Zahrđali naftovodi. Nekontrolirana izlijevanja. Desetljeća kronično nedovoljnog ulaganja, odljeva mozgova i lošeg upravljanja. Venezuelska naftna industrija u potpunom je rasulu, a vraćanje u stanje nekadašnjeg sjaja koštalo bi otprilike 100 milijardi dolara (84,36 milijardi eura) i to ako bi velike naftne tvrtke uopće bile voljne preuzeti odgovornost za tako rizičan posao obnove. Isto tako, sirova nafta u venezuelanskim ogromnim rezervama vrlo je viskozna i vađenje takve nafte jako je zahtjevno, a plasman na tržište u znatnim količinama bio bi spor, u nekim slučajevima trajao bi i do deset godina. To je zasigurno predalek rok da bi se ponudilo nešto više u smislu niže cijene tijekom ostatka mandata predsjednika Donalda Trumpa.
Zašto se onda toliko trudi obnoviti je?
Trump zasigurno želi postići smanjenje cijene, no svatko tko prati prognoze ponude i potražnje također zna da to ima dugoročnog strateškog smisla. Potražnja za naftom u svijetu 2030. i 2040. bit će puno veća nego što se prije očekivalo, ako se zadrže trenutačni obrasci potrošnje, a SAD kao najveći izvoznik uskoro će doživjeti vlastiti vrhunac proizvodnje (engl. pick plateau).
Priča o dvjema naftnim silama
Izvori: Uprava za energetske informacije SAD-a, Izvješće Ministarstva za naftu Venezuele (PODE), Zbirka arhiva i dr. dokumenata o povijesti naftne industrije Venezuele (Memoria Petrolera), sekundarni izvori OPEC-a
Ne postoji unisono mišljenje o tome točno kada će svjetska proizvodnja nafte dosegnuti vrhunac, posebno jer nalazišta u moru i raširena upotreba metode hidrauličkog frakturiranja obećava produljenje trajanja zaliha fosilnih goriva. Međutim, rast proizvodnje iz škriljevca koji je SAD od neto uvoznika pretvorio u vodećeg svjetskog energetskog izvoznika bliži se kraju. Očekuje se da će drugi brzorastući proizvođači u Sjevernoj i Južnoj Americi poput Kanade, Brazila i Gvajane dosegnuti svoj maksimum do početka 2030-ih, a zatim će i kod njih uslijediti pad. Prema izvješću Međunarodne agencije za energiju, industrija globalno treba potrošiti zapanjujućih 540 milijardi dolara (455,54 milijarde eura) godišnje na pronalazak novih izvora nafte i plina samo kako bi održala proizvodnju na sadašnjim razinama do 2050., a prema procjenama BloombergNEF-a, ako se ulaganja ograniče na održavanje postojećih naftnih polja, do 2040. proizvodnja će se gotovo prepoloviti.
U međuvremenu, potrošnja nafte i dalje obara rekorde, unatoč grčevitoj borbi svijeta sa sve destruktivnijim učincima klimatskih promjena. Kako bi se izbjegla najgora šteta, stručnjaci su suglasni kako društvo mora odmah početi s odvikavanjem od fosilnih goriva. Međutim, iako se pad potražnje za naftom intrigantno nazirao tijekom pandemije, potrošnja fosilnih goriva od tada naglo je porasla, kako zbog sporog uvođenja obnovljivih izvora energije tako i zbog rastućih potreba za energijom uzrokovanih uvođenjem umjetne inteligencije i elektrifikacijom svega. Uzevši sve u obzir, ovom dinamikom tržište nafte, iako trenutačno prilično dobro opskrbljeno, izloženo je izvjesnoj prijetnji nestašice nafte u sljedećih deset godina.
"SAD-u trenutačno ne treba nafta", kaže Marcelo De Assis, neovisni konzultant za naftnu industriju sa sjedištem u Rio de Janeiru. Trumpov pritisak na Venezuelu više "nalikuje zaštiti od rizika za budućnost".
Prije nego što je američka vojska 3. siječnja uhitila venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura, svijet je uglavnom osnivačku članicu OPEC-a smatrao otpisanom u smislu opskrbe naftom. Godine političkih previranja, korupcije i eksproprijacija dovele su do toga da Venezuela proizvodi manje od trećine maksimalnih razina globalne proizvodnje, s malim šansama za preokret situacije.
