U 2025. godini većina investitora smatrala je da su postupili ispravno. Tržište je raslo, portfelji su ojačali, a brojke na izvješćima djeluju ohrabrujuće. Međutim, ispod površine krije se problem koji se rijetko spominje dok sve ide prema gore.
Portfelji danas često više ne nose rizik koji su investitori svjesno odabrali, već rizik koji im je tržište tiho nametnulo. Upravo tu leži paradoks dobrih godina, one ne samo da povećavaju vrijednost portfelja, već ga često transformiraju u nešto što investitor nikada nije namjeravao posjedovati.
U okruženju povišenih procjena, usporavanja globalnog rasta i smanjenja tržišne tolerancije na razočaranje, prostor za pogreške postaje znatno uži. Budući da niko ne može pouzdano predvidjeti kretanja na tržištu, ne postoji racionalan razlog za preuzimanje nivoa rizika koji nije u skladu s investicijskim profilom.
Neizvjesnost ostaje konstanta koju investitor ne može eliminirati, ali može kontrolirati način na koji joj je izložen - jasnom strategijom, pravilnom diverzifikacijom i rebalansiranjem kao obaveznim održavanjem portfelja, što osigurava da on funkcionira u skladu s dugoročnim ciljevima, bez obzira na vanjske šokove.
Kako portfelj "luta" bez ijedne odluke investitora
Za početak, uzmimo portfelj koji je bio postavljen na 60/40 između dionica i zlata, osmišljen da ponudi ravnotežu između rasta i stabilnosti. Kako je zlato bilježilo snažne dobitke u odnosu na američke dionice, ta se ravnoteža postupno mijenjala. Konkretno, S&P 500 ostvario je rast od oko 17,9 posto tokom godine, dok je zlato imalo puno impresivniji povrat od oko 65 posto. Ova razlika u performansama dovela je do toga da je portfelj koji je godinu započeo sa 60 posto u dionicama i 40 posto u zlatu završio blizu omjera 52/48.
Bez ijedne transakcije, bez nove odluke i bez svjesnog preuzimanja dodatnog rizika, struktura portfelja se promijenila. Danas investitor posjeduje puno pasivniji portfelj nego što je planirao, iako mu se intuitivno čini da je "samo tržište radilo svoje".
Bloomberg
Ono što dodatno komplicira ovu sliku jeste sama struktura rasta berze. Posljednji ciklus rasta u SAD-u nije bio rezultat široke ekonomske snage, već prvenstveno koncentracije kapitala u nekoliko najvećih kompanija poznatih kao "veličanstvenih sedam". Nesrazmjerno velik dio ukupnog prinosa indeksa generiran je u uskom krugu dionica mega-kapitalizacije, dok je veći dio tržišta ostao po strani.
To znači da dio portfelja koji je ostao izložen dionicama nije nužno bio ravnomjerno diverzificiran, već je postajao sve više ovisan o učinku nekoliko kompanija. Takav rizik koncentracije ne čini se opasnim dok cijene rastu, ali se tiho akumulira i postaje vidljiv tek u trenutku kada se tržišni trend okrene.
Lažni osjećaj sigurnosti nakon snažne godine
Problem s takvom promjenom nije u većoj volatilnosti, već u promjeni prirode portfelja koja prolazi nezapaženo. Portfolio koji izgleda stabilno i uspješno nakon dobre godine zapravo je postao drugačiji od onoga što je investitor izvorno želio držati.
U ovom slučaju, snažan rast zlata, iako je tradicionalno sigurno utočište, doveo je do toga da odbrambeni dio portfelja preuzme puno veći udio od planiranog, mijenjajući ravnotežu između rasta i očuvanja kapitala. Ako investitor ne rebalansira, u 2026. godinu ulazi s portfeljem koji više nije optimiziran za dugoročni rast, već je nenamjerno postao pasivniji i skloniji propuštanju prilika u fazama kada rizična imovina ponovo preuzima inicijativu.
Upravljanje rizicima ne znači samo zaštitu od padova, već i kontrolu nad tim kakav rizik preuzimamo i zašto. Portfelj koji je previše nagnut prema sigurnoj imovini može se činiti psihološki ugodnim, ali dugoročno nosi vlastiti rizik - rizik oportunitetnog troška. U okruženju povećane neizvjesnosti, investitori su skloni emocionalno se vezati za imovinu koja je "odradila posao" u prethodnoj godini, što ih može dovesti do donošenja pogrešnih odluka u trenutku promjene tržišnog režima.
