Skijališta koja nisu (još) izgubila dušu

Bio sam u austrijskoj dolini Montafon svega nekoliko sati kada smo moja partnerica Tess i ja sjedili u drvenoj gostionici u selu Schruns. Nasuprot meni sjedio je Hannes Schneider, koji je trebao biti naš skijaški vodič sljedećih nekoliko dana.

Schneider, veseo muškarac u formi s neujednačenom, nekoliko dana starom bradom, gurnuo je tablet preko stola, a njegov sjajni zaslon bio je prepun topografskih linija vrhova i dolina. Jednim prstom pratio je rutu po tabletu, pokazujući skijašku turu na koju ćemo otići nekoliko dana poslije. Drugom rukom prinio je pšenično pivo usnama i otpio gutljaj. Pitao sam Schneidera, koji je odrastao u dolini i ovdje je vodič već četiri godine, je li ikada prije vodio Amerikanca kroz ove planine.

"Ne, nikad", odgovorio je. "Nema puno Amerikanaca ovdje." 

Upravo samo to želio ćuti. Privukao me Montafon upravo zato što je dolina u austrijskoj regiji Vorarlberg nepoznata većini Amerikanaca – zapravo većini turista. Tek prije nekoliko godina, nakon što je prijatelj slučajno naišao na ovo mjesto, prvi put sam čuo za njega, a pisanjem o skijanju zarađujem za život. Prijatelj mi je rekao da je Gargellen, jedno od pet skijališta u dolini, "kao Alta na steroidima". Prizivanje imena skijališta u Utahu, jedne od najvećih planina za skijaše, poznate po obilju snijega i izazovnom terenu, magnet je za nekoga poput mene. Zatim je zaključio: "Nitko tamo ne ide. Staze su gotovo prazne."

Takav je opis rijedak ovih dana, a posebno u Europi, gdje su velika skijališta poput St. Moritza i Courchevela odavno zamijenila mir za blještavilo. Teško im je zamjeriti. Rijetko je sama planina ta koja donosi zaradu tvrtkama u skijaškoj industriji (jednodnevna karta u Gargellenu košta samo 65 eura), već su to svi doživljaji oko nje – tzv. après događanja (događanja nakon skijanja) s ogromnim količinama šampanjca i hoteli koji koštaju više od 2000 dolara (1720 eura) po noćenju. Profitabilnost je stoga postala izravno povezana sa sposobnošću skijališta da privuče bogate posjetitelje. Uvriježeno je mišljenje da je gotovo nemoguće ostati održiv ako si poslovni subjekt s ograničenim aktivnostima i dosegom na tržištu. 

Montafon se suprotstavlja toj logici i izgleda poput upravo otkrivenog bajkovitog alpskog sela. Pet skijaških područja u dolini dugoj 40 kilometara – Gargellen, Golm, Silvretta Montafon, Kristberg i Silvretta-Bielerhöhe – imaju oko 220 kilometara staza koje se spuštaju u 11 sela s kamenom popločenim ulicama, u kojima se nalaze kapelice sa zvonicima u obliku lukovica, seoske kuće od tamnog drveta i mali obiteljski pansioni. U Europi u kojoj gotovo svi mogu komunicirati na engleskom, većina ljudi ovdje govori samo njemački, točnije lokalni dijalekt koji drugi govornici njemačkog jezika teško razumiju. Miris svježe pečenog kruha širi se zrakom, a après pivo košta manje od četiri eura. Nakon što smo te prve večeri upoznali Schneidera, prošli smo pored kuće s kokošima i dva magarca u dvorištu. 

Uz sve to, snijeg je bolji nego što bi uopće trebao biti. Japanski Niseko može se pohvaliti najdubljim snijegom na svijetu, a obližnja skijališta St. Anton, Lech i Zürs imaju najpoznatiji snijeg u Austriji, ali Montafon ima nešto posebno: stalne snježne padaline od oluja koje dolaze i sa zapada i s juga i koje ne moraju dijeliti ni s kim. 

Ali ovih dana gotovo nijedno skijalište nije imuno na masovni skijaški turizam, posebno jer su tvrtke poput Vail Resortsa počele omotavati svoje korporativne pipke oko europskih planina. Na primjer, Andermatt u Švicarskoj krenuo je putem Whistler Blackcomba u Britanskoj Kolumbiji u Kanadi: previše razvijen i mjesto koje je najbolje izbjegavati. Pitao sam se koliko će dugo dolina ostati netaknuta; činilo mi se hitnim stići tamo uskoro. Dakle, u siječnju 2025. Tess i ja doletjeli smo u Zürich, unajmili auto i vozili se nešto više od dva sata – kroz slikovite švicarske gradiće, pored Bodenskog jezera, ogromnog plavozelenog vodenog tijela koje se puni iz Rajne, i po uskoj, vijugavoj cesti – do Partenena, posljednjeg sela na vrhu doline. Tamo živi manje od 400 ljudi, a u gradu postoji tek nekoliko malih hotela, seoskih kuća i stara crkva. 

