"Svatko ima plan dok ne dobije udarac u lice," izjava je legendarnog boksača Mikea Tysona koja vrlo dobro sažima situaciju nakon osam tjedana iranskog rata. Čini se da je konflikt dospio u slijepu ulicu, a improvizacija je svakodnevno prisutna na objema stranama. Američki predsjednik Donald Trump u iranskoj kaši spoznaje ono što su gotovo svi njegovi prethodnici u Ovalnom uredu već znali – SAD je taj koji započinje ratove, ali ih ne mora nužno i završiti. Za tango je potrebno dvoje, a glavni Trumpov problem trenutno je taj što SAD u Iranu nema partnera za ples mira.
S kime bi SAD na iranskoj strani zapravo trebao razgovarati? Kakav utjecaj imaju novi vrhovni vođa Modžtaba Hamenei i, s druge strane, utjecajni generali? Je li novi politički vrh u Teheranu uopće jedinstven i što sve to znači za eventualno okončanje konflikta koji potiče duhove globalne energetske krize?
Ekonomski bijes
Nakon što su pregovori u Islamabadu između SAD-a i Irana ostali visjeti u zraku, svijet se našao u svojevrsnom međuprostoru između rata i mira, koji obilježava međusobno ekonomsko iscrpljivanje. Prema izvještavanju Wall Street Journala, SAD je blokadu Hormuškog tjesnaca proširio na zapljene iranskih transportnih brodova i tankera po svjetskim morima. Time pokušavaju na iransku blokadu Hormuza i posljedični pritisak na američko i globalno gospodarstvo odgovoriti gospodarskom blokadom Irana.
Nakon što je SAD od regeneriranog iranskog režima dobio poslovični udarac u lice, američka se taktika promijenila – umjesto na uništenje vojnih i političkih kapaciteta Irana, od sada se klade na ekonomsko iscrpljivanje protivnika. Trumpova logika pritom je da će iranski pregovarači – slično kao i on – biti spremni na kompromise kada gospodarska cijena konflikta, odnosno blokade, postane previsoka. Tome je prilagođen i naziv nove operacije, "Ekonomski bijes", koji već u samom imenu ukazuje na održavanje američkog pritiska na iranski režim.
"Naša glavna pretpostavka i dalje ostaje da će u dogledno vrijeme biti sklopljen nekakav dogovor koji će ublažiti situaciju i donekle sniziti cijene, iako će cijene nafte u nastavku godine biti više nego što su bile prije konflikta", kaže voditelj upravljanja dioničkim ulaganjima u Generali Investmentsu, Aleš Lokar.
Prema nekim procjenama, Iran zbog ovih okolnosti gubi čak 435 milijuna dolara prihoda dnevno iz naslova trgovine, kaže Miad Maleki, bivši dužnosnik američkog ministarstva financija i viši suradnik Zaklade za obranu demokracija. Iranu su ta sredstva potrebna za obnovu stotina gradova i sela, kritične infrastrukture i industrijskih kapaciteta uništenih u zračnim napadima. Režim je svjestan da bi gospodarska implozija mogla ugroziti njegov opstanak.
"Dosad je iranska nafta, unatoč sankcijama, nekako dolazila prvenstveno do azijskih kupaca poput Kine ili Indije; nakon blokade to je teže i znači povećani pritisak na druge dobavljače i kanale", rekao je o cijeni koju blokadom plaća teheranski režim voditelj upravljanja dioničkim ulaganjima u Generali Investmentsu, Aleš Lokar. Iako se Trumpova protublokada Hormuza čini kao poluga američkog pritiska, Lokar upozorava da taj pristup ima ograničenja: "Blokadom najviše dobiva SAD kroz povećani izvoz, ali i oni su blizu limita."
Dodatan izazov je to što SAD time vrše pritisak na samo jednu od pet kritičnih točaka autokracija. Poznati istraživač autokracija Stephen Kotkin je u podcastu za Foreign Affairs nabrojao pet (pred)uvjeta za opstanak autokratskih režima: represivni aparat, prihodi za održavanje sustava, nadzor nad svakodnevnim životom građana, uvjerljivo objašnjenje o pojavi i usponu režima te odgovarajući međunarodni poredak, odnosno okruženje u kojem režim može opstati.