Zato ulaganje mora ostati proces utemeljen na pravilima, a ne dojam sigurnosti stvoren prošlim prinosima. Ulazak u 2026. s "novim", nenamjernim portfeljem znači oslanjanje na tržišnu inerciju, a ne na strategiju, a dugoročni rezultati ne grade se na onome što je jučer funkcioniralo, već na disciplini i prilagodbi.
Rebalansiranje kao povratak kontroli, a ne pokušaj tempiranja tržišta
Rebalansiranje nije pokušaj dosezanja vrha tržišta niti signal da slijedi pad. To je tehnička, ali duboko strateška odluka o vraćanju portfelja u okvir koji odgovara ciljevima investitora i toleranciji na rizik. Prodajom dijela onoga što je najviše raslo i preusmjeravanjem kapitala u stabilnije ili zanemarene segmente, investitor zaključava disciplinu, a ne prinos, međutim, vrlo važna stavka u procesu je porez.
Jedan od alata koji se često koristi u tom procesu za optimizaciju poreza je tax-loss harvesting, tj. prodaja pozicija koje su u gubitku kako bi se neutralizirali ostvareni dobici i smanjilo porezno opterećenje. Međutim, ova strategija zahtijeva oprez, jer prodaja kvalitetne dionice koja se privremeno korigirala može biti skuplja pogreška na dugi rok od plaćenog poreza. Bit rebalansiranja nije u optimizaciji poreza pod svaku cijenu, već u vraćanju strukture portfelja u željene okvire.
Zašto rebalansiranje u 2026. nije odbrambeni potez?
Ono što rebalansiranje u 2026. čini posebno zanimljivim jeste činjenica da ne mora biti odbrambeno. Naprotiv, omogućuje smanjenje sistemskog rizika. Ulaganje isključivo u jedno tržište, poput SAD-a, znači preuzimanje rizika koji utječe na cijeli sistem i ne može se eliminirati klasičnom diverzifikacijom unutar istog tržišta. Recesija, regulatorni šok ili makroekonomski poremećaj utječu na gotovo sve kompanije u nekoj zemlji. Ako već diverzificiramo kako bismo smanjili nesistemski rizik između kompanija i sektora, logičan je korak učiniti isto između zemalja i kontinenata, čime se smanjuje ovisnost portfelja o jedinstvenom ekonomskom sistemu.
Evropa, Kina i tržišta u nastajanju kao protuteža SAD-u
Evropa, a posebno njen vrijednosni segment, danas nudi kombinaciju nižih procjena i veće izloženosti stvarnom ekonomskom ciklusu. Takva struktura portfelja čini se nezanimljivom tokom razdoblja tržišne euforije, ali postaje izuzetno vrijedna kada investitori ponovo traže stabilne novčane tokove i predvidljivost zarade.
Sličan asimetrični potencijal nudi kinesko tržište, koje se još uvijek trguje po povijesno niskim vrijednostima nakon dugog razdoblja pritiska, dok određene kompanije posjeduju snažan dugoročni potencijal koji se još ne odražava u potpunosti u cijenama. Tržišta u razvoju, posebno u Aziji, dodatno doprinose diversifikaciji kroz različitu dinamiku rasta i povoljne demografske trendove.
Ponovno preuzimanje kontrole i smanjenje ovisnosti o Americi
Suština rebalansiranja je jednostavna - vraćanje izbora investitoru. Umjesto pasivnog preuzimanja sve veće izloženosti jednom tržištu i jednom scenariju, rebalansiranje omogućava svjesno redefiniranje rizika i uspostavljanje ravnoteže između rasta i stabilnosti. U okruženju u kojem američko tržište nosi sve veću koncentraciju rizika, ključna poruka ovog ciklusa je jasna - diverzificirajte se smanjenjem ovisnosti o jednom tržištu poput američkog i izgradite portfelj koji je otporniji na promjene režima.
Rebalansiranje 2026. nije ispravljanje grešaka, već strateška optimizacija portfelja za sljedeću fazu tržišta. Omogućuje investitorima koji se drže vlastite strategije da održe solventnost i fleksibilnost te da budu spremni za prilike kada se većina drugih bavi sanacijom štete.
.webp){kind=icon}
