Zašto iranska ekonomija ostaje otporna

Koalicijska zračna kampanja SAD-a i Izraela uništila je za mjesec dana više od 10.000 iranskih ciljeva. Zrakoplovstvo, mornarica, raketne snage i ratna industrija su oštećeni, iranski vojno-politički vrh je u velikoj mjeri penetriran, prije svega likvidiran. Ipak, posljedice operacije "Epski bijes" u regiji bogatoj naftom predvidljivo su epski negativne za svjetsku privredu. Manje je jasno kako ona utječe na Iran i dugovječnost režima u Teheranu. Iran je taktički na koljenima, ali strateški pobjeđuje - zašto?

Država se na ovakav scenarij pripremala decenijama, zbog čega je režim brzo posegnuo za najmoćnijim oružjem u arsenalu asimetričnog ratovanja: raketnim i dronskim napadima na zaljevske države, čime vrši pritisak na SAD i Izrael, i zatvaranjem Hormuškog moreuza, što poskupljuje energente, podiže inflaciju i vrši pritisak na svjetsku ekonomiju.

Teheran vrlo dobro poznaje ranjivost SAD-a (i posljedično Izraela); ajatolasi znaju da Trump svoje političke odluke prilagođava u skladu s tri faktora: Wall Streetom, privredom i pokretom MAGA. Sva tri savjetnika zavise od kretanja cijena energenata. Ali, ko sada vuče konce u Teheranu i koliko je ustvari iranska ekonomska kičma otporna, što će odlučiti o ishodu rata?

'Najneobičniji rat'

"Riječ je o jednom od najneobičnijih ratova koje pamtim. Iznenađuje me što je Trump iznenađen time da je režim izdržao toliko dugo, iznenađen je što Iran može dronovima napadati američke baze i druge ciljeve. To je vrlo neobično", rekla je novinarka The Atlantica Anne Applebaum za Val 202.

Poslije sedmica sukoba, u kojima je Iran navodno pretrpio velike vojne gubitke i žrtve u komandnim strukturama Revolucionarne garde IRGC kao i režima, još nije potpuno jasno koji su ciljevi rata, pa nije moguće realno procijeniti koliko će dugo trajati. Paralele s Ukrajinom postaju sve očiglednije: predviđena brza ofanziva vojno mnogo jačih protivnika nije se ostvarila, sukob se pretvara u strateški rat iscrpljivanja. Prije nekoliko dana u regiju je stigla 31. ekspedicijska jedinica američkih marinaca MEU sa oko 2.500 vojnika, a na putu za regiju je još 2.000 pripadnika elitne 82. padobranske divizije i stotine specijalaca Ranger i SEAL, koji bi mogli biti korišteni za amfibijsku ofanzivu.

Ulog i troškovi za koaliciju rastu, što ide u korist braniocima. "Što duže traje oružani sukob i što je linija kontakta između snaga statičnija, veća je vjerovatnoća da će primat biti u iscrpljivanju, a ne u manevru," objašnjava dinamiku sukoba asistent na katedri za odbrambene nauke na Fakultetu za društvene nauke u Ljubljani Miha Šlebir. Izrael i SAD pokušavaju izbjeći iscrpljivanje jer žele što bržu pobjedu, dok Iran računa da bi bolje pregovaračko polazište stekao produžavanjem sukoba. "S finansijske strane upotrebljenog oružja, rat će svakako biti mnogo skuplji za SAD i Izrael nego za Iran", smatra stručnjak za odbranu.

Američko-izraelski napadi su za mjesec dana pogodili više od 10 hiljada ciljeva, ali taktička besprijekornost operacije 'Epski bijes' još nije potisnula Iran i njegovu ekonomiju u stratešku podređenost. Foto: Američko ratno zrakoplovstvo

 

Majstori preživljavanja

A šta je s ekonomijom? Država od 90 miliona stanovnika već prije rata nije bila u zavidnom ekonomskom položaju. Jedan od najupornijih makroekonomskih izazova u posljednje dvije decenije je strukturno ukorijenjena visoka inflacija. Ona je prošle godine iznosila 40 posto, a prema posljednjim podacima Iranskog statističkog centra SCI, godišnja stopa inflacije za dvanaestomjesečni period zaključen sredinom marta dostigla je 50,6 posto. Mjesec dana prije toga bila je 47,5 posto, što jasno pokazuje da se cjenovni pritisci od početka vojnih operacija krajem februara samo pojačavaju.