Raskol i prevlast tvrde linije
Drugi je problem to što nije jasno s kime SAD pregovara i kakvi su njihovi zahtjevi. Potpredsjednik JD Vance, koji je dosad vodio pregovore s Iranom, tvrdi da je osoba koja zapravo vodi državu u Iranu Mohammad Bager Galibaf, novi predsjednik parlamenta i bivši general. Prema njegovim riječima, iranska delegacija pod njegovim vodstvom navodno želi sklopiti dogovor. Također, Trump je novo iransko vodstvo proglasio manje radikalnim i puno razumnijim.
Analitičari poput Terryja Hainesa suzdržani su glede kooperativnosti novih lica. Trump je na zahtjev Pakistana produžio primirje u Iranu samo dok suprotstavljeni dijelovi iranske vlade ne sastave barem jedno zajedničko polazište, procjenjuje osnivač agencije Pangaea Policy, koja priprema geopolitičke i makroekonomske prognoze za institucionalne investitore i donositelje odluka.
"Raskol u vladi između kadrova garde IRGC-a i civilnog dijela očigledan je već nekoliko dana. Vojska je u usponu." Haines upozorava da investitori prekid ne bi trebali shvaćati previše optimistično, iako je to bolje od nastavka vojnih operacija. "Kratka stanka sigurno ne znači pozitivan prijelaz u mir", oprezan je.
Gordijski čvor iranskog rata uvelike je samonanesena prostrijelna rana američko-izraelskog napada, koji je uvodnim likvidacijama vodstveno-zapovjednih struktura, uključujući vrhovnog vjerskog vođu ajatolaha Alija Hameneija u Teheranu, utvrdio još radikalniju struju. Novi vođe države su, bez obzira na izjave Washingtona, buntovniji te još militarističniji i nepromišljeniji od svojih prethodnika.
Osim Galibafa, za svakodnevne operacije iranske vlade trenutno su odgovorni general Mohammad Bager Zolgadr, koji vodi Vrhovno vijeće za nacionalnu sigurnost, i brigadni general Ahmad Vahidi, novi zapovjednik garde IRGC-a. Upravo je iranska garda osmislila strategiju za iranske napade na Izrael i države Perzijskog zaljeva, zajedno sa zatvaranjem Hormuza.
Zolgadr je nakon izraelske likvidacije iz zraka naslijedio pragmatičnog Alija Laridžanija. On je u siječnju nadzirao provođenje represije nad prosvjednicima, ali se smatrao umjerenijim od Zolgadra. Bivši zapovjednik pripada prvoj generaciji IRGC-a, utemeljene nakon islamske revolucije 1979. godine, koja se borila u iransko-iračkom ratu. Obnašao je niz visokih vojnih i sigurnosnih funkcija, uključujući mjesto načelnika glavnog stožera IRGC-a i zamjenika vrhovnog zapovjednika garde.
Zolgadr je čovjek koji je sredinom travnja demantirao navode iranskog ministra vanjskih poslova Abbasa Aragčija da je Hormuz ponovno otvoren za komercijalnu plovidbu, što je označio kao "odstupanje od mandata delegacije". Njegovo imenovanje za tajnika Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost ukazuje na prevlast tvrde vojne linije koja konsolidira vlast IRGC-a.
Vahidi je bivši zapovjednik specijalnih snaga Quds, a ujedno i arhitekt iranske strategije asimetričnog ratovanja i obavještajnih operacija. Prije imenovanja na čelo IRGC-a, Vahidi je bio iranski ministar obrane i unutarnjih poslova, dok je u Argentini za njim izdan nalog za uhićenje zbog navodne uloge u bombaškom napadu na židovski centar u Buenos Airesu 1994. godine, u kojem je ubijeno 85 ljudi.
