Nijedna regija svijeta ne proizvodi više nafte i plina od zemalja koje se nalaze na obali Perzijskog zaljeva, a većina toga mora putovati tankerima preko Hormuškog tjesnaca.
Promet tim plovnim putem gotovo je u zastoju otkako su SAD i Izrael krajem februara pokrenuli napade na Iran, što je izazvalo inflacijski šok u globalnoj ekonomiji i izazvalo niz poremećaja u različitim industrijama, od indijske proizvodnje gnojiva, preko južnokorejske industrijske proizvodnje do evropskog zrakoplovstva.
S više od 200 velikih tankera koji čame u Zaljevu, zemlje u regiji obustavile su većinu proizvodnje nafte jer više nemaju gdje skladištiti nove zalihe. Čak i ako SAD i Iran na kraju postignu dogovor o deblokadi tjesnaca, nema garancija da će slobodna plovidba biti u potpunosti obnovljena. Iranska vlada signalizirala je da namjerava iskoristiti svoju de facto kontrolu nad Hormuzom ne samo za jačanje svojih pozicija u mirovnim pregovorima, već i kao trajni dio svog diplomatskog arsenala.
Kako je iranski rat utjecao na plovidbu kroz Hormuški tjesnac?
Nakon izbijanja rata krajem februara, iranska vlada upozorila je da će napasti brodove koji ulaze u tjesnac bez njenog odobrenja, a prosječan broj dnevnih tranzita brodova pao je na manje od 10 s oko 135 u mirnodopsko vrijeme.
Iran je dopustio određenim brodovima, uključujući one koji prevoze njegovu vlastitu naftu, da prelaze plovni put koridorom koji okružuje iransku obalu, ponekad nakon što je tražio plaćanja vozarine i do 2 miliona dolara. Kao rezultat toga, dok je broj tereta drugih izvoznika u regiji pao za više od 95 posto do sredine marta, pošiljke iranske nafte pale su samo neznatno u odnosu na predratne nivoe, prema podacima obavještajne kompanije Kpler.
Zaraćene strane objavile su prekid vatre početkom aprila. No, brodovlasnici su rekli da se situacija u Hormuzu time nije promijenila, i dalje je potrebno iransko dopuštenje za prelazak morskim koridorom.
Preostali tranziti koje je odobrio Iran naglo su se smanjili nakon što je SAD od 13. aprila nametnuo vlastitu blokadu iranskim brodovima koji koriste plovni put. Iran je 17. aprila ponovo proglasio tjesnac otvorenim, samo da bi ga nekoliko sati kasnije ponovo zatvorio nakon što je SAD odbio ublažiti vlastitu zabranu plovidbe.
Sve ovisi o tome koliko brzo će se SAD i Iran dogovoriti o nekoj vrsti dugoročnijeg rješenja kako bi se okončao sukob i uklonila prijetnja komercijalnom brodarstvu. Pritisak na obje strane da postignu dogovor samo će rasti kako bude rasla i ekonomska šteta, ali koliko je poremećaja koja strana spremna tolerirati, tek ćemo vidjeti.
Mirovni sporazum vjerovatno neće dovesti do trenutne normalizacije prometa u tjesnacu, a ako brodari nisu uvjereni da će ponovno otvaranje potrajati, vjerovatno će biti puno spremniji izvući svoje nasukane brodove iz Perzijskog zaljeva nego poslati nove koji bi se naknadno mogli zaglaviti ako se plovni put ponovo zatvori.
Iran je rekao da su postavljene mine duž najčešće korištenih ruta uskog tjesnaca. Trebalo bi ih ukloniti, što bi moglo trajati sedmicama. Rašireno ometanje GPS signala koje je otežalo plovidbu tjesnacem morat će se iskorijeniti. Nakon što se sve to postigne, neki brodari možda neće biti voljni ploviti bez neke vrste vojne pratnje kako bi se osigurala njihova sigurnost.
Američka mornarica nema dovoljno brodova za zaštitu više od 100 plovila u bilo kojem trenutku, a zapadni odbrambeni dužnosnici rekli su da ponovno otvaranje tjesnaca može provesti samo multinacionalna koalicija. Stoga bi predsjednik Donald Trump morao uvjeriti saveznike da rasporede vlastite mornarice uz američku.
Takva operacija možda i dalje neće moći primiti onoliko brodova koliko prolazi u normalnim uvjetima. Dopuštanje prevelikom broju da se zaguši plovni put može povećati rizik od ograničenja na liniji vatre, kada, na primjer, ratni brod ne može uništiti predstojeću prijetnju jer mu se na putu nalazi komercijalni brod. Moglo bi proći nekoliko sedmica da se riješe zaostaci s obje strane tjesnaca, s obzirom na sam broj brodova koji su sada nasukani u Zaljevu.
Šta iranski rat dugoročno znači za Hormušku rutu?
Opseg poremećaja uzrokovanih ratom premašuje one iz prethodne dvije naftne krize 1973. i 1979. Brodovlasnici, njihovi osiguravatelji i klijenti vidjeli su koliko je lako bilo Iranu, zemlji praktički bez konvencionalne mornarice, brzo zaustaviti plovidbu kroz Hormuz i koliko će biti teško vratiti normalno poslovanje.
