Postoje dva načina kako čitati knjigu 1929 Andrewa Rossa Sorkina o slomu berze te godine. Možete napraviti kokice i posmatrati bogate ljude kako se zapliću u lažima koje pričaju sebi i drugima. Ili možete čitati 1929 kako biste usporedili priče koje je tada Wall Street pričao sam sebi s današnjima - perverzno zabavan zadatak koji nam Sorkin suptilno prepušta. Oba pristupa imaju smisla. Nijedan ne zahtjeva prevelik napor.
Razlog je taj što Sorkin, jedan od najpoznatijih američkih financijskih novinara - s dvostrukom ulogom na CNBC-u i u New York Timesu - ne pokušava da objasni zašto je berzanska groznica rasla i slomila se. To je bio FOMO (Fear of Missing Out- strah od propuštanja) plus dug. Gotovo uvijek je FOMO plus dug. Ne nudi ni kontrapriču o tome kako se manija mogla izbjeći. ("Koliko god upozorenja bilo izdato ili zakona doneseno," piše on, "ljudi će uvijek naći nove načine da povjeruju kako dobra vremena mogu trajati zauvijek").
On ne pokušava da objasni Veliku depresiju, niti je li slom berze bio njen uzrok. Ali u sadašnjem trenutku, kada se toliko toga čini (i jeste!) bez presedana, Sorkinovo najveće dostignuće je to što nam omogućava da ponovo proživimo presedan - oživljavajući osjećaj tržišta 1929. godine, nedjelju za nedjeljom, ponekad dan po dan, onako kako su ga tada doživljavali oni koji još nisu znali kakvo će mjesto da zauzmu u istoriji.
"Uvijek je zabavno napasti samoljublje Wall Streeta. To, barem, nikada ne propada" kaže autor knjige | Depositphotos
Ironično, za knjigu nazvanu 1929, to znači učiniti da ta godina izgleda manje neuobičajena. Da, Dow Jones se gotovo udvostručio u godinu dana do vrhunca u septembru 1929. (Naš S&P 500 od početka 2023. porastao je "samo" 73 odsto.) Da, dionice su pale 11 odsto ukupno krajem oktobra 1929. kroz dramatično nestabilne dane: Crni četvrtak, Crni ponedeljak, Crni utorak itd.
Ipak, ukupni rezultat bio je da je Dow 1929. pao samo 17 odsto. Nije bilo velikih bankrota banaka niti masovnih korporativnih stečajeva te godine. Čak je i broj samoubistava blago pao. "Slom berze," piše Sorkin, "nije čak ni bio najvažnija vijest New York Timesa 1929. godine." To je bio let Richarda Byrda na Južni pol.
"Neumoljivo razvezivanje"
Dio nacionalne ravnodušnosti proizlazio je iz činjenice da je berza osam godina ranije, 1921., pala 33 odsto prije nego što je započeo dug bikovski trend. A početkom 1930. tržište se oporavilo za polovinu izgubljene vrijednosti iz 1929.
Onda je postalo loše. "Kolaps nije bio trenutak," objašnjava Sorkin. "Bio je to neumoljiv proces razvezivanja." Dow je do kraja 1930. bio niži za trećinu. U 1931. pao je za polovinu. Do 1932. bio je 80 odsto ispod vrhunca iz 1929. Eksplozija bankrota banaka započela je krajem 1930., zajedno s masovnom nezaposlenošću, redovima za hljeb, Depresijom.
Ovakvo čitanje 1929. bez teleologije pomaže nam da dovršimo Sorkinov prećutni projekat: povući paralele s današnjicom. Tržišne manije uvijek dolaze odnekud; one su "sjajni fundamenti euforično preuveličani," kaže upravitelj fondova Jeremy Grantham.
Tada i sada, izvor je bila tehnologija. Kako piše Robert Shiller u Irrational Exuberance, 1920-e su donijele zadivljujuće širenje elektrifikacije, usisavača, mašina za pranje veša, zvučnih filmova (1923.), automobila (s 1,7 miliona u SAD-u 1914. na 23,1 milion 1929) i radija (s tri stanice 1920. na 500 do 1923.).
RCA je bila tadašnja Nvidia - s 1,50 dolara 1921. na 85,50 dolara 1928. Ljudi su se bogatili na takvim deonicama, privlačeći još više ljudi na tržište. Sve se tumačilo kao razlog za kupovinu, uključujući i inauguraciju novog predsednika 1929. Sorkin citira Bertieja Forbesa (osnivača Forbesa): "Nije li to pomalo smešno? Sjećate se da su novine prije predsjedničkih nominacija tvrdile kako Wall Street ne želi Hoovera. A sada Wall Street slavi Hooverovu inauguraciju kao povod za divlju demonstraciju bikovske euforije!"
Ta godina je svakako dokaz masovne euforije: kuhinjsko osoblje koje u podrumu jedne vile u Washington Squareu prati telegrafske trake; posebni saloni i galerije gdje su žene "mogle da prate oscilacije tržišta sigurno, daleko od grubosti muškaraca koji kupuju i prodaju."Ali knjiga je prvenstveno pogled s vrha, temeljen na istraživanjima arhiva Federalnih rezervi i privatnih papira vodećih bankara tog doba.
Ta elita nije bila glupa ni slijepa. Neki, poput Charlesa Merrilla iz Merrill Lyncha, savjetovali su klijentima da izađu još 1928. Čak i oni koji su ostali uglavnom su radili dvije stvari odjednom: priznavali da se tržište ne ponaša normalno i istovremeno zadržavali nervoznu želju da "zaplešu još jednu pjesmu prije nego što muzika stane."
Dio toga bio je uobičajen. Današnji pokušaji private equityja da otvori penzione planove 401(k) svojim fondovima podsjećaju na riječi "Sunshine Charlieja" Mitchella, direktora National City Bank (danas Citigroupa), kad su se njegovi prodavači obveznica žalili da im je ponestalo kupaca: "Pogledajte dole," rekao je, pