Slučaj Basquiat: Od uličnog umjetnika do investicionog blaga od 50 miliona dolara

U septembru prošle godine, Gaston & Sheehan, mala aukcijska kuća u Pflugerville-u, Teksas, prodala je Red Man One, sliku Jean-Michel Basquiata iz 1982. godine, za 22.002.790 dolara, nakon 456 krugova licitacije od 13 različitih ponuđača, od kojih su svi u višemilionskom opsegu. Cijena je označila povećanje od 519 posto u odnosu na maj 2009. kada je slika prodata na Sotheby’s aukciji za 3.554.500 dolara, i 139 odsto u odnosu na mart 2013. kada ju je Helly Nahmad galerija u Menhetnu prodala Jho Low-u, koji ju je kupio kao poklon za prijatelja Leonarda DiCapria.

 

Art diler Jeffrey Deitch, levo, ispred neimenovanog rada Jean-Michel Basquiata iz 1981. u Sotheby's galeriji, 2007. godine | Stephen Hilger/Bloomberg News

U knjizi Jean-Michel Basquiat: The Making of an Icon (Thames & Hudson, 14. oktobar), umjetnički konsultant Doug Woodham prati pažljivo i izuzetno uspješno pretvaranje Basquiata iz umjetnika urbane njujorške scene u blue-chip umjetničku klasu pogodnu za investicije. Woodham otkriva skrivene mehanizme, od visoko profilisanih reklamnih kampanja, bestselera za djecu, do popularne mitologije o tužnom geniju, i male grupe ljudi koja je povlačila konce.

Woodham sam dolazi iz savremenog tržišta umjetnosti u finansijskom kontekstu: bivši je partner McKinsey & Co. i UBS bankar, proveo je četiri godine kao predsjednik Christie’s Americas prije nego što je osnovao konsultantsku firmu Art Fiduciary Advisors. Njegova knjiga ni u kom slučaju ne zvuči kao osuda ili javno kritikovanje bilo čega, ali služi kao korektiv za one naivne koji vjeruju Sotheby’s aukcionaru Tobias Meyeru kada je 2006. rekao da je "najbolja umjetnost i najskuplja jer je tržište toliko pametno."

 

Umjetničko tržište je relativno malo i lako podložno manipulacijama, a Woodham pokazuje kako je Basquiatova posthumna karijera bila pažljivo vođena - ne samo od strane njegovog oca, koji je bio izvršilac njegovog imanja, već i od male grupe dobro povezanih investitora i kolekcionara, među kojima  su najistaknutiji Jose Mugrabi, Peter Brant i pokojni Enrico Navarra. Oni i još nekoliko drugih, uključujući Basquiatovog bivšeg dilera Bruno Bischofbergera, licitirali su kad god su cjene djelovale slabo. Bili su spremni i sposobni da masovno kupuju njegove radove.

Ključno je bilo što je postojalo mnogo radova za spekulaciju.

Navarra je proveo godine sastavljajući raskošnu dvotomnu knjigu o Basquiatu, tešku oko 5,5 kilograma, u kojoj je na kraju navedeno više od 850 djela; zatim ju je besplatno poklonio više od 25.000 pažljivo odabranih VIP osoba u godinama nakon prvog izdanja 1996. godine. (Danas se na sekundarnom tržištu prodaje za više od 2.000 dolara.)

Knjiga je kolekcionarima i investitorima pružila sigurnost da u opticaju postoji dovoljno Basquiata da se stvori likvidno tržište, gdje se vrijednost pojedinačnih djela može procijeniti upoređivanjem sa sličnim radovima.

Jedan od paradoksa umjetničkog tržišta je da najvrjedniji umjetnici - poput Pablo Picassa ili Andy Warhola, često stvaraju ogromne količine radova; njihova vrijednost ne dolazi uprkos njihovoj plodnosti, već upravo zahvaljujući njoj. To izobilje znači potencijalni profit za svakoga ko je spreman i u mogućnosti da kupuje djela tih umjetnika u većim količinama. I zaista, najbrži rast vrijednosti Basquiata desio se kada je tržište počelo da uzima u obzir činjenicu da je umjetnik bio izuzetno produktivan tokom svoje tragično kratke karijere.

Originalna djela Andy Warhola izložena u kući na prodaju u Beverli Hilsu, vrijednoj 17,8 miliona dolara, 2019. godine. Popularna na Instagramu pod nazivom "Warhol 90210", kuća je nuđena sa klasičnim portretom Campbell’s Soup, još sedam umjetnikovih djela, kao i njegovim Rolls Royce Silver Shadow iz 1974. godine | Martina Albertazzi/Bloomberg

Basquiat je bio prilično likvidna umjetnička klasa i za života - od samog početka priznavan je kao umjetnik čiji radovi imaju realnu vrijednost i mogu se prodati na sekundarnom tržištu, čak i za četiri cifre. Ali ta naklonost tržišta dovedena je u pitanje kada je umjetnikova smrt pokrenula svojevrsnu spekulativnu "balon" fazu u vezi vrijednosti njegovih djela. 

Jedna od fascinantnih tema u knjizi Doug Woodhama je tenzija između komercijalnog i kolekcionarskog. Basquiat nikako nije bio avangardan: prirodno se uklopio u široko prihvaćen neoekspresionistički pokret i nikada nije trpio podsmjehe poput "ovo su dečje škrabotine" koje su iskusili stariji slikari tog pravca - recimo, Cy Twombly. Sa Basquiatom, problem je bio suprotan - umjetnik je prilagođavao rad tržištu, a nije stvarao nešto večito i uzvišeno. Woodham citira jednog ranog kolekcionara koji je govorio o "komercijalnoj mrlji" i rekao da slike "djeluju da su tu više zbog novca nego zbog umjetnosti." Kritičari poput Robert Hughesa 1988. napomenuli su da je Basquiat u posljednjim godinama života stvarao radove niskog kvaliteta koje je mogao da proda da bi finansirao zavisnost od droge.