Do trenutka kada je 8. aprila dogovoreno primirje, američka i izraelska kampanja bombardiranja nije uspjela uništiti sav arsenal raketa i dronova koji Iran koristi za projiciranje moći izvan svojih granica. Iranski vladini dužnosnici izjavili su da nikada neće odustati od kontrole nad tjesnacem i signalizirali su svoju namjeru da unovče tu polugu čak i nakon završetka rata.
Prijedlog zakona koji u nacionalnom zakonodavstvu utvrđuje iranski suverenitet nad tjesnacem i formalizira sistem cestarine za brodove koji prelaze plovni put, prema poluslužbenoj iranskoj novinskoj agenciji Fars, trenutno se probija kroz parlament u Teheranu.
Ako dugoročno rješenje ne uspije ukloniti iransku prijetnju komercijalnom brodarstvu u Hormuzu, ekonomija ove ključne trgovačke rute mogla bi se promijeniti u godinama koje dolaze. Najoprezniji brodari mogli bi odlučiti da plovidba kroz Hormuz nije vrijedna rizika ni pod kojim okolnostima. Drugi, posebno oni koji se bave prijevozom industrijske i potrošačke robe, mogli bi otkriti da veće premije osiguranja čine značajan dio zaljevske trgovine nekonkurentnim u usporedbi s drugim regijama.
Koji je značaj Hormuza?
Smješten između Irana na sjeveru i Ujedinjenih Arapskih Emirata i Omana na jugu, Hormuški tjesnac povezuje Perzijski zaljev s Indijskim okeanom. Dug je oko 161 kilometar i širok 40 kilometara na najužem mjestu. Brodski putevi u svakom smjeru široki su samo dvije milje.
Tjesnac je ključna ruta za energetsko tržište, kroz koju se prevozi oko četvrtina svjetske pomorske trgovine naftom i petina ukapljenog prirodnog plina. Saudijska Arabija, Irak, Iran, Kuvajt, Bahrein, Katar i UAE prevoze sirovu naftu kroz Hormuz, a većina njihovog tereta ide u Aziju. Zemlje Perzijskog zaljeva također su dom rafinerija koje proizvode velike količine dizela, nafte - koja se koristi za proizvodnju plastike i benzina - i drugih naftnih derivata koji se izvoze globalno preko tjesnaca.
Osim energije, Hormuz je usko grlo za proizvode uključujući aluminij, gnojivo, pa čak i helij, koji se koristi u proizvodnji poluvodiča.
U kojoj mjeri proizvođači nafte mogu zaobići Hormuški tjesnac?
Kuvajt, Katar i Bahrein nemaju drugu morsku rutu za svoj izvoz. Saudijska Arabija, koja prevozi najviše nafte kroz Hormuz, preusmjerila je sirovu naftu kroz naftovod koji vodi do luke Yanbu na Crvenom moru. Proizvođač Saudi Aramco namjerava iskoristiti puni kapacitet naftovoda od 7 miliona barela dnevno, ali oko 2 miliona toga će se koristiti u domaćim rafinerijama, postrojenjima za proizvodnju energije i desalinizaciju vode, ostavljajući maksimalno oko 5 miliona barela dnevno dostupnih za izvoz kroz Yanbu - oko 30 posto ispod uobičajenih nivoa izvoza kraljevstva.
Ruta Crvenim morem nije bez rizika jer je Iran već ciljao rafineriju u Yanbuu i pogodio crpnu stanicu na naftovodu Istok-Zapad, dok su militantni Huti u Jemenu koje podržava Iran zaprijetili nastavkom napada na brodove u Crvenom moru.
UAE također može do određene mjere zaobići Hormuz. No, slobodni kapaciteti su ograničeni, a luka Fujairah, koja se nalazi na kraju naftovoda koji povezuje naftna polja UAE s Omanskim zaljevom, poremećena je napadima dronovima. Irak nastoji oživjeti pošiljke kroz luke u Jordanu i Siriji, ali količine koje se razmatraju predstavljaju mali dio njegovih uobičajenih pošiljki kroz Hormuz.
Ima li Iran pravo kontrolirati Hormuz?
Prema Konvenciji Ujedinjenih naroda (UN) o pravu mora, zemlje mogu ostvarivati suverenitet do 12 nautičkih milja (14 milja) od svoje obale – područja poznatog kao njihove teritorijalne vode. Hormuški tjesnac prolazi kroz teritorijalne vode Irana i Omana. Međutim, zemlje moraju dopustiti "neškodljiv prolaz" stranih brodova kroz svoje teritorijalne vode i ne smiju ometati "neškodljiv" ili "tranzitni prolaz" kroz tjesnace koji se koriste za međunarodnu plovidbu. Ugovor također kaže da zemlje ne mogu naplaćivati stranim brodovima samo za prolaz kroz njihove teritorijalne vode.
Iako je iranska vlada potpisala UNCLOS 1982. godine, njen parlament nikada nije ratificirao ugovor.
Šef glavne svjetske brodarske agencije, Međunarodne pomorske organizacije, izjavio je 9. aprila da su svi napori Teherana da trajno uvede sistem naplate cestarine na Hormuzu neprihvatljivi i da bi postavili opasan presedan.
.webp){kind=icon}
