Povijesna paralela: ko danas upravlja tržištem kao nekada rimski carevi?

Obezvređivanje valute ima dugu povijest. Kada je Rimska Republika počela kovati denarij u drugom stoljeću prije nove ere, svaka je kovanica sadržavala 98 posto srebra. Kako su stoljeća prolazila, kovanice su se rezale, dodavali su se manje vrijedni metali, i do trećeg stoljeća nove ere svaka je kovanica sadržavala manje od 5 posto srebra.

Ovo snižavanje vrijednosti valute bilo je doslovno i vidljivo. Stavite denarije u muzejsku vitrinu poredane kronološki i možete vidjeti kako gube sjaj, smanjuju se i počinju dobivati patinu kako godine prolaze. Dugotrajno urušavanje rimske valute poklapalo se, naravno, s dugim padom i konačnim propadanjem carstva koje ju je izdavalo. Prema toj priči, zemlja s obezvrijeđenom valutom također je iskvarena i na putu prema neizbježnom padu.

U prilog tome, internet nudi citat Edwarda Gibbona, autora djela "Povijest propadanja i pada Rimskog Carstva".

"Pet obilježja rimske propadajuće kulture: opsjednutost prikazivanjem bogatstva umjesto stvaranjem imovine. Opsjednutost izopačenim seksualnim odnosima. Umjetnost postaje bizarna i senzacionalistička umjesto kreativna i originalna. Sve veći jaz između bogatih i siromašnih i sve jača želja da se živi na teret države."

Teže od mjehura | Alessia Pierdomenico/Bloomberg

Na prvi pogled, ovo ostavlja bez daha; paralele između dekadentnog Rima i kritika američkog carstva očite su. Na drugi pogled, jasno je da je to previše dobro da bi bilo istinito. Gibbon je bio briljantan pisac, ali njegovo pero stvaralo je aforizme u 18. stoljeću s tadašnjim izrazima i arhaičnim rječnikom. Ovaj je citat napisan u točkama, kao popis. Dolazi od nekoga tko je navikao na argumente izražene u PowerPoint prezentacijama.

Malo dublje pretraživanje interneta otkriva povjesničare koji ga mogu opovrgnuti. No obezvređivanje rimske valute savršeno se uklapa u širu priču o propadanju - toliko primamljivu da joj je teško odoljeti, pa gotovo i nije važno što Gibbon to nikada nije rekao. Rim je doista obezvrijedio svoje novčiće, a njegovo carstvo doista je propalo. Gibbon je o tim stvarima doista pisao, iako je njegova najveća i najspornija teza bila ta da je Rim sam sebe oslabio prihvaćanjem kršćanstva.

Rim se ponovno čini relevantnim jer se obezvređivanje vratilo i stvorilo novu zastrašujuću priču. Cijena zlata dosegnula je niz rekorda. Čak i nakon oštrog pada nedavno, porasla je za 55 posto ove godine - mnogo više nego tržište dionica - i na putu je da zabilježi najsnažniju godinu od 1979. Drugim riječima, vrijednost dolara izražena u zlatu pala je najviše još od ere stagflacije, talačke krize u Iranu i sovjetske invazije na Afganistan.

Sve je to još upečatljivije jer zlato obično bilježi takve skokove samo kada druge investicije idu loše, kao 1979. godine. Ne postoji presedan da zlato, omiljeni izbor pesimista, raste ovako snažno dok optimisti istodobno ostvaruju velike profite na dionicama.

Najupadljivija je priča o obezvređivanju koja prati kretanja na tržištu. Svi na Wall Streetu žele govoriti samo o obezvređivanju. U prve tri tjedna ovog mjeseca ta se riječ pojavila u 1.619 priča objavljenih na Bloomberg terminalu (iz svih izvora). Od 2015. godine prosjek za cijeli mjesec bio je 383, a prethodni rekord iznosio je 1.299. Pretrage za "debasement" (obezvređivanje) također su dosegnule neviđene razine na Google Trendsu.

Mogu li i oni s vremenom "pozelenjeti"? | Depositphotos

 

U doslovnom smislu, dolar (nasljednik denarija modernog svijeta) ove godine kupuje znatno manje zlata nego ranije, što znači da je došlo do obezvređivanja. Promjene u kupovnoj moći novca danas se izražavaju kroz podatke o inflaciji. Nitko ne tvrdi da novac ima intrinzičnu vrijednost. Ako je vrijednost u odnosu na plemenite metale ono što je bitno, onda se dolar obezvrijedio u trenutku u kolovozu 1971. kada je Richard Nixon ukinuo vezu američke valute s cijenom zlata.

Alternativno, mogli bismo koristiti cijenu zlata izraženu u dolarima od tada kao mjeru obezvređivanja. Ponovno, to sugerira da je razrjeđenje dolara gotovo potpuno. U Rimu je težina srebra u denariju pala za više od 95 posto tijekom tri stoljeća. Od Nixona do danas, količina zlata koju dolar može kupiti pala je za više od 99 posto u nešto više od pola stoljeća. Obezvređivanje se, dakle, već dogodilo. Zašto onda ova priča sada dobiva toliku snagu?

