.webp){kind=icon}
Neboder je odlučan usamljenik, koji namjerava stajati visoko i vjerojatno ništa drugo. Interes za okolni grad često naglo pada na granici imovine.
Vincent Scully, pišući o obrisima Dallasa, opisao je nebodere tog grada kao "arhitektonski jednoliki, namijenjeni da nam na kratko izbiju oči dok ga vidimo iza volana". Njihova izjava o visini je "njihov jedan glasni plač", kako je to rekla Scully.
Ovo često dobro funkcionira; obrisi mogu postati sjajni kada postignu masu koja briše njihove srednje članove. Kao što je Paul Goldberger napisao o Donjem Manhattanu početkom 20. stoljeća, "upravo ta strastvena gustoća učinila je grupu sjajnom."
Ali postoji element koji obično nedostaje svakom pojedinačnom neboderu: nemogućnost pružanja smislenog uranjanja. Nedostaju im krila i horizontalni elementi koji definiraju izgrađeno okruženje - a obično im nedostaje mnogo onih okomitih, od tornjeva preko minareta do zvonika. Ne možete surađivati s njima kao što biste mogli s Taj Mahalom ili Salk institutom ili Zimskom palačom. Možda ćete ih, kao i Dallas, najbolje cijeniti na kilometar udaljenosti.
Izgradnja dva tornja to može promijeniti na prilično značajan način. Stvara ansambl, odnos između objekata.
U SAD-u izraz "twin towers" obično znači one nestale kule, razumljivo. Ali postoje sve vrste tornjeva blizanaca izvan ikona na Manhattanu koji su tragično uništeni 2001. Dvostruki neboderi mogu se naći u urbanim obrisima diljem svijeta, a nekoliko ih je nedavno podignuto u New Yorku, uključujući SHoP-ovu American Copper Building, Renzo Piano's 565 Broome, Lantern House Heatherwick Studios, OMA's Greenpoint Landing, Skidmore, Owings & Merrill's Manhattan West i Bjarke Ingels' XI (ova posljednja tri su sve tik jedno do drugog).
Među poznatim starijim primjerima: Marina City u Chicagu, Century Plaza u Los Angelesu, Commerce Square u Philadelphiji. Zgrade se udvostručuju u Dubaiju, Hong Kongu, Dohi, Taipeiju, Mumbaiju, Kuala Lumpuru.
Neki su stražari na vratima, mnogi su opušteni poslovni partneri, a nekolicina su plesni dvojci. Ali svaki od njih ima društvo i stvara svrhoviti odnos među sobom koji je često mnogo veći nego što to može upravljati solo kulom.
Uzmite Time Warner Center u New Yorku, koji ima dva tornja od 750 stopa (228 metara) koji izlaze iz zajedničke baze. Ken Lewis, izvršni partner u SOM-u, kaže o njegovom glavnom dizajneru: "David Childs je uvijek govorio o tome kako snaga Time Warner Centra nisu sami tornjevi nego prostor između njih, koji je bio nastavak Central Park South."
Takva definicija prostora i okoline očito je najizvodljivija u većim gradnjama koje uključuju niz visina zgrada: u Rockefeller centru Raymonda Hooda ili Brookfield Placeu Cesara Pellija na Donjem Manhattanu ili Embarcadero centru Johna Portmana u San Franciscu ili Philipa Johnsona PPG mjesto u Pittsburghu. Kompleks Derzhprom u Harkovu u Ukrajini - konstruktivistički ansambl iz sovjetskog doba čiji su prozori nedavno razbijeni ruskom granatom - pokazuje kako ponekad visoka građevina još uvijek može stvoriti razmjere. Torres del Parque Rogelija Salmone u Bogoti je još jedan primjer.
Ponekad iz zajedničkih nižih razina niču dvije kule, ponekad nekoliko katova, ponekad mnogo. New York ima mnogo prijeratnih stambenih zgrada koje odgovaraju ovom predlošku: El Dorado, Century, Majestic, San Remo. Drugi su dobro poznati, kao što je Cadillac Place Alberta Kahna u Detroitu. Ovaj otisak može biti moguć čak i kada dva tornja uopće nisu fizički povezana (ili mogu biti ispod razine tla), ali pokazuju neizrecivu umjetnost kako rasporediti objekte u prostoru.
