Pojedini evropski lideri su osjetili izvjesnu dozu olakšanja kada se zvanični ishod samita na Aljasci sredinom avgusta sveo na mnogo lijepih reči, bez konkretnog sporazuma između Donalda Trumpa i Vladimira Putina. Za Evropljane najgori mogući scenario, američko-ruski sveobuhvatni sporazum kojim bi se Ukrajina natjerala da zarad brzog mira odmah ustupi dijelove teritorije Rusiji – nije se dogodio. Ali olakšanje dijela evropskih elita se čini kao kolosalna greška u procjeni, jer kako se vremenski odmičemo od samita u Aljasci, tako se sa ovog dijela Arktičkog kruga približava svojevrsno "ledeno doba" za evropske interese.
Susret predsjednika SAD-a i Ruske Federacije možda nije doveo do momentalnog prodora u zaustavljanju rata u Ukrajini i resetovanju američko-ruskih odnosa, ali za EU nepovoljni sporazum sa SAD oko carina, predstavlja jasan korak ka vremenima u kojima EU očigledno neće imati potpunu kontrolu nad sopstvenom budućnošću.
Američki "Politico" i komentator briselskog portala Euractiv u odvojenim analizama strahuju da se Evropskoj uniji zapravo približava "vijek poniženja", sličan onom koji je zadesio Kinu kada su je opustošile kolonijalne sile u 19. vijeku.
I zaista zaprepašćujuće su sličnosti sadašnjeg trenutka sa 1842. godinom, kada je, nakon poraza od Britanaca u Prvom opijumskom ratu, kineska dinastija Qing potpisala sporazum kojim je započet period od više od 100 godina kada je Kina suštinski bila prinuđena na strano političko ugnjetavanje i kolonijalnu kontrolu njene trgovinske politike.
To je bio samo jedan u nizu takozvanih "nejednakih sporazuma" u kojima su vojni i tehnološki teškaši tog vremena, Rusko carstvo, Njemačko i Japansko carstvo, Velika Britanija i Francuska, jednostrano Kini nametali uslove kako bi pokušali da smanje svoje ogromne trgovinske deficite. A sve je predstavljano kao dogovor sa Kinom, a ne nametnuto rješenje.
Bloomberg
Nepuna dva vijeka kasnije, istorija se ponavlja, samo što protagonista nije Kina, već EU. Činjenica da je Trump pristao na samit, iako Putin nije suštinski ispunio nijedan od važnijih prethodno postavljenih preduslova, a da ni Ukrajinci, niti evropski saveznici nisu bili za stolom u vojnoj bazi Enkoridž svjedoči da se o budućnosti Ukrajine i cijelog Starog kontinenta raspravljalo, kako je rekao njemački kancelar Friedrich Merz, "preko glava Evropljana i Ukrajinaca".
Trumpove uši su bile gluve na zahtjeve evropskih lidera da na samitu učestvuje bar ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski. To i ne čudi. Ne samo zbog toga što Putin izbjegava da pregovara sa Zelenskim jer ga smatra nelegitimnim predsjednikom već zbog toga što je Trump ubijeđen da sa Putinom ima važnija posla od same Ukrajine te da može da ga privoli na svoju stranu.
Trumpove želje
To što je za mjesto prvog susreta dvojice predsjednika u Trumpovom drugom mandatu izabrana 49. američka savezna država predstavljalo je više od simbolike, između ostalog, jer je Rusija prodala Aljasku Sjedinjenim Državama sredinom 19. vijeka. Lokacija je bila znak Ukrajini da se mir može "kupiti" ustupanjem teritorije.
Aljasku je 1867. godine ruski car Aleksandar Drugi prodao Amerikancima za 7,2 miliona dolara, smatrajući to udaljeno rusko uporište prevelikim finansijskim teretom za odbranu carevine. Osim toga, car je smatrao da bi u slučaju novog rata postojala opasnost da ga Velika Britanija zaplijeni te da je bolje da te rizike ublaži tako što će Aljasku prodati SAD-u, koje su tada imale prijateljske odnose sa Rusijom. Danas ta američka savezna država godišnje ima bruto društveni proizvod od oko 50 milijardi dolara i predstavlja više od simbolike jer se u tom arktičkom regionu, kako je istakao Trump, ukrštaju američki i ruski interesi.
I upravo to ukrštanje interesa je Trumpu od povratka u Bijelu kuću bilo važnije nego pitanje pravednog mira u Ukrajini. Zbog toga se u njegovom prvom ovogodišnjem telefonskom razgovoru sa Putinom više razgovaralo o "specifičnim oblastima saradnje", poput potencijalne saradnje na energetskim projektima na Arktiku, nego o detaljnim koracima do mira u Ukrajini. Svoj cilj da proširi američki uticaj na Arktiku, Trump je prethodno jasno pokazao i kada je insistirao da SAD preuzmu Grenland od Danske, odbivši pritom da isključi upotrebu vojne sile ili ekonomskih ucjena kako bi preuzeo kontrolu nad ogromnim ostrvom bogatim rudama i kritično važnim materijalima, koje pritom ima strateški važnu lokaciju.