Zatim je Trump naredio Madurovo uhićenje i od novog vodstva zatražio "puni pristup" venezuelskim rezervama nafte. Odvažno je govorio o tome kako će najveće svjetske naftne kompanije doći u karipsku zemlju kako bi popravile njezinu industriju u roku od 18 mjeseci. (Samo preuzimanje kontrole i ukidanje sankcija na isporuke nafte dodalo bi nekoliko zanemarivih barela današnjem prezasićenom tržištu sirove nafte, potencijalno snižavajući cijene s njihove otprilike najniže razine u četiri godine. To bi mogla biti simbolična pobjeda za Trumpa, koji je više puta tijekom svoje predsjedničke kampanje obećao smanjiti troškove energije, i koji se suočava s krizom troškova života dok mu predstoje izbori na polovici mandata kasnije ove godine.)
Prvi val tvrtki željnih rješavanja problema zapuštene naftne proizvodnje u Venezueli nalikovat će manje konvencionalnim tvrtkama sklonima preuzimanju rizika koje su ondje već prisutne – malim proizvođačima s niskim režijskim troškovima koji mogu profitirati od ponovnog pokretanja manjih polja. Jedna od njih je švedsko društvo Maha Capital s pravima na gotovo propali naftni projekt koji bi mogao porasti s oko 2000 na 40.000 barela dnevno do 2030., kaže predsjednik društva Paulo Mendonça. Iako bi to bio neočekivani dobitak za dioničare društva Maha, to neće znatno pomoći Venezueli vratiti status vodećeg proizvođača nafte. Kad se saberu sva ovakva mala ulaganja, proizvodnja će se u sljedeće dvije do tri godine povećati samo za oko 300.000 barela dnevno, što bi značilo proizvodnju od 1,4 milijuna barela dnevno, prema predviđanjima konzultantske tvrtke Rystad Energy. Godišnji trošak povratka proizvodnje na tri milijuna barela dnevno, što otprilike odgovara proizvodnji Kuvajta, iznosit će 12 milijardi dolara (10,13 milijardi eura), a oporavak će potrajati sve do 2040. godine.
"Imat ćemo održivu cijenu od 100 dolara (84,30 eura) po barelu sredinom 2030-ih", s tržištem "kojim će potpuno dominirati Saudijci", kaže Schreiner Parker, voditelj odjela za tržišta u nastajanju i nacionalne naftne kompanije u Rystadu. Odnosno "osim ako nemate protutežu takvoj proizvodnji na zapadnoj hemisferi, a ta bi bila Venezuela".
Razina porasta proizvodnje nafte koju Trump predviđa zahtijevala bi u velikoj mjeri uključivanje velikih tvrtki. Iako su najveće svjetske naftne kompanije uvijek željne osigurati dodatne zalihe, osobito u kontekstu naziranja vrhunca proizvodnje SAD-a, mnoge su već prije pokopane. Godine 1946., kada je Trump rođen, Chevron je otkrio jedno od najvećih naftnih nalazišta u Venezueli, polje Boscan, pridruživši se Exxonu i Shellu kao operaterima u tadašnjem drugom najvećem svjetskom proizvođaču, isporučujući 15 posto globalne potražnje za naftom te iste godine. Zatim je 1976. Venezuela provela nacionalizaciju svoje naftne industrije kao jedna u nizu zemalja bogatih naftom koje su si zadale cilj preuzimanja kontrole nad svojim prirodnim resursima. Chevron je tada izgubio svoje iznimno vrijedno polje Boscan, a Exxon i Shell izgubili su još i više.
Michael Nagle/Bloomberg
U 1990-ima, Venezuela je pozvala naftne kompanije natrag i mnoge su se vratile, a Chevron je došao s planovima za ulaganje milijardi dolara u razvoj regije s nalazištima ekstra-teške nafte u istočnoj Venezueli – regije koja zemlju čini najvećim vlasnikom rezervi nafte. Madurov prethodnik, Hugo Chávez, poveo je još jednu kampanju nacionalizacije sredinom 2000-ih, prisiljavajući velike naftne korporacije na prihvaćanje manjih udjela u dobiti pod prijetnjom oduzimanja cijele imovine. "Ogromna naftna infrastruktura tada nam je oduzeta kao da smo bebe, a mi nismo ništa poduzeli po tom pitanju", rekao je Trump novinarima nakon Madurova uhićenja.