Za postavljanje jedne kule potrebno vam je puno novca, a za postavljanje dva još više. Dakle: zašto to radiš? I drugo, kako to dobro radite?
Ograničenja zoniranja mogu potaknuti ovaj izbor. Ponekad parcele jednostavno nisu povezane. Uzmite zgrade koje obrubljuju High Line ili one koje se protežu na željezničkim prugama na Manhattan Westu. SHoP Architects je dobio dvije dijagonalne parcele na svom mjestu za American Copper Buildings, bez mogućnosti da ih pomakne.
Glavni pokretač ove vrste gradnje je stambena, kaže Gregg Pasquarelli, direktor u SHoP-u. Poslovne zgrade obično zahtijevaju velike ploče, kako bi se povećala kvadratura, dok stambene zgrade zahtijevaju manje koje omogućuju više prozora i svjetla po unutarnjem četvornom metru. Svi žele kutni stan s prozorima na dvije strane. (Zapravo želimo četiri strane, ali većina nas to neće dobiti.)
Problem je što, kada je riječ o visokim zgradama, nikad nisu dvije po cijeni jedne.
"Ako to razbijete na dvije zgrade, to je skuplje jer je fasada najskuplji dio, tako da to uvelike povećava cijenu projekta", kaže Pasquarelli. Višestruki drugi utilitarni troškovi se udvostručuju: „Kad ga razbijete na dvije zgrade, što ćete učiniti? Dvije jezgre. Dodatni liftovi, dodatne stepenice, ekstra sve."
Bloomberg
Izbor je, kaže, nužno ekonomičan: "Potiče li dodatni trošak bolji projekt, tako da mogu ostvariti prihod za plaćanje tog dodatnog troška izgradnje kako bih mogao napraviti zgradu koja je zanimljivija i boljeg susjeda?"
Međutim, postoje ograničenja za ovu formulu, kao i tržišnost takvog projekta u svim tržišno orijentiranim okolnostima. "Postoji ona negativna povezanost Corbusovskog glavnog plana s nekom vrstom repetitivnog modernizma tornja koji je imao neku vrstu bezličnosti i bezimena", kaže Pasquarelli. "Nitko ne želi živjeti u Tower A7, sprat 11, stan G."
Postoje i drugi razlozi zašto projekti dual tornja idu naprijed, a ovi postaju zanimljiviji. Možete jednostavno naručiti hrpu različitih zgrada za mjesto od različitih arhitekata, što često replicira kaos grada - ponekad uspješno, ponekad ne. Izbor jednog arhitekta signalizira nešto veće. Mnoge su izjave o građanskim ili korporativnim posljedicama, poput izvornog Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku i Petronas Twin Towers u Kuala Lumpuru.
Cilj graditelja dvojnih zgrada je uvijek koherentnost, nešto više od dvije zgrade koje se slučajno nalaze jedna uz drugu.
Jon Pickard, ravnatelj u Pickard Chiltonu, radio je s Cesarom Pellijem na tornjevima blizancima Petronas. Dizajneri su pažljivo iscrtali mjesto kako bi stvorili namjernu građansku os, modelirajući kako će se tornjevi izgledati iz brojnih različitih stajališta. Ovdje je cilj bio prolaz, kao što je to često slučaj.
Bloomberg
"Postoji nešto što je vrlo duboko ukorijenjeno i čvrsto u vezi s dva nečega; gotovo je monumentalno u ovoj ekstravagantnoj skali", kaže Stuart Wood, partner u studiju Heatherwick. Ali kada je tvrtka dizajnirala Lantern House, kondominij koji se nalazi na boku uzdignutog linearnog parka na Manhattanu, projekt su zamislili sasvim drugačije.
"Nikad nismo razmišljali o našim projektima u takvoj simboličnoj ljestvici gesta. Pretpostavljam da biste mogli reći da je ovo projekt koji poriče činjenicu da se radi o dvije kule", kaže Wood. "Zaista smo počeli razmišljati o tome kao o kanjonu između dva volumena, za razliku od dva predmeta ili dva totema. Komad vezivnog tkiva koji prolazi kroz njega je da ga poznaju ljudi koji ne mare za arhitekturu. Iako je riječ o privatnom stambenom projektu, on je duboko javan u svom okruženju."
