.webp){kind=icon}
Privlačenje investicija, domaćih ili stranih, među glavnim je političkim ciljevima gotovo svih zemalja svijeta. Ovdje na Zapadnom Balkanu (Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo*, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija) potreba za privlačenjem ulaganja još je više naglašena. Slabe ekonomije opterećene zahtjevima svoje socijalne komponente i visokim dugom trebaju svježi novac za poticanje nacionalne proizvodnje (tj. BDP-a). Dakle, moglo bi se reći "ništa lakše, napravimo samo lijep promotivni video, nabrojimo sva mjesta zemlje X na međunarodnim rang-listama, kažemo da smo otvoreni, pozovemo investitore i voilà, investicije će stići".
Politika "Mogu ponuditi više od tebe"
U stvarnosti je situacija sasvim suprotna. Ulaganja se općenito smatraju vrlo osjetljivim pitanjem i zemlje su željele zadržati ovo područje unutar svog ekskluzivnog prostora za reguliranje. Ovo nije nikakvo iznenađenje. Na temelju vlastitih ciljeva i potreba vlade izračunavaju koliko daleko mogu ići i što bi mogao biti "paket ponude" za one koji žele unijeti svoj novac u zemlju. "Paket" može biti gotovo bilo šta, ali obično se sastoji od poreznih poticaja, poreznih olakšica, pojednostavljene procedure, zemljišta i komunalija, subvencija (obično po zaposlenoj osobi), radne dozvole itd. Na taj se način zemlje takmiče jedna s drugom u tome koja će ponuditi atraktivniji paket od susjeda. U porezima je ova nepoštena praksa poznata kao "race to the bottom" (trka do dna), gdje zemlje pokušavaju pobijediti svoju konkurenciju nižim porezima ili većim izuzećima i dobiti da investicije budu realizirane na njihovom, umjesto na teritoriju susjeda.
Pitanje je koliko daleko država može ići sa snižavanjem poreza da ne ugrozi potrebni nivo prihoda? Može li država priuštiti plaćanje investitora da dođu i ostanu neko vrijeme i može li se taj novac uložiti na učinkovitiji način itd?
Čak je i najmoćnija ekonomija svijeta shvatila da je ovo opasna igra koja će nas sve povrijediti prije ili kasnije. U martu 2021. BBC News izvijestio je da je američka ministrica finansija Janet Yellen rekla da SAD želi zaustaviti "globalnu utrku" za smanjenje poreza korporacijama i da radi s međunarodnim grupama na ažuriranju globalnih pravila kako povećanje ne bi SAD učinilo manje atraktivnom kompanijama. Početkom oktobra 2021. 136 zemalja složilo se da će primijeniti stopu poreza na dobit od najmanje 15 posto i pravedniji sistem oporezivanja dobiti tamo gdje je ostvarena.
OK, sigurna sam da je do ovog dijela teksta jasno da su investicije složen posao za države. Stoga, bajke o zajedničkim uvjetima ulaganja koji nisu ni stvoreni ni isprobani drugdje u svijetu, prema mom skromnom mišljenju, ne bi trebali biti prvo testirani na Zapadnom Balkanu.
Vrag je u detaljima
Promoviranje ulaganja je lijepo i dobrodošlo, ali ako pitate investitore, reći će vam da očekuju političku stabilnost, vladavinu prava te jasne i predvidljive uvjete ulaganja. Ako mene pitate, Zapadni Balkan ne stoji dobro ni u jednom od to troje. Vjerovatno zato koristimo druge, manje zahtjevne alate i pravimo lijepe promotivne videe o tome koliko smo izvrsne investicijske destinacije. Ipak, s obzirom na slabe sisteme vladavine prava u cijelom svijetu, često izložene snažnom političkom uticaju, zemlje porijekla ulagača željele su povećati nivo zaštite svojih ulaganja sklapanjem tzv. "investicijskih ugovora".