Posebno razarajući je utjecaj na osnovne životne namirnice, jer su se troškovi hrane, pića i duhanskih proizvoda povećali za više od 105 posto na godišnjem nivou. Za iranska domaćinstva ovi brojevi su zabrinjavajući, jer su cijene osnovnih namirnica, poput hljeba i žitarica, porasle za više od 140 posto, a cijene jestivog ulja čak za 207 posto, pokazuju zvanični podaci. Slaba tačka Irana je snabdijevanje hranom; iako je samosnabdijevanje oko 80 posto, država je, kada je riječ o pšenici, soji, kukuruzu, drugim žitaricama i riži, snažno zavisna od uvoza.

Nedostatak reformi, održive fiskalne politike i korupcija povećavaju udio siromašnog stanovništva, koji po nekim procjenama iznosi skoro 40 posto. Loši životni uslovi, poskupljenje i čak nestašica pitke vode doveli su u prethodnoj godini do protesta protiv režima, koje je vlada početkom ove godine krvavo ugušila.  

Maksimalni pritisak Donalda Trumpa prošle godine tokom pregovora o iranskom nuklearnom programu zamrznuo je 90 posto iranskih deviznih rezervi u inozemstvu u vrijednosti od 120 milijardi dolara. "Iranska privreda je premalo raznovrsna, plitka i vrlo jednostavna, zbog čega je manje otporna na napade", upozorava predavač ekonomije Rok Spruk. Ipak, on kaže da iranska ekonomija tokom rata nije prešla u klasični ratni režim totalne mobilizacije, "već funkcionira kao sistem koji je decenijama optimiziran za preživljavanje u ekstremnim uslovima, kao što su međunarodne sankcije, geopolitička izolacija i ponavljajući vanjski šokovi".

Jačanje gardista

U Iranu vojska, odnosno njen politički dio IRGC, igra veliku ekonomsku ulogu. Ona kontrolira oko 20-40 posto ekonomije, posebno velike građevinske i industrijske konglomerate i banke. "Iranska ekonomija je potpuno vertikalno integrirana i njom upravljaju državni elitni krugovi," pojašnjava Spruk. IRGC, koji ima oko 190.000 ljudi, već decenijama je vlasnik konglomerata Khatam al-Anbiya vrijednog 50 milijardi dolara, koji ostvaruje značajne prihode za gardiste, navodi organizacija Rand. 

Poznavalac regije Bliskog istoka Primož Šterbenc naveo je kao primjer irački građevinski konglomerat Muhandis. S dozvolom vlade Mohameda Al Sudanija, osnovale su ga proiranske šiitske stranke, kako bi milijarde dolara iz iračkog budžeta kanalisale svojim paravojnim grupama.

Ironija rata, čiji je cilj između ostalog promjena režima, u tome što je on učvrstio ulogu i utjecaj IRGC-a. Likvidacija Alija Khameneija i imenovanje progardističkog kandidata radikalne, militarističke linije Mojtabe Khameneija znači da je islamska republika još odlučnije krenula ka militarističkoj hunti koja sada očigledno vodi i rat i državu i njenu ekonomiju. "Rat je za IRGC blagoslov", rekao je za The Economist iranski emigrant s kontaktima u režimu. Važno je napomenuti da su u obimni i profitabilni državni naftni posao uključeni i Mojtaba i njegova bliska grupa.

"Mojtaba je kandidat koji će omogućiti IRGC-u nastavak statusa quo, u svakom slučaju, na čelu teokratije ne žele reformistu koji bi to povoljno stanje promijenio", rekao je u potkastu za Foreign Affairs Afshon Ostovar, vanredni profesor nacionalne sigurnosti na Pomorskoj postdiplomskoj školi. On upozorava na potpunu zavisnost vjerskog vodstva od IRGC-a: "Vjerski vođa je po ustavu odgovoran za svjetovne poslove i stoga nema inherentnu političku moć. To je Ali Khamenei prije mnogo godina stvorio kroz vezu sa IRGC-om, koja je centralna tačka moći u iranskom političkom sistemu".

Koliko još?

"U roku od nekoliko mjeseci režim je vjerovatno i dalje sposoban apsorbirati visoke troškove", smatra Spruk, jer je iranska ekonomija "izgrađena za preživljavanje, ne za blagostanje, zbog čega socijalni pritisak sam po sebi još ne izaziva lom".