U našem Gasthofu, pansionu u stilu alpske kolibe, dočekala nas je vlasnica, žena s prosijedom plavom kosom, širokim osmijehom i rumenim obrazima. Nosila je dirndl, tradicionalnu austrijsku haljinu, nešto što sam viđao po cijelom gradu; to je više uniforma nego nošnja. Nije govorila ni riječi engleskog, ali nas je pored obiteljskih fotografija i raspela (stanovnici doline Montafon pretežno su katolici) odvela do naše asketski uređene sobe, koja je imala krevet, noćni ormarić, ormar, malu kupaonicu i mali krovni prozor kroz koji se, ako biste gurnuli glavu, pružao pogled na snježne planine. 

Bilo je rano ujutro kada smo se Tess i ja sastali sa Schneiderom pred odlazak na turu koju je isplanirao. Mogli smo bez problema skijati na stotinama uređenih staza u tom području ili skrenuti izvan staza kako bismo istražili neke od strmih padina koje podsjećaju na Altu, ali turno skijanje je austrijska tradicija, posebno jaka u ovoj dolini, a mi smo željeli doživjeti to iskustvo. 

Plan je bio obići Madrisu, planinu u blizini granice sa Švicarskom. Skijali bismo i penjali se tisućama metara tijekom cjelodnevnog putovanja od 17 kilometara, vozili se autobusom i vlakom kroz drevna švicarska sela i pašnjake prekrivene snijegom, rutom poznatom kao Madrisa Rundtour. 

Naša prva dionica bila je vožnja gondolom i žičarom do vrha planine Gargellen. Odatle se ukazalo prostranstvo doline Montafon. Nazubljeni grebeni nalik čeljustima drevnih zvijeri oštro su se ocrtavali na vedrom plavom nebu, a snijeg se uhvatio za svaku liticu i pukotinu okolnih vrhova. Guste šume borova i smreka prekrivale su niže padine bujnim zelenim plaštom, a u podnožju doline zamijenile su ih travnate livade te zaleđene rijeke i potoci, tisuće hektara koji se od sredine 17. stoljeća koriste za uzgoj krava. 

Skijali smo izvan područja uređenih staza, zatim pričvrstili turno kože (najlonski materijal koji se koristi za klizanje uzbrdo, a istovremeno sprječava proklizavanje) na svoje skije i pješačili do susjednog vrha. 

Osjećali smo se gotovo usamljeno dok smo se spuštali strmim padinama, preko golemih ledenjaka, krećući se uzbrdo i zaobilazeći ogromne hrpe snijega, kroz uske kanale i preko blagih livada, uz zvuk kravljih zvona koja povremeno zvone u daljini. Zaustavili smo se u kafiću u malom švicarskom gradiću St. Antönienu, sunce nas je obasjavalo dok smo ispijali cappuccino i jeli kroasane pokraj stare kamene crkve. Naša ruta bila je za iskusne, ali prošli smo pored drugog vodiča i njegovih klijenata koji su skrenuli prema manje tehnički zahtjevnom spustu. Turnim skijanjem mogu se baviti skijaši različitih sposobnosti. 

Jedino što nam je nedostajalo tog dana bio je svježe napadani snijeg. Nije padao snijeg tri tjedna, što je neobično dugo razdoblje u ovoj dolini, ali dok smo skretali iza ugla, iz šume se pojavio tetrijeb ruševac. Rijedak je i zaštićen u Austriji. "Nikad ih ne vidite", rekao je Schneider. "To je sreća!" 

Bio je u pravu. Te je večeri s juga zapuhala oluja, nanoseći gotovo 60 centimetara snijega. Tess i ja smo rano doručkovali u hotelu i napravili male sendviče od svježih peciva koje smo gurnuli u džepove prije nego što smo žičarom krenuli u mećavu. Na vrhu planine spustili smo se niz otvorenu padinu netaknutog svježe napadanog snijega, poskakujući 300 metara dugom stazom s nagibom od devet stupnjeva, dok je lagani snijeg lepršao oko nas. Tog smo dana skijali sve dok se žičare nisu zatvorile, krivudajući između Silvrette Montafon i Kristberga, a da nijednom nismo prešli preko drugih tragova. 

Skijaši od 1880-ih utiru staze poput naših kroz zapadne austrijske Alpe, ali neustrašivi posjetitelji iz Engleske i drugih dijelova Europe prvi su put stigli početkom 19. stoljeća. Tada je izgrađen Posthotel Taube, gdje smo prvi put sreli Schneidera, koji je nedavno obnovljen u atraktivan hotel s modernim spa centrom. 