Chevron je jedina velika američka kompanija koja je odlučila ostati, a druge američke kompanije, Exxon Mobil i ConocoPhillips, otišle su i još uvijek imaju neriješene arbitražne pravorijeke vrijedne milijarde. "Za ulaganja naftnih kompanija najsigurnije okruženje bilo bi ono kada bi i ako bi Venezuela izabrala demokratsku, stabilnu, tržišno usmjerenu i prozapadnu vladu", kaže Jimena Zuniga, analitičarka iz Bloomberg Economicsa. "Nema bolje motivacije za kompanije od prilike za velikom nagradom i niskim rizikom".
Na pitanje o planovima za Venezuelu, glasnogovornik ConocoPhillipsa odgovorio je kako "prate događaje u Venezueli i njihove potencijalne implikacije na globalnu opskrbu i energetsku stabilnost", ali je još "prerano za nagađanja o budućim poslovnim aktivnostima ili ulaganjima". U Exxonu su odbili dati komentar, a iz Chevrona su odbili dati komentar o planovima povećanja ulaganja u zemlji, napominjući "usredotočeni smo na sigurnost i dobrobit svojih zaposlenika, kao i na integritet svoje imovine". Prema riječima američkog ministra energetike Chrisa Wrighta, američke naftne kompanije rade procjene o mogućim njihovim ulogama u Venezueli. "Neće sjediti skrštenih ruku", rekao je Wright za Fox Business Network.
Veliki proizvođači imaju i druge razloge za oprez. Međunarodni naftni divovi provode konsolidaciju i racionalizaciju poslovanja u trenutku niskih cijena nafte, a proizvodnja sirove nafte s trenutačnim okolnostima u Venezueli skuplja je nego u Brazilu ili Gvajani. Procjene se razlikuju, no glavni ekonomist Rystada, Claudio Galimberti, izračunao je kako Venezuela cijenom od 80 dolara (67,49 eura) po barelu postiže prag rentabilnosti s obzirom na dugotrajni izostanak ulaganja, što je skuplje od mnogih postojećih bazena diljem Amerike. Venezuelanska nafta također ima veći udio sumpora te je iznimno gušća i viskoznija od sirove nafte iz drugih regija pa ju je potrebno razrjeđivati lakšom naftom i tehnički je zahtjevnija za preradu, što bi značilo vjerojatnu prodaju po nižoj cijeni. S druge strane, američke rafinerije nafte na obali Meksičkog zaljeva osobito dobro prerađuju ovu vrstu nafte.
S obzirom na prepreke, prilično je vjerojatno kako bi sve ovo moglo propasti, a naftne kompanije su svjesne mogućnosti takvog scenarija. "Trump bi volio vidjeti velike kompanije na djelu, ali ne bih rekao da im se žuri", kaže Carlos Bellorin, izvršni potpredsjednik tvrtke Welligence Energy Analytics. "Fiskalni poticaji morali bi biti toliko dobri da kompenziraju rizik političkih previranja".
Unatoč svemu, prilika bi se mogla pokazati primamljivom za velike naftne kompanije koje gledaju dugoročnije. Uostalom, odmak SAD-a od električnih vozila i čiste energije u Trumpovu mandatu naznaka je kako bi u nadolazećim desetljećima SAD mogao postati ovisan o vanjskim izvorima nafte upravo u razdoblju pada svoje proizvodnje iz škriljevca. Isto tako, otvaranje Venezuele moglo bi se pokazati prekretnicom za kompanije koje su u protekloj godini pojačale međunarodna istraživanja s ciljem povećanja proizvodnje nakon 2030. godine. Iako će crpljenje i spaljivanje venezuelanske nafte imati ogromne posljedice za globalnu klimu kao i za energetske tvrtke koje su u potrazi za novim izvorima opskrbe, ali i dalje odlučnima u kontroli svoje potrošnje, "ovo je jedinstven resurs - organske rezerve bez rizika istraživanja", kaže Parker iz Rystada. U očima naftnih divova, to bi mogao biti "prevelik resurs da bi se ostavio u zemlji".
– U suradnji s Kevinom Crowleyjem i Estebanom Duarteom
.webp){kind=icon}