Poznavalac privreda Bliskog istoka napominje da se pri ocjeni otpornosti Irana u ratnom periodu mora razlikovati izdržljivost države i režima. "Kao država može dugo održavati određeni nivo vojne i ekonomske aktivnosti, čak i uz značajnu degradaciju kapaciteta", upozorava, iako se suprotstavljaju SAD i Izrael, koji imaju "izraženu prednost u obavještajnoj penetraciji, preciznim vojnim kapacitetima i sposobnosti sistematskog ciljanja najosjetljivijih tačaka ekonomskog i sigurnosnog sistema".

U praksi, s Mojtabom je vlast još više u rukama korpusa. Izrael je u ratu preuzeo zadatak likvidacije političkih i komandnih struktura, ali ubijenog profesora filozofije Alija Larijanija, glavnog sekretara Vijeća za nacionalnu sigurnost SNSC, koji određuje strategiju odmazde, zamijenio je Muhammad Zulghard, bivši komandant IRGC-a i predstavnik njene tvrde linije. Među članovima su još Muhammad Bagher Qalibaf, utjecajni predsjednik parlamenta, koji je napredovao kroz redove garde, i još mnoštvo ključnih figura IRGC-a. Značajno je da operativnu kontrolu nad cijelim Khatam al-Anbiya, centralnim konglomeratom i važnim ekonomskim čvorom, vrši i dalje isti korpus, aktivan u građevinarstvu i automobilskoj industriji.

Američko-izraelski napadi pogodili su ključnu infrastrukturu, uključujući skladišta goriva, gasna postrojenja, čeličane i druge industrijske pogone povezane s gardistima; napadnuta je i bankarska infrastruktura. Međutim, režim ostaje čvrsto u sedlu i na svaku prijetnju ili nagovještaj diplomatskog dogovora Trumpa odgovara izazovno. Ipak, realizacija najava SAD-a da će zračne napade usmjeriti na iransku energetsku infrastrukturu značajno bi pogodila privredu, prilagođenu vanrednim okolnostima.

Manje se pominju i pozitivna dejstva viših cijena energenata za Iran. Ona, slično kao Rusiji, koriste islamistima, jer saveznici nisu ograničili iransku trgovinu naftom da bi ublažili svjetski energetski šok. Procjene pokazuju da država sada zarađuje čak više nego prije rata zahvaljujući vjernom kupcu - Kini. The Economist, pozivajući se na neimenovani izvor, navodi da država i dalje izvozi između 2,4 i 2,8 miliona barela nafte i derivata dnevno, što je u prosjeku slično kao prije rata, ali po dvostruko višoj cijeni.

Ekonomista Spruk ističe da autokratski režimi, kao u Teheranu, imaju visoku toleranciju na ekonomske troškove, relativno efikasne represivne mehanizme i dugogodišnje iskustvo u upravljanju krizama, zbog čega se ne očekuje da se sruše uslijed direktnog iscrpljivanja materijalnih resursa, već zbog "postepenog raspada unutrašnje kohezije".

Troškovi hrane, pića i duhanskih proizvoda u Iranu porasli su za više od 105 posto na godišnjem nivou. Foto: Bloomberg Europe

Financial Times navodi da država nije zavisna samo od nafte, jer izvozom proizvoda poput metala, hemikalija i hrane može ostvariti prihod od dvije milijarde dolara mjesečno. Bivši predsjednik Masoud Pezeshkian decentralizirao je i raspodijelio vlast među pokrajinske uprave kroz administrativne reforme, što je zajedno s pojednostavljenjem birokratskih procedura ojačalo trgovinu. Teheran je u pripremama za rat preusmjerio trgovačke puteve s Hormuza na kopno, prije svega željeznicom prema sjeveru zemlje i Kini, čime je povećao sposobnost asimetričnog ratovanja u slučaju zatvaranja strateškog vodnog puta.

"Iran može kratkoročno podnijeti pritisak, ali ne može beskonačno dugo održavati sistem koji ga apsorbira", ocjenjuje Spruk utjecaj saveznika na Iran. Režim može neko vrijeme izdržati ekonomsko pogoršanje, ali teže podnosi postepenu eroziju mehanizama na kojima se zasniva njegova vlast. "Trenutni razvoj događaja pokazuje da se ravnoteža pomjera upravo u tom smjeru", zaključuje ekonomista.