Na samitu na Aljasci, kako su saznale svjetske agencije, između ostalog, bilo je riječi o ponovnom ulasku ExxonMobila u zajedničko ulaganje sa ruskim gasnim gigantom Gaspromom, potom ruska kupovina američke opreme za utečnjavanje gasa i američka kupovina ruskih ledolomaca.
Ukratko, organizovanjem samita sa Putinom, Trump je želio da strateški Rusiju bar malo odvoji od Kine i privuče Americi, a da pritom i zaustavi rat u Ukrajini, što je obećao u predizbornoj kampanji i što bi ga, smatraju njegove apologete, približilo dobijanju Nobelove nagrade za mir.
Putinovi aduti
Da je Arktik Putinov adut da obnovi saradnju sa Trumpovom Amerikom a da pritom ne žrtvuje svoje ciljeve u Ukrajini svjedoče i komentari ruskih novinara kritičnih prema Kremlju. Jedan od njih, Dmitrij Kolesev, ocijenio je nedavno da SAD namjeravaju da ugrabe prirodne resurse s obje zarađene strane, s ruske na Arktiku, a s ukrajinske kroz sporazum o kritični važnim mineralima.
Osim toga, za američki Politico i šef državnog Ruskog fonda za direktna ulaganja (RDIF) Kiril Dmitrijev, koji je u rusko-američkim pregovorima zadužen da se bavi ekonomskim pitanjima, isticao je značaj ove saradnje uz naglasak na tome da su od početka rata američke kompanije izgubile 300 milijardi dolara zbog napuštanja ruskog tržišta. Istovremeno, ruski predsjednik je u izjavama isticao da u mirovnim pregovorima Kremlj neće odustati od cilja da je ne samo Krim ruski već i četiri istočna ukrajinska regiona u kojima ruska vojska postepeno napreduje i trenutno kontroliše oko tri četvrtine ukupne teritorije.
Bloomberg
Ukoliko uspostavi sa SAD arktičku energetsku saradnju, to će, prema ocjeni geostratega, pojačati geostrateški značaj Rusije, koja onda u Pekingu više ne može da bude sagledana kao "mlađi partner" Kine. Naprosto, Rusija je jedina ulazna karta za Kinu na Arktik, budući da ostatak drže članice NATO-a. A Arktik postaje geopolitički i geoekonomski sve važniji ne samo zbog nafte, gasa i ugljovodonika, već i kao novi kraći pomorski trgovački put iz Azije za Evropu, uzimajući u obzir da su ga klimatske promjene učinile plovnim.
Osim toga, Putinovi aduti su i to što Americi nudi pristup rijetkim mineralima sa ukrajinskih teritorija koji su pod kontrolom ruske vojske. Još u prvom ovogodišnjem telefonskom razgovoru, Putin je Trumpu, između ostalog, nudio da dvije zemlje zajedno rudare aluminijum dopremaju ga u Ameriku, čime bi se cijene ove rude stabilizovale, a SAD bile u strateškoj prednosti.
Drugi hladni rat
Svim ovim adutima Putin očigledno nastoji da kupi vrijeme dok Trumpu priča ono što on želi da čuje. Trump se pak interesuje za resetovanje američko-ruskih odnosa, ne samo radi američkih finansijskih interesa već i u kontekstu takozvanog drugog hladnog rata, koji se sada vodi između SAD-a i Kine uz Rusiju. Trump nastoji da razdvoji ovaj dvojac, koji je bivša direktorka Austrijskog instituta za evropske i bezbjednosne poslove Velina Čakarova nazvala "Zmajomedved" (DragonBear), označavajući tim izrazom narastajuću koordinaciju poteza i strateško partnerstvo Pekinga i Moskve. U tom kontekstu se tumače njegovi ustupci u vezi sa Ukrajinom kao i spremnost da dijelom prihvati Putinovu priču o uzrocima rata od "planirane antiruske integracije Ukrajine u zapadne institucije" do erozije ruskog uticaja u istočnoj Evropi.
Odlaganjem uvođenja sekundarnih sankcija Rusiji, kojima bi bili kažnjeni svi oni koji posluju sa Rusijom, Trump pokušava da zadrži dobre odnose sa Putinom jer očigledno i dalje vjeruje da može da razdvoji "Zmajomedvjeda".
S druge strane, Evropljani pokušavaju da zadrže iole svoj uticaj na sopstvenu bezbijednost pa se zajedno sa Kanađanima i Australijancima okupljeni u Koaliciji voljnih pokušavaju da učvrste obaveze u vezi sa mogućim mirovnim snagama koje bi ušle u Ukrajinu nakon što se postigne prekid vatre u ratu koji je Rusija započela prije tri i po godine.