Valoviti izgled zgrade osmišljen je kako bi se izbjegla "beskonačna naočala" nedavnih zgrada tornjeva, s njihovim brojnim ravnim zidovima zavjesama, evocirajući prozore zaljeva. "Ideja erkera je tako poznata, tako domaća", kaže. Ovi prozori također pružaju dijagonalne poglede, šireći se dalje od gledanja njihovog dvojnika preko puta.
Neki blizanci sjede točno jedan naspram drugog, kao što su tornjevi Pavilion Towers Miesa van der Rohea u Newarku, Pei Cobb Freed's Commerce Square u Philadelphiji i Albert C. Martin and Associates' City National Towers u Los Angelesu. Ali češće je dijagonala namjerna smicalica. Razlog? Prihvaćena je urbana opasnost ako vam netko drugi blokira pogled; nesposobnost je ako blokiraš svoje.
Peijevi stambeni projekti s više tornjeva studija su kako to učiniti. Od više stambenih projekata - Silver Towers i Kips Bay Towers u New Yorku, Society Hill Towers u Philadelphiji i Harbour Towers u Bostonu - niti jedan nije izravno usklađen. Svi slijede neku vrstu okretnog kotača, koji pruža osjećaj djelomične zatvorenosti, ali osigurava jasan pogled na hodnike iz svake zgrade.
"Svako od njih gleda jedno mimo drugog", kaže Ken Lewis. "Nikad se zapravo ne gledaju." On pokazuje na tornjeve University Plaza na Sveučilištu New York: „Nekoć sam stalno bio dolje i uvijek ga gledao i razmišljao kako je sjajan. Ako pogledate plan, nitko od njih nije okrenut jedno prema drugom. Tako ćete ih vidjeti u svom perifernom vidu. To je niz platonskih tijela koja su razmaknuta kako bi stvorili odnos između tornjeva i prostora između."
Mies je učinio istu stvar, na malo više matematički način. Njegovi projekti stambenih kula oslanjaju se na male varijacije u poravnanju. Tornjevi Toronto Dominion i bankarski paviljon postavljeni su precizno, ali asimetrično oko trga. Na adresi 860 Lake Shore Drive u Chicagu, on je jednu zgradu poravnao, jedan zaljev istočno od drugog pod pravim kutom. Jedan odgovara ulici, drugi jezeru.
Pokojni James Ingo Freed komentirao je u intervjuu za Mies Van Der Rohe: Critical Essays da je registrirana kao jedna zgrada: "[Mies] je učio da je prostor između dijelova građevinskog objekta jednako važan kao i objekt, možda čak i važniji."
Kada je Minoru Yamasaki radio na planu za Svjetski trgovački centar u New Yorku, razmišljao je o aranžmanu s četiri tornja, ali je tu ideju odbacio kao "previše nalik stambenom projektu". Ideja o jednoj ogromnoj kuli također se smatra nepraktičnom. U City in the Sky: The Rise and Fall of the World Trade Center, autori James Glanz i Eric Lipton pišu da je pronašao inspiraciju u "jednostavnom, ali moćnom načinu na koji je Mies rasporedio otiske stopala svojih blizanaca tako da se međusobno izigravaju – postavljeni u obliku slova L umjesto da samo bulje jedno u drugo. Yamasaki je nacrtao skicu na komadu papira od lukove kože koji je imao blizance poredane pod sličnim kutom: umjesto da ih postavi u ravnu liniju sjever-jug, gurnuo je južni toranj malo prema zapadu, sjever prema istoku."
Ova dijagonala je vrlo čest raspored; isto je u Svjetskim trgovačkim centrima u Mumbaiju i Denveru. Često se radi samo o odabiru dva ugla web-mjesta, ali ponekad se to čini promišljenije.
U izvornom planu za Time Warner Center, "dva su tornja bila postavljena na stražnjoj strani mjesta", kaže Lewis iz SOM-a. "Pogurali smo tornjeve do sredine bloka - to bi proizvelo njihovu veličinu na Columbus Circleu. Kako bismo mu dali logičan oblik, uskladili smo ga s Broadwayom. U New Yorku nema puno zgrada koje poštuju Broadway – one se samo na neki način iskvare, jer je to najlakše učiniti."