Mohammad Ali Shabani, urednik medijskog portala Amwaj, koji se specijalizira za Bliski istok, napisao je da su Vahidijevi prethodnici na čelu IRGC-a "u usporedbi s njim bili učitelji. Riječ je o brutalnom čovjeku." Upravo je Vahidi, prema izvještavanju New York Timesa, onaj koji je inzistirao na nesudjelovanju iranske strane u pregovorima s SAD-om prošlog utorka, kada je u Islamabadu prvotno bio najavljen dolazak JD Vancea.
Paradoks na dvije noge
Unatoč Galibafovom preuzimanju inicijative u pregovorima u Pakistanu, Vahidi i Zolgadr se u pozadini smatraju mnogo utjecajnijima od njega. Galibaf je važna karika, ali nije onaj koji ima stvarnu vlast u Iranu, procjenjuje Danny Citrinowicz, bivši časnik izraelske vojno-obavještajne službe. "U najboljem slučaju, na pregovore će doći s jasnim ograničenjima koja će prethodno definirati Teheran. Nije ni ovlašten ni sklon kompromisima oko ključnih strateških pitanja," napisao je na mreži X.
"Galibaf je paradoks na dvije noge," smatra predavač međunarodnih odnosa na Fakultetu političkih znanosti u Ljubljani Faris Kočan, govoreći o čovjeku koji se, slično kao Zolgadr i Vahidi, tijekom iransko-iračkog rata afirmirao kao dio skupine iskusnih zapovjednika IRGC-a. Predavač kaže da je bit postrevolucionarnog poretka između ideologije i pragmatizma, nacionalnog interesa i transnacionalne revolucije, konfrontacije i aklimatizacije, između otpora i obnove.
Ključno je pitanje u kakvom je stanju Modžtaba Hamenei, koji je prema izvještavanju CNN-a i NYT-a u uvodnim napadima teško ranjen (navodno mu je amputirana noga), unakažen (trebat će plastičnu rekonstrukciju lica) i otežano govori. Unatoč tome, probudio se iz kome i navodno je pri svijesti, ali je pod strogom stražom, zbog čega su komunikacija s njim, a posljedično i vođenje države, otežani.
Odlučivanje je stoga prepustio generalima, dok se u međuvremenu reformističke frakcije i tvrda linija otimaju za politički utjecaj, a njihovo nejedinstvo otežava pregovarački proces. NYT navodi da su Hameneijeve bliske veze s generalima s kojima je odrastao, boreći se kao tinejdžer u iransko-iračkom ratu, omogućile njihovu prevlast. Alijev sin nije vješt u navigiranju između frakcija i njihovih kompleksnih odnosa, procjenjuju obavještajni izvori, zbog čega nije ništa više od marionete.
Jasno je da je rat pokrenuo preobrazbu režima – kler gubi utjecaj, dok jača moć militantnih generala koji nisu spremni na kompromise oko temeljnih ciljeva islamske republike.
Poznavatelji Irana, poput Afshona Ostovara, docenta za sigurnosne studije na Pomorskoj poslijediplomskoj školi u Kaliforniji, procjenjuju da je rat uzrokovao preobrazbu političkog sustava iz teokracije u vojnu autokraciju. Kler gubi utjecaj, dok jača moć militantnih generala koji nisu spremni na kompromise oko temeljnih geopolitičkih ciljeva islamske republike.
"IRGC je doduše prvenstveno vojska, ali je u stvarnosti i akter vanjske politike, strateški i unutarnji akter", rekao je za časopis Foreign Affairs. "Vrhovni vođa je prema ustavu odgovoran za duhovna pitanja i stoga nema inherentnu političku moć. Dakle, jedini razlog zašto vrhovni vođa danas ima moć jest odanost IRGC-a."
Izabrani reformistički predsjednik Masud Pezeškijan i njegov kabinet također su gurnuti u ulogu autsajdera; naloženo im je da se usredotoče na funkcioniranje države, poput osiguravanja hrane i goriva, dok su političke odluke koncentrirane u rukama vojnog vrha kojim upravljaju Galibaf, Zolgadr i Vahidi.
