text size
Bolovanja u Federaciji BiH i dalje predstavljaju jedan od najskupljih, a istovremeno i najmanje vidljivih troškova poslovanja. Iako se u javnom prostoru najčešće razmatraju kroz prizmu radničkih prava i zakonske obaveze isplate naknade plate, u praksi su postala ozbiljan finansijski i organizacijski izazov za kompanije svih veličina, naročito u realnom i proizvodnom sektoru. Prosječan zaposlenik u FBiH godišnje provede između 20 i 25 dana na bolovanju, što je gotovo četiri puta više nego u većini država Evropske unije, gdje prosjek iznosi od šest do osam dana.
Kada se u računicu uključe direktni troškovi naknada plate i indirektni gubici prihoda, odsustvo jednog radnika u realnom sektoru može poslodavca koštati više od 13.500 KM godišnje. Na nivou srednje kompanije sa stotinu zaposlenih, kumulacija takvih bolovanja donosi gubitak veći od 1,3 miliona KM, što jasno pokazuje da bolovanja u BiH više nisu sporadičan trošak, već ozbiljan i stalni poslovni rizik.
Rastući broj dana bolovanja, u kombinaciji sa zakonskim okvirom koji u potpunosti tereti poslodavce tokom prva 42 dana odsustva radnika, doveo je do situacije u kojoj firme snose gotovo pun trošak rada, bez rada. Posljedice se ne ogledaju samo u obračunu plata, nego i u gubitku produktivnosti, poremećajima u organizaciji posla, dodatnim troškovima zamjena i preopterećenju zaposlenih koji ostaju na radnom mjestu.
Kako ističe Marijana Bavrka, stručnjakinja za osiguranje u BiH, bolovanja se već odavno posmatraju kao individualni problem radnika, što je pogrešno, iako su njihove posljedice isključivo sistemske i poslovne.
Marijana Bavrka, stručnjakinja za osiguranje u BiH
"Bolovanja u Federaciji BiH odavno nisu individualni problem radnika, nego ozbiljan i mjerljiv poslovni rizik za poslodavce", kaže Bavrka za Bloomberg Adriju.
Poslodavac plaća radnika na bolovanju kao da je na poslu
Prema važećem Zakonu o zdravstvenom osiguranju FBiH, poslodavac je obavezan da tokom prva 42 dana redovnog bolovanja isplaćuje 80 posto plate radniku, s tim da ta naknada ne može biti niža od najniže plate. S obzirom na to da minimalna neto plata u Federaciji BiH za 2026. godinu iznosi 1.027 KM, u praksi to znači da radnik koji je prijavljen na minimalac u slučaju bolovanja prima isti iznos kao i radnik koji redovno dolazi na posao.
Depositphotos
"Za poslodavca je finansijski teret bolovanja kod radnika na najnižoj plati identičan trošku redovnog rada. Radnik koji ne radi i radnik koji je prisutan na radnom mjestu imaju ista primanja, dok poslodavac istovremeno gubi produktivnost, kontinuitet rada i često snosi dodatne troškove zamjene ili preraspodjele posla", objašnjava Bavrka.
Kada se ovaj model primijeni na srednje i veće kompanije, bolovanja prestaju biti sporadičan problem i postaju sistemski izazov. Posebno je izražen problem u proizvodnim djelatnostima, gdje se, prema podacima iz prakse realnog sektora i medijskim izvještajima, prosječan broj dana bolovanja po zaposleniku penje i do 25 dana godišnje.
U javnom prostoru o bolovanjima se najčešće govori isključivo kroz zakonsku obavezu isplate naknade plate. Međutim, to je samo manji i vidljiviji dio stvarnog troška koji odsustva s posla proizvode za poslodavce.
Ako se prosječno bolovanje od 25 dana pretoči u konkretne finansijske pokazatelje, direktni trošak je relativno jednostavan za izračun. Kod neto plate od 1.200 KM i zakonske obaveze isplate 80 posto naknade, poslodavac po jednom danu bolovanja snosi trošak od približno 43 do 45 KM. Na godišnjem nivou, to znači oko 1.090 KM po zaposleniku koje poslodavac mora isplatiti bez obzira na to što radnik u tom periodu ne radi.