Kada je "balon" na tržištu Basquiata s početka 1990-ih neminovno pukao, a cijene pale za više od 60 posto, to bi bilo dovoljno da uništi tržišnu vrijednost većine umjetnika. Basquiat je, međutim, preživeo zahvaljujući Mugrabiju, Brantu i Navarri koji su kupovali stotine radova i uložili milione dolara da podrže taj krhki trenutak. Sam Mugrabi je vlasnik ili je bio vlasnik više od 400 različitih Basquiata, prema Woodhamu. Poput centralne banke primorane da troši devizne rezerve da odbrani valutu, kolekcionari su uspjeli da zaustave pad, a potom polako, ali sigurno, preokrenu trend. Na kraju, umjetnikova djela su počeli da kupuju uticajne ličnosti poput U2 i Johnny Deppa a izlagana su na retrospektivnim izložbama u velikim muzejima. 

Auto-portret Andy Warhola, iz otprilike 1986. godine | Depositphotos

Moguće je da je najvažniji faktor Basquiatovog posthumnog uspeha, tautološki gledano, jednostavno bio nivo cijena po kojima su njegovi radovi prodavani na aukcijama. Krajem 1990-ih, Basquiatove slike počele su da dostižu sedmocifrene iznose - izuzetan uspjeh za crnog umjetnika bez formalnog umjetničkog obrazovanja, koji bi tada, da je bio živ, imao oko 30 godina. Sve više cijene stvorile su histeriju kod kolekcionara koji su time potvrdili genijalnost umjetnika, kojeg su možda ranije cijenili samo vizuelno, ali ga nisu smatrali autorom bezvremenskih remekdjela.

Aukcije su bile područje u kojem je Basquiat imao veliku sreću. U novembru 1998. velika autoportret iz 1982. prodat je na Christie’s aukciji; naslov u New York Times-u sljedećeg jutra naveo je cijenu od 3,3 miliona dolara. U stvarnosti,
ponuđač sa najnižom cijenom je bio osoba bez novca, a Christie’s je za delo primio oko 2,4 miliona dolara - koliko bi pobednički ponuđač, Philip Niarchos, platio da se nije takmičio sa prevarantom. Ali naslov je ono što je bilo važno: Tržište nije znalo niti ga je zanimalo koja je konačna cijena, već se umesto toga fokusiralo samo na ono što je Niarchos bio spreman da plati.

Slično se dogodilo u maju 2013. kada je monumentalni Dustheads prodat za 48,8 miliona dolara, skoro dvostruko više od prethodnog rekorda od 26,4 miliona, izazivajući još veće kolekcionarsko natezanje. U tom slučaju, problematičan je bio pobjednik aukcije, Jho Low, koji je koristio ukradeni novac iz malajskog fonda 1MDB i na kraju primoran da privatno proda sliku sa gubitkom, neposredno prije nego što je drugi Basquiat prodat na Christie’s aukciji za 57,3 miliona dolara. Woodham jasno pokazuje da pobjednik aukcije, Yusaku Maezawa, verovatno ne bi dao toliko da je ranije znao detalje o preprodajnoj vrijednosti predmetnog djela.

Pogled iz vazduha na Gramercy i East Village, deo Njujorka gde je bila legendarna diskoteka '57' u kojoj je Basquiat bio čest gost | Depositphotos

Ali nema veze: svaki aukcijski rekord bio bi oboren sljedećim, sve do maja 2017, kada je Basquiat postao najskuplji američki umjetnik prodat na aukciji. Taj epitet je izgubio 2022. u korist svog prijatelja i saradnika Andy Warhola, ali nije nezamislivo da ga ponovo osvoji, jer najbolji Basquiati i dalje ostaju u privatnim kolekcijama, a ne u muzejima.

Basquiatov uspjeh na tržištu umjetnosti i dalje nadmašuje visoko-kulturni kuratorski interes ili priznanje kritke. Popularan je među publikom i među dovoljno velikom klasom milijardera, ali jedva je zastupljen u glavnim muzejima kao što su MoMA, Tate ili Guggenheim, koji svi odreda ne posjeduju nijednu značajnu njegovu sliku.

Samo dva muzeja na svijetu imaju više značajnih Basquiata: Broad Museum u Los Anđelesu i Nicola Erni Collection u Zugu, Švajcarska, koji su otvoreni po dogovoru. Obe ustanove su osnovali kolekcionari koji su kupili radove pre mnogo godina. Danas bi velike institucije rado prihvatile donacije, ali Basquiatovi kolekcionari čuvaju radove, optimistični da će njihove vrijednosti nastaviti da rastu.

Kako Woodham kaže, Basquiat je savršen primjer onoga što ekonomisti nazivaju "uzlaznom krivom potražnje" - što postaje skuplji, to je veća potražnja za njegovim delima, koja su odmah prepoznata kao izuzetno skupa. To je nešto što mnogi današnji kolekcionari žele, što ih navodi da troše ogromne sume novca na umjetnika koji još uvjek nije dobio potpuno priznanje kritike i čuvara kanona savremene umjetnosti.

Ali možda kritičari i kuratori nikada nisu ni bili presudni. Uostalom, nisu kritičari lansirali Basquiata (koji sam nikada nije prodao sliku za više od 30.000 dolara), pravo u klub vrednosti od stotina miliona. To su učinili ljudi s novcem.