U početku, još 60-ih godina prošlog stoljeća, ti su se ugovori smatrali lijepim političkim gestama koje su trebale dodatno osigurati ulagače i pozvati ih na sigurno ulaganje jer im je država dala pismenu garanciju. Dakle, postao je gotovo "neophodan" ugovor sa svakom zemljom s kojom imamo ili želimo imati bliske ekonomske i političke odnose. Tokom godina njihove primjene postalo je očito da su ti ugovori sve samo ne bezopasne političke deklaracije. Više od 3.000 sklopljenih ugovora postalo je svjetska baština zadajući brojne glavobolje, prvenstveno finansijske. Prema bazi Konferencije Ujedinjenih naroda o trgovini i razvoju (UNCTAD) do kraja jula 2022. ukupno 1.229 međunarodna arbitražna predmeta (ISDS) pokrenuta su protiv 145 država na temelju odredbi investicijskih ugovora. Taj je broj najvjerovatnije čak i veći jer se države i investitori često odlučuju na ad hoc arbitražu koja je manje transparentna od slučajeva koji se vode pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova (ICSID) ili drugim institucionalnim arbitražnim forumima.
Arbitražni su sudovi u 37 posto slučajeva odlučili u korist države, u 29 posto u korist investitora, a u 20 posto slučajeva stranke su se nagodile i arbitražni postupak je obustavljen. Ostali slučajevi su obustavljeni ili odluka nije bila u korist bilo koje strane.
U slučajevima kada su države proglašene odgovornim za štetu nanesenu investitoru, sudovi su dosuđivali prilično visoke, ali ipak znatno niže novčane naknade od onih koje je investitor tražio na početku arbitražnog postupka. Primjerice, u 13 slučajeva dodijeljena je odšteta iznad milijardu dolara, u pet slučajeva između 500 i 999,9 miliona dolara, u 45 slučaja između 100 i 499,9 miliona dolara i u 90 slučajeva između 10 i 99,9 miliona dolara. Ova 164 slučaja čine 70,4 posto svih slučajeva u kojima je sud utvrdio kršenje ugovora i dosudio državi kompenzaciju investitoru.
Porast arbitražnih slučajeva i ogromni iznosi dodijeljenih novčanih naknada potaknuli su vlade da započnu reformu cjelokupnog režima ugovora o ulaganjima. Ispostavilo se da je to dug, složen i višestruk proces koji će trajati neko vrijeme. Najistaknutiji stručnjaci svih država svijeta, pa tako i moje male zemlje Bosne i Hercegovine, udružili su svoja znanja i iskustva u nastojanju da pronađu održiva rješenja u multilateralnim forumima kao što su UNCTAD, UNCITRAL, ICSID, OECD itd.
Arbitražno igralište za investicije Zapadnog Balkana
Hvatajući korak s trendovima sklapanja investicijskih ugovora, Zapadni Balkan je krenuo u njihovo sklapanje s mnogim zemljama. Prema bazi podataka UNCTAD-a, do sada su sklopili ukupno 214 investicijskih ugovora, što čini 7,6 posto svih takvih ugovora sklopljenih u svijetu. Logično, kao i ostatak svijeta, ekonomije Zapadnog Balkana također se suočavaju s investicijskim arbitražnim sporovima koje protiv njih pokreću investitori. Do 31. jula 2022. šest je ekonomija bilo izloženo ukupno 47 arbitražna slučaja. Gotovo 70 posto svih tih slučajeva pokrenuto je u proizvodnom sektoru, sektoru električne energije i plina, rudarstvu i vađenju te sektoru finansija i osiguranja.
Ako analiziramo ukupan broj slučajeva, vidljivo je da je Srbija najtuženija s 15 predmeta, zatim Albanija s 11 i Sjeverna Makedonija sa osam slučajeva. Preostala trećina slučajeva pokrenuta je protiv Crne Gore - šest slučajeva, Bosne i Hercegovine - četiri slučaja i Kosova* - tri slučaja.