Međutim, kako upozoravaju poslodavci iz realnog sektora, stvarni gubitak nastaje tek kada se uračunaju indirektni troškovi. U proizvodnji, logistici i uslužnim djelatnostima, gdje jedan zaposleni može generirati oko 500 KM prihoda dnevno, 25 dana bolovanja znači približno 12.500 KM izgubljenog prihoda godišnje po jednom radniku. U toj računici nisu uključeni troškovi zamjene radnika, prekovremenog rada drugih zaposlenih, kašnjenja u isporukama, ugovorni penali niti izgubljeni klijenti.
Zbirno, direktni trošak zakonske naknade i indirektni gubitak prihoda dovode do podatka koji u potpunosti mijenja percepciju bolovanja. Ukupan realni godišnji trošak bolovanja po jednom zaposleniku prelazi 13.500 KM. Na nivou kompanije, ti iznosi se vrlo brzo multipliciraju. Firma s 50 zaposlenih može tako godišnje izgubiti oko 675.000 KM, sa 100 zaposlenih oko 1,35 miliona KM, dok kod sistema sa 200 zaposlenih gubitak prelazi 2,7 miliona KM godišnje.
"Ne radi se više o pojedinačnim slučajevima, nego o kumulativnom efektu koji direktno utječe na profitabilnost, planiranje kadrova i stabilnost poslovanja", upozorava Bavrka.
Višestruko veći broj bolovanja u odnosu na države EU
Dodatni problem za poslodavce u Federaciji BiH predstavlja činjenica da je prosječan broj dana bolovanja višestruko veći nego u državama Evropske unije. Dok zaposleni u EU u prosjeku koriste između šest i osam dana bolovanja godišnje, u Federaciji BiH taj broj se kreće između 20 i 25 dana. U firmi sa 20 zaposlenih, to znači oko 440 izgubljenih radnih dana godišnje, što je ekvivalent gotovo dvije pune radne pozicije koje kompanija svake godine izgubi kroz bolovanja.
Depositphotos
Iskustva iz 2025. godine, navodi Bavrka, jasno su pokazala da značajan dio bolovanja nije posljedica teških ili nepredvidivih bolesti, već sporosti zdravstvenog sistema. Dugotrajna čekanja na specijalističke preglede, dijagnostiku i terapije produžavaju odsustva s posla i pretvaraju relativno jednostavne zdravstvene probleme u dugotrajna bolovanja.
"Bolovanja se ne upravljaju reaktivno, nego preventivno", ističe Bavrka. "U trenutnom modelu poslodavci plaćaju posljedice, ali nemaju mehanizme da utječu na trajanje bolovanja ili spriječe njihovo ponavljanje".
Prema njenim riječima, struktura bolovanja u realnom sektoru pokazuje da se najveći broj odsustava veže za muskuloskeletne probleme poput bolova u leđima, vratu i zglobovima, respiratorne infekcije koje se zakomplikuju zbog dugog čekanja pregleda, hronične tegobe bez pravovremene dijagnostike, kao i stres i psihofizičku iscrpljenost zaposlenih.
Preventivno djelovanje
U takvom okruženju, naglašava Bavrka, fokus poslodavaca mora se pomjeriti sa same isplate naknade na upravljanje zdravstvenim rizikom.
"Poslodavci ne mogu mijenjati zakonski okvir, ali mogu mijenjati način na koji štite svoje ljude i svoje poslovanje. Brzina pristupa dijagnostici i terapiji direktno utječe na broj izgubljenih radnih dana", kaže.
Zato se dobrovoljno zdravstveno osiguranje u kontekstu rastućih troškova bolovanja sve manje posmatra kao klasični benefit, a sve više kao alat za stabilnost poslovanja. Omogućavanjem zaposlenima brzog pristupa privatnim pregledima, dijagnostici i terapijama, često u roku od 24 do 72 sata, kompanije u praksi uspijevaju smanjiti broj dana bolovanja za od 30 do 50 posto.
"Troškovi godišnje police dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja često su niži od troška jednog jedinog produženog bolovanja po zaposleniku", naglašava Bavrka.
Zaključak je, kako navodi, prilično jasan. Problem bolovanja u Federaciji BiH nije u pravima radnika, nego u sporosti sistema i izostanku preventivnog pristupa.
"Preventiva, brzina i dostupnost zdravstvene zaštite nisu trošak. U kontekstu bolovanja, one su najisplativija investicija", poručuje Bavrka.
.webp){kind=icon}