Bloomberg
Pružao je bolji pregled u svakom smjeru, ali i izvrsnu scenografsku logiku. "Poravnanje tornjeva Time Warner Centra namjerno je nagnuto duž osi Broadwaya, što je zatvorilo prostor, a istovremeno je sačuvao pogled za svaku zgradu."
Pelli's World Financial Centre slično je vješto koristio promjenjivi ulični krajolik Battery Park Cityja kako bi odvojio njegove tornjeve na načine koji su bili u skladu s mrežom Manhattana, a izbjegavajući ih jednostavno poredati u dosadan red.
Postoje i druga maštovitija izmjena, kada pojedine zgrade u cjelini različito projektira isti arhitekt. Lippo centar Paula Rudolpha u Hong Kongu i Tracey Towers u Bronxu su najbolji primjeri. Davis Brody Bond izgradio je više projekata stambenih tornjeva u New Yorku s potpuno različitim planovima. Zgrade Sert's Peabody Terrace u Cambridgeu, Massachusetts, imaju prilično nepredvidive fasade sa svih strana.
To je zadatak koji se oslanja na pažljivo uređenje; stvari mogu poći po zlu kada neki elementi nestanu. Harbor Towers Henryja Cobba u Bostonu pouzdano su izgledali čudno, a kriva je činjenica da trećina koja je trebala uravnotežiti kompoziciju nikada nije izgrađena. One Liberty Placeu Helmuta Jahna u Philadelphiji ubrzo se pridružio niži, nelaskavi suputnik. Sličan nastavak Fountain Placea Pei Cobb Freeda u Dallasu ne dolazi baš tamo. Rudolphovi tornjevi u centru grada u Fort Worthu rijetki su zastoji za arhitekta: sjedeći dijagonalno jedan od drugoga ulice, doimaju se čudnim relacijskim izgledom iz mnogih kutova.
Izravna skulpturalna interakcija dviju zgrada još je jedna inovacija, kada se čini da zgrade izravno odgovaraju jedna na drugu u svom obliku. Pennzoil Place Philipa Johnsona i Johna Burgeeja u centru Houstona bio je rani inovator u tom pogledu, s izravnavajućim izrezima na vrhu svakog tornja i vrlo namjernim uskim razmakom dizajniranim da uokviri toranj iz 1920-ih. Kule Vrata Europe istih arhitekata u Madridu savijaju se jedna prema drugoj pod kutom od 15 stupnjeva.
Bloomberg
SOM-ov Manhattan West, jedan od najboljih projekata tornja u New Yorku u neko vrijeme, oslanja se na svoja dva glavna tornja koja se sužavaju, jedan na istočnoj, a dva na sjevernoj strani. Njihovo mjesto je malo drugačije, a i visine su različite, ali ovaj uređaj se pametno usklađuje. "Postoji dijalog između dviju zgrada jer se čini da se sjeverni toranj naginje do 9. avenije jer postaje manji, a južni toranj se naslanja na drugačiji način", kaže Lewis. "To su dvije kule u dijalogu jedna s drugom. Stvara prostor i vizualnu povezanost između zgrada ovisno o tome gdje ih gledate i na neki način umanjuju veliki razmjer tih zgrada."
Neki blizanci su spojeni preko nebeskih mostova na zastrašujućim visinama, najpoznatiji u tornjevima blizancima Petronas, gdje je most podignut 558 stopa (170 metara) u zrak. Zgrade američkog bakra SHoP-a se savijaju i povezuju preko mosta. "Bilo je to kao stvaranje skulpture koja je bila otprilike granica koju postavlja zonska omotnica", kaže Pasquerelli.
Nebeski most - koji ima tri razine i opremljen je bazenom za krug - stvorio je doslovnu vezu između dva tornja, ali i "osjećaj zajedništva", dodaje. "Nije bilo kao, 'Živim u istočnom tornju' ili 'živim u zapadnom tornju'. Ne, živimo u American Copper jer se svi okupljamo u srcu zgrade."
Ta se društvenost odražava u prijateljskom rasporedu blizanaca. "Dva izgleda dobro", kaže Pasquerelli. "Mi smo poput ljudi. Kao da hodaju."