Najbolje se objašnjenje može pronaći u novom području poznatom kao "narrative economics", terminu koji je uveo ekonomist sa Sveučilišta Yale, Robert Shiller. On tvrdi da tržišta i cijene često pokreću priče i narativi koji se ponašaju poput epidemija - iznenada se šire i "postaju viralni". Tržišta mogu pokrenuti lančanu reakciju (kao što je rast cijene zlata), koja zauzvrat pokreće i druga tržišta.

Ovo se odnosi čak i na zlato, koje Shiller opisuje kao "relativno beskoristan metal, spomenut otprilike 300 puta u Bibliji."

I dodaje: "Možete imati i dugoročne i kratkoročne zaraze; zarazna ideja da zlato ima vrijednost kruži već tisućama godina."

Od skice na salveti do Predsjedničke medalje slobode | Ron Sachs/CNP

Da bi postao zarazan, narativ mora imati neki upečatljiv i vizualan element. Njegov omiljeni primjer je Lafferova krivulja, ekonomski koncept prema kojem smanjenje poreznih stopa može povećati iznos poreza koji država prikuplja. Ova je ideja postala popularna zahvaljujući priči o tome kako je ekonomist Arthur Laffer prvi put nacrtao krivulju na poleđini salvete u restoranu. Taj je detalj učinio koncept mnogo zaraznijim.

Kao što su prve rečenice ovog eseja jasno pokazale, sve što je povezano s plemenitim metalima, a osobito s padom Rimskog Carstva, ima potencijal postati viralni narativ. To je još više slučaj ako se može povezati s izgledima američke vlade pod Donaldom Trumpom, čovjekom koji dijeli i potiče mišljenja kao nitko drugi u skorijoj povijesti. Kada se sve to spoji, narativ dobiva težinu lažnog citata pripisanog Edwardu Gibbonu.

Čini se da cijena zlata raste prvenstveno kao odgovor na odluke upravitelja rezervi u velikim središnjim bankama da smanje izloženost dolaru i povećaju zlatne rezerve. Kako je zlato vrlo ograničeno u ponudi (sve zlato ikada iskopano stalo bi u izuzetno vrijednu kocku sa stranicama od oko 20 metara), i najmanji prijelaz iz dolara u zlato može izazvati velik pomak u cijeni.

Činjenica da su se odlučili na ovaj potez nedvojbeno je zabrinjavajuća. To je samo jedan od mnogih pokretnih dijelova globalnog financijskog sustava dok različiti akteri pokušavaju pronaći odgovor na goleme promjene u američkoj ekonomskoj politici pod Trumpom. Samo po sebi to nije dovoljno da opravda golemo zanimanje za obezvređivanje, kao što ni nedavni pad cijene zlata ne znači da je uzbuna prošla.

 

Robin Brooks iz Brookings Institution tvrdi da "debasement trade" nije ograničen samo na plemenite metale, već odražava pokušaje tržišta da unaprijed predvide ono što smatraju neizbježnom monetizacijom golemih dugova u mnogim razvijenim gospodarstvima. Balon plemenitih metala samo je jedan simptom toga, kao i iznenadna fascinacija obezvređivanjem.

Drugi su čimbenici vjerojatno važniji sada kada zlato nema formalno financijsko značenje, osobito u svijetu valuta i prinosa na obveznice. Proći će mnogo godina prije nego što se strahovi oko državnog duga smire. Kako je potražnja za zlatom utemeljena na strahu, Brooks vjeruje da su "baloni poput nedavnog skoka cijena plemenitih metala neizbježni."

Vjerojatno je bolje obratiti pozornost na pokazatelje koji nemaju tako privlačne povijesne paralele kao što je rast cijene zlata. Vlade se financiraju obveznicama. Kada tržište izgubi povjerenje u njih, njihova cijena pada, što znači više prinose i, posljedično, veće troškove zaduživanja za vladu. Obveznice sada počinju dobivati narative koji bi ih mogli učiniti zaraznima, kao što je priča o nesretnoj britanskoj premijerki Liz Truss, koju je srušio ustanak na tržištu "gilts" obveznica, ili o takozvanim "čuvarima tržišta obveznica" koji zahtijevaju fiskalnu odgovornost.

Državna obveznica pandan je rimskom denariju 21. stoljeća, a Washington je jasno dao do znanja da želi pronaći načine kako zadržati niske prinose, kroz manevre koji imaju tehnički naziv "financial repression" (financijska represija). Obveznice s prinosom koji vlada umjetno drži na minimumu mogli bismo, dakle, nazvati modernim nasljednicima denarija koji su rezani i koji su s vremenom pozelenjeli.

Ili, da se ponovno vratimo Edwardu Gibbonu; on je tvrdio da je "vrijednost novca utvrđena općim dogovorom da izrazi naše potrebe i naše vlasništvo, kao što su slova izmišljena da izraze naše misli." Novac je jedinica mjere i vrijedi onoliko koliko se svi usuglasimo da vrijedi. Upotreba zlata i srebra bila je, po Gibbonovu mišljenju, "u velikoj mjeri izmišljena."