Smanjenje bolovanja sa 42 na 15 dana: Kome ovo ide u korist

Najavljena mogućnost izmjene Zakona o zdravstvenom osiguranju, kojom bi se broj dana bolovanja na teret poslodavaca smanjio sa 42 na 15 dana, ponovo je otvorila raspravu o održivosti postojećeg sistema. Poslodavci upozoravaju na, kako tvrde, neuobičajeno dug prosjek bolovanja u Bosni i Hercegovini (BiH), dok se s druge strane postavlja pitanje rješavaju li predložene izmjene uzrok problema ili samo preraspodjelu finansijskog tereta.

Predsjednik Ekonomsko-socijalnog vijeća (ESV) Safudin Čengić izjavio je da poslodavci smatraju da je stanje u BiH "nenormalno", navodeći da radnici u prosjeku ostaju na bolovanju oko 40 dana, dok se u Evropskoj uniji taj prosjek kreće oko sedam dana. Kako je rekao, ministar je najavio da će do kraja mjeseca biti održana tematska sjednica ESV-a na kojoj će se razmatrati prijedlozi za smanjenje broja dana bolovanja koji idu na teret poslodavaca.

"Prijedlog poslodavaca je da se period od 42 dana svede na 15 dana ili da se uvedu mehanizmi kojima bi se rigorozno sankcionirale zloupotrebe bolovanja", naveo je Čengić.

Međutim, Marijana Bavrka, stručnjakinja za osiguranje u Bosni i Hercegovini, za Bloomberg Adriju upozorava da bi takva izmjena, ako ostane izolirana, imala ograničen domet. Kako pojašnjava, smanjenje broja dana bolovanja na teret poslodavaca prije svega bi značilo finansijsko rasterećenje firmi u prvim sedmicama izostanka radnika s posla, ali ne i skraćivanje stvarnog trajanja bolovanja.

Depositphotos

 

"Važno je naglasiti da se ovom mjerom ne smanjuje broj dana bolovanja, već se mijenja to ko snosi trošak nakon određenog perioda", ističe Bavrka.

Ako se, kako navodi, ne promijeni način na koji zdravstveni sistem funkcionira, posebno u dijelu dijagnostike i terapije – bolovanja će i dalje trajati jednako dugo. U tom slučaju, postoji realan rizik da se finansijski teret dugotrajnih bolovanja samo prebaci s poslodavaca na zdravstveni sistem, bez stvarnog rješavanja uzroka problema.

Dodatno opterećenje zdravstvenog sistema

Takav pristup, smatra Bavrka, može proizvesti dvostruki efekt. S jedne strane, poslodavci bi imali manji finansijski pritisak u početnoj fazi bolovanja. S druge strane, zdravstveni sistem bi mogao biti dodatno opterećen, bez ikakvog pozitivnog utjecaja na ukupno trajanje izostanaka s posla.

Iz perspektive upravljanja bolovanjima, cilj reformi trebao bi biti skraćivanje njihovog trajanja, a ne samo preraspodjela troškova. To je, prema njenim riječima, moguće postići isključivo osiguravanjem bržeg pristupa pregledima, dijagnostici i terapiji.

"Skraćivanje bolovanja moguće je jedino kroz pravovremeno liječenje. Bez toga, svaka izmjena koja se odnosi samo na finansijski aspekt ostaje parcijalno rješenje", naglašava Bavrka.

U tom kontekstu, dodatne mjere, poput dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja, mogu imati važnu ulogu, jer omogućuju ranije liječenje i brži povratak radnika na posao, čime se istovremeno smanjuju troškovi i za poslodavce i za zdravstveni sistem.

Bavrka ocjenjuje da izmjene Zakona o zdravstvenom osiguranju mogu imati smisla samo ako su dio šire reforme. U suprotnom, upozorava, one će donijeti kratkoročno olakšanje jednoj strani, ali bez trajnog efekta na problem dugotrajnih bolovanja u BiH.

Poslodavci godišnje gube i do 13.500 KM po radniku

Podsjećamo, bolovanja samo u Federaciji BiH predstavljaju jedan od najskupljih, a istovremeno i najmanje vidljivih troškova poslovanja. Prosječan zaposlenik u FBiH godišnje provede između 20 i 25 dana na bolovanju, što je gotovo četiri puta više nego u većini država Evropske unije, gdje prosjek iznosi od šest do osam dana.

Kada se u računicu uključe direktni troškovi naknada plate i indirektni gubici prihoda, odsustvo jednog radnika u realnom sektoru može poslodavca koštati više od 13.500 KM godišnje. Na nivou srednje kompanije sa stotinu zaposlenih, kumulacija takvih bolovanja donosi gubitak veći od 1,3 miliona KM, što jasno pokazuje da bolovanja u BiH više nisu sporadičan trošak, već ozbiljan i stalni poslovni rizik.

Rastući broj dana bolovanja, u kombinaciji sa zakonskim okvirom koji u potpunosti tereti poslodavce tokom prva 42 dana odsustva radnika, doveo je do situacije u kojoj firme snose gotovo pun trošak rada, bez rada. Posljedice se ne ogledaju samo u obračunu plata, nego i u gubitku produktivnosti, poremećajima u organizaciji posla, dodatnim troškovima zamjena i preopterećenju zaposlenih koji ostaju na radnom mjestu.