Možda smo bili Schneiderovi prvi američki klijenti, ali ubrzo nam je ispričao o najpoznatijem posjetitelju tog područja, Ernestu Hemingwayu, koji se 1925. godine sa svojom mladom obitelji preselio u Schruns kako bi izbjegao tmurnu parišku zimu. Dok je još bio nepoznati pisac, boravio je u Taubeu za dva dolara (1,72 eura) dnevno i radio na svojem prvom romanu, Sunce se ponovo rađa, koji je objavljen 1926. godine. 

U to vrijeme u dolini nije bilo žičara, pa čak ni užadi za vuču, ali Hemingway se bavio ovim sportom tako što je pravu tuljanovu kožu – preteče sintetičkih koža koje danas koristimo – pričvrstio na svoje skije kako bi se penjao uzbrdo. U dolini ga idoliziraju, a njegovi portreti gotovo su sveprisutni kao i portreti Krista. 

Prva žičara u dolini Montafon izgrađena je 1947. godine, a turizam je rastao stalnim tempom tijekom 70-ih. Manuel Bitschnau, direktor turističke zajednice, rekao mi je jedne večeri da je područje čak privuklo interes "velike američke investicijske tvrtke". Dok sam jeo lokalnu divljač i špecle te pio austrijsko bijelo vino, Bitschnau je govorio o prednostima održivog turizma: "Htjeli su izgraditi vučnicu, hotel i zračnu luku. Ljudi su to saznali i rekli: 'Mi to ne želimo.' Jer ako to učinite, privući ćete drugačije goste. Oni žele druge trgovine u ovom području. Žele drugu hranu. A to se ne bi uklapalo u vrijednosti naše zajednice."

U proteklih 50 godina dolina je prihvatila umjeren pristup turizmu, koji raste samo oko jedan posto svake godine. Postoji oko 500 obiteljskih hotela, plus nekoliko drugih ponuda tipa Airbnb. "Svi smo sretni jer nam je ono što imamo dovoljno dobro", rekao je Bitschnau. "Ne želimo velike hotele koje grade vanjski investitori." 

I dalje je izazov dobiti odobrenja za nove projekte bilo kojeg opsega. Dok sam bio tamo, sastao sam se s Danielom  Sandrellom, gradonačelnikom Gaschurna. Sandrell je jako malo govorio engleski i bio je jako prehlađen. Natočio nam je svakome po čašicu rakije koju je napravio lokalni svećenik (za kojeg se kaže da za vrijeme svježe napadanog snijega skraćuje svoje nedjeljne propovijedi) i rekao: "Ist gut za..." dok se hvatao za grlo. 

Sandrell se prisjetio kako je kao gradonačelnik konačno osigurao odobrenje za novu stazu koja povezuje Silvrettu Montafon s gradom Gaschurnom i nagovorio poljoprivrednike da dopuste skijašima i snowboarderima da prelaze preko njihovih posjeda, što desetljećima nije uspijevalo njegovim prethodnicima. Ali kada se drugi strani investitor obratio gradu s planovima za izgradnju hotela vrijednog stotine milijuna dolara, to je odlučno odbijeno. Sandrell je pokazao srednji prst. "Ovo je ono što mi kažemo", rekao mi je. 

Bio sam zabrinut zbog mog posjeta. Hoće li pisanje o tom području za američku publiku koja to željno iščekuje poremetiti njegov nježan ekosustav? Bitschnau me uvjeravao da neće biti problema. "U ovoj dolini imamo samo određeni broj kreveta", rekao je. "Amerikanci su dobrodošli ako mogu pronaći krevet."

Moji su se strahovi smanjili i krenuo sam kući. Ali onda, nekoliko mjeseci kasnije, naišao sam na zapanjujući naslov: "Silvretta Montafon u Austriji sada je Epic." U članku je pisalo da se skijalište pridružilo programu ski propusnica  Epic Pass u vlasništvu Vail Resortsa. Brzo sam poslao e-mail Bitschnauu da ga pitam zašto. Naravno, pitao sam se hoće li gomila korisnika ski propusnica Epic Passa preplaviti područje, zagušiti žičare i u trenu utabati svježe napadani snijeg? Hoće li poljoprivredno gospodarstvo u podnožju Silvrette Montafon, gdje skijaši mogu uzeti jaja, sir i suhomesnate proizvode iz hladnjaka i ostaviti nekoliko eura po modelu prodaje na povjerenje, biti sravnjeno sa zemljom u korist automata za prodaju karata? 

Prema Bitschnauu, do toga neće doći. "Skijalište će pokušati s ovim godinu dana, a onda će vidjeti", napisao mi je. "Međutim, ne očekujem da će ljudi toliko navaliti na Montafon jer nismo toliko poznati u SAD-u kao druge europske destinacije."

Nadam se da je u pravu, ali dio mene brine da bi ovo mogao biti samo prvi korak prema korporatizaciji. Donosim odluku da je važno ponovno se vratiti u dolinu – i to uskoro.