"Osobno ga doživljavam kao nekoga tko dolazi iz revolucionarnog gnijezda, ali i kao izrazito pragmatičnog, čak tehnokratskog upravitelja," kaže Kočan o Galibafu, spominjući njegov mandat gradonačelnika Teherana, gdje je "dosta toga modernizirao." Na temelju toga, politolog procjenjuje da je on s gledišta SAD-a prikladan pregovarač jer ima "legitimitet kod kuće, a istovremeno zna slušati i prihvaćati kompromise."
Tijekom 2008. godine Times je o njemu izvještavao kao o autoritarnom modernizatoru koji je stekao ugled nekoga tko stvari istjera do kraja. Tada je izjavio da se zalaže za liberalizaciju Irana kako bi privukao strana ulaganja, ali i da režim ne nastoji izraditi nuklearno oružje te da je dijalog s SAD-om moguć.
Iako je u karijeri više puta pokazao vještine vođenja, Galibaf je po svim mjerilima nasilan režimski čovjek koji je sudjelovao u silovitom gušenju ustanaka. Primjerice, siječanjske proturežimske prosvjede nazvao je operacijom SAD-a i Izraela, dok je istovremeno pohvalio policiju i vjersku paravojnu organizaciju Basij za njihovo brutalno suzbijanje.
Galibaf je po svim mjerilima nasilan režimski čovjek koji je 1999. godine, kao zapovjednik zračnih snaga, krenuo na prosvjednike na motociklu naoružan palicom, navodi The New Yorker.
Na početku svoje kariere, 1999. godine, kao zapovjednik zračnih snaga krenuo je na prosvjednike na motociklu naoružan palicom, navodi The New Yorker. Kao načelnik iranske policije, 2003. godine igrao je središnju ulogu u nasilnom suzbijanju studentskih demonstracija te se hvalio da je policiji naredio da puca na prosvjednike.
Kako spominje Kočan, između 2005. i 2017. godine, na mjestu gradonačelnika glavnoga grada poboljšao je prometnu infrastrukturu i uredio javni prijevoz, ali je pritom izazvao sumnju na korupciju; 2022. godine bio je izložen kritikama kada je njegova obitelj navodno kupila luksuzne stanove u Istanbulu.
Pragmatičnog Alija Laridžanija u iranskoj je upravljačkoj nomenklaturi naslijedio Mohamed Bager Zolgadr.
Od optimizma do kopnenog rata
Lokar iz Generali Investmentsa i Kočan unatoč svemu ostaju optimistični glede postizanja dogovora između SAD-a i Irana. "Naša osnovna pretpostavka i dalje ostaje da će u dogledno vrijeme biti sklopljen nekakav dogovor koji će ublažiti situaciju i donekle sniziti cijene, iako će cijene nafte u nastavku godine biti više nego što su bile prije konflikta", kaže upravitelj imovinom. Što se tiče tržišnih prognoza, procjenjuje da je situacija pozitivna za dionice tvrtki iz energetskog sektora, "koji, uz sektore materijala, industrije, opskrbe te selektivno dionica AI-ja, ostaje preferencija ulagača za nadolazeće tjedne i mjesece."
Politolog Kočan smatra da će put do dogovora biti trnovit jer će Galibaf morati odavati dojam da se bori protiv američke hegemonije, da pregovara i da će ispregovarati koristi za Iran. "Zato možemo biti oprezno optimistični glede eventualnog dogovora."
Geopolitički stručnjak Haines u međuvremenu spominje probleme s nesuglasicama na iranskoj strani: "Sve skupa je prilično jednostavno. Pritisak SAD-a, uključujući blokadu tjesnaca, nastavit će se sve dok se Iran ne odluči i ne prevlada unutarnje nesuglasice." Potom će se razgovori približiti kraju ili će ponovno započeti rat za otvaranje tjesnaca, a možda čak i onemogućavanje iranskih kapaciteta za izvoz nafte, smatra on. Ti su kapaciteti u 90 posto slučajeva koncentrirani na otoku Harg, za koji su se prije primirja pojavila nagađanja da bi ga SAD mogao zauzeti amfibijskim napadom i vojnim čizmama na iranskom tlu. Inače katastrofalna eskalacija je, s obzirom na nedostatak razumijevanja, koherentne strategije i radikalnost stavova na objema stranama, daleko od nemoguće.
.webp){kind=icon}