Informacije lokalnih medija pokazuju da su investitori u više od nekoliko slučajeva pokrenutih protiv ekonomija Zapadnog Balkana tražili ogromne novčane naknade u rasponu od desetaka do stotina miliona eura/dolara.
Kakve veze ova zbrkana priča ima sa zajedničkim regionalnim tržištem?
Pa ima ako mene pitate. Umjesto lijepih političkih izjava namijenjenih javnosti, mi stručnjaci Zapadnog Balkana, uz pomoć i podršku kolega u Evropskoj komisiji, Svjetskoj banci i UNCTAD-u te uz koordinaciju Vijeća za regionalnu saradnju, zasukali smo rukave i počeli kopati.
Najprije da saznamo kakva je stvarna situacija u regiji, a zatim da shvatimo šta treba učiniti kako bi ekonomije pojedinačno i regija u cjelini riješili probleme i krenuli naprijed. "Investicijski štreberi" (izraz za koji mi je moja hrvatska prijateljica i kolegica rekla da ga koriste drugi stručnjaci za sve nas spremne satima strastveno raspravljati o pitanjima ulaganja) započeli su dug proces ljuštenja različitih slojeva materije i promišljanja akcija koje je potrebno poduzeti u budućnosti. Naše rasprave većinu vremena nisu bile ni lijepe ni lake. Ali to je bio jedini način da se dođe do rješenja. Na kraju ovog prilično napornog posla došli smo do zajedničkog stava i odlučili kako trebamo raditi u iduće četiri godine na području investicija.
Regionalno investicijsko područje kao stub zajedničkog regionalnog tržišta
Svih šest ekonomija složilo se na summitu u Sofiji (10. novembra 2020.) da je "povećanje privlačnosti regije za strane ulagače i obezbjeđenje većeg priliva ulaganja putem zajedničkih aktivnosti zadržavanja i promoviranja ulaganja kako bi se potaknula održiva industrijska aktivnost, trgovina i naposljetku, radna mjesta" ključni cilj za regiju.
Da bismo to učinili, izričito smo pristali na:
PROMOVIRANJE Zapadnog Balkana – provođenjem regionalne kampanje za promoviranje ulaganja kroz saradnju regionalnih agencija za promoviranje stranih investicija;
ZAŠTITU prioriteta nacionalnih politika – razvojem regionalnih smjernica za kriterije i postupke za mehanizme provjere na nivou pojedinačnih ekonomija za brzu reakciju vezanu za neku zabrinutost u vezi FDI-a na temelju novih standarda i politike EU i uzimajući u obzir regionalne i prioritete pojedinačnih ekonomija;
PRIVLAČENJE novih ulaganja – obećavajući održive regionalne lance vrijednosti za regiju Zapadnog Balkana;
MODERNIZIRAJTE i REGULIRAJTE – zamjenom mreže starih investicijskih ugovora uglavnom sklopljenih s državama članicama EU novim specifičnim investicijskim ugovorima između EU i svake ekonomije Zapadnog Balkana.
Četiri navedena segmenta dalje su raščlanjena na konkretne radnje u Akcijskom planu zajedničkog regionalnog tržišta 2021.-2024.
Šta dalje?!
Ambiciozni sporazum šest ekonomija sveobuhvatan je i konsenzusno utemeljen rezultat koji treba provesti, a ne ignorirati, nadjačati ili zamijeniti nekim novim sjajnim idejama. Nacionalni stručnjaci su rekli svoje, a politički nivoi u svim ekonomijama Zapadnog Balkana to su podržali. Evropska komisija tome je svjedočila i podržala ga. Vijeće za regionalnu saradnju prati gdje smo i napredujemo li prema planu.
Dakle, svi dijelovi slagalice su tu. Učinimo šta smo se dogovorili!
-Tekst je objavljen uz saglasnost autora-
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenim na Bloomberg Adriji pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva Bloomberg Adrije.