I dok su mnoge evropske zemlje spremne da pošalju svoje trupe u mirovnu misiju u Ukrajini, zvanični Washington je to odbio, ali je pristao da pomogne u svakom drugom pogledu. Kako je nedavno izvijestio britanski dnevni list "Financial Times", američki zvaničnici su svojim evropskim sagovornicima rekli da će SAD doprinijeti "strateškim omogućivačima", kao što su obavještajne službe, nadzor i izviđanje, komandovanje i kontrola i sredstva protivvazdušne odbrane.
"Neće biti dovoljno imati šačicu generala i manje vojne jedinice na komandnom mjestu u Ukrajini", rekao je za Reuters pukovnik Andre Wuestner, šef Udruženja njemačkih oružanih snaga, ističući da će biti potrebno najmanje 10.000 vojnika tokom dužeg vremenskog perioda.
Profil pobjednika
I dok Zelenski tvrdi da je od Zapada dobio potvrde da će bezbjednosne garancije Ukrajini biti "slične Članu 5" Vašingtonskog sporazuma, koji predstavlja klauzulu o kolektivnoj odbrani, to jest da se napad na jednu članicu NATO-a tretira kao napad na sve. Analitičari pak ističu da je vrlo neizvijesno da li bi zaista SAD branile na takav način Ukrajinu, to jest onaj njen dio koji nije pod kontrolom Rusije.
"Nikada ne možete biti sigurni sa Trumpom. On je promjenljiv", rekao je za Al Jazeera politikolog Theodoros Tsikas koji, međutim, vjeruje da politička realnost sprječava Trumpa da previše zaluta u Putinov tabor. "Prvo, on želi da se rat u Ukrajini riješi kako bi mogao da nastavi ekonomsku saradnju sa Rusijom u oblasti energetike i mineralnog bogatstva. Drugo, želi da oslobodi američke trupe u Evropi kako bi ih ponovo poslao u Aziju."
Izvodeći ovu piruetu, kako kaže Tsikas, Trump "ne može da dozvoli da se Ukrajina sruši u njegovim rukama, jer će imati ogromnu političku cijenu u Sjedinjenim Državama", poput one koju je platio bivši američki predsjednik Joseph Biden kada je naglo povukao američke trupe iz Avganistana.
"Dakle, čak i Trump ima ograničenja. Profil koji prodaje je profil pobjednika. Ako pretrpi veliki poraz, ta slika se ruši", rekao je on, dodajući da je iz tih razloga Trump spreman da pruži bezbijednost Evropi, ali ne besplatno.
U trgovinskom sporazumu Trumpa i predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen, EU se već obavezala da će kupiti američko oružje u vrijednosti od 700 milijardi evra i još 100 milijardi evra vrijedno oružje za Ukrajinu.
S druge strane, i Putin nastoji da zadrži profil pobjednika tako što će prolongirati diplomatske pregovore, a istovremeno intenzivirati vojne akcije sa ciljem da do kraja godine osvoji cijeli Donbas. Iako Zelenski tvrdi da mu to neće poći za rukom, indikativno je to da je vrhovni komandant ukrajinske vojske Oleksandar Sirski rekao da Rusija ima najmanje "tri puta više" snaga i resursa nego Ukrajina na prvoj liniji fronta, "a u glavnim sektorima fronta i do četiri do šest puta više". Prema njegovim riječima, Rusi koriste taktiku "puzećeg" napredovanja, sa malim pješadijskim grupama koje pokušavaju da se infiltriraju u sela, koristeći prostor između položaja i izbjegavajući direktnu borbu.
Kada se sagledaju svi trgovinski i bezbjednosni sporazumi, analitičarima je jasno da Trumpova politika vodi jasnom političkom, ekonomskom i bezbjednosnom potčinjavanju EU u kojem je EU natjerana da bira između SAD-a i "Zmajomedvjeda". Što se Ukrajine tiče, nije daleko od istine izjava mađarskog premijera Viktora Orbana da će Ukrajina, nakon pregovora o bezbjednosnim garancijama, biti podijeljena.
"Sudbina Ukrajine kao da je već odlučena. Danas Evropa 'elegantno' govori o bezbjednosnim garancijama, ali te garancije u suštini znače podjelu Ukrajine. Rezultat će biti ruska zona, demilitarizovana zona i zapadna zona. Ruska zona već postoji. Sada se raspravlja samo o tome koliko regiona će obuhvatiti", rekao je Orban za mađarski list Magyar Nemzet, zalažući se da lideri EU u Moskvu i zaključe bezbjednosni sporazum sa Rusijom kao "jedini realan put ka miru".
U međuvremenu, zvanična Budimpešta očigledno shvata novi geopolitički kontekst u kojem se dijeli na dva međusobno striktno odvojena svijeta, američki i kinesko-ruski, u kojem je Evropa dio američkog svijeta i neće moći da se oslanja na Rusiju. Konkretno, Mađarska je potpisala desetogodišnji sporazum o snabdijevanju gasom sa kompanijom Shell, što je prvi mađarski korak ka diverzifikaciji izvora energenata, koji joj sada dolaze isključivo iz Rusije.
.webp){kind=icon}
Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...