalne usluge. Procjenjuje se da vojni budžet tek pokriva vlastiti trošak u smislu BDP-a.
Ali iako bi nivoi potrošnje mogli da nalikuju onima iz prošlosti, uticaj na privredu mogao bi biti sasvim drukčiji jer će se novac trošiti na drugačiji način. Sadašnji i budući ratovi uključivaće više autonomne tehnologije pokretane vještačkom inteligencijom i možda manje vojnika na ratištu, ali bi takođe mogli da traju duže i imaju dvosmislenije ishode. Određenu ulogu odigraće i tehnološke kompanije koje će generisati radna mjesta i preduzetničku aktivnost, ali koristi se neće osjetiti u široj populaciji u poređenju s velikim dobavljačima u sektoru odbrane.
U prošlosti je potrošnja na odbranu bila važan izvor poslova za srednju i nižu klasu. Ali moderno ratovanje zahtijeva manju vojsku i preciznije oružje, koje obično stvaraju obrazovaniji radnici.
Dobra je vijest da će vojna potrošnja vjerovatno i dalje služiti kao važan podsticaj za inovacije koje donose širu društvenu korist. Agencija DARPA (engl. Defense Advanced Research Projects Agency), osnovana 1958. godine, stvorila je tehnologiju koja je omogućila internet. Budućnost ratovanja baziranog na veštačkoj inteligenciji mogla bi da iznedri inovacije koje će transformisati privredu na načine koje još ne možemo zamisliti.
Postoji još jedna razlika u odnosu na prošlost koja bi se mogla pokazati ključnom: uticaj te silne potrošnje na kamatne stope. Istoričar Niall Fergusson tvrdi da kada zemlja počne da troši više na otplatu kamata nego na svoju vojsku, njeni su najbolji dani iza nje. To se pokazalo tačnim za Španiju, Francusku i Veliku Britaniju, koje je dug toliko pritisnuo da više nisu mogle adekvatno da finansiraju vojsku ni da zadrže globalnu hegemoniju.
Sličnog je mišljenja i Pierre Yared, jedan od Trumpovih ekonomskih savjetnika. Status jedine svjetske velesile naciji daje "pretjeranu privilegiju", odnosno mogućnost pozajmljivanja novca po nižim kamatnim stopama. Nasuprot tome, poraz u vojnom sukobu obično donosi više kamatne stope i inflaciju. Hegemon koji mnogo troši, poput SAD, mora održavati osjetljivu ravnotežu: ako troši previše, otplata duga može istisnuti vojnu potrošnju. Ako pak ne troši dovoljno, zemlja slabi, što bi moglo dodatno povećati kamatne stope.
Pitanje koliko će dugo trajati američka dominacija, stoga, možda ne zavisi toliko od vojne moći koliko od državnog duga. Na tom polju, trenutak istine mogao bi stići prije nego što se očekuje, naročito ako Vašington odluči (što gotovo sigurno i hoće) da poveća odbrambene izdatke bez smanjenja socijalnih davanja. S druge strane, odluče li se SAD prioritet dati vojnoj potrošnji, biće to prvi put u ovom vijeku da su izabrale da ulažu u mlade umjesto u stare. Barem nešto.
.webp){kind=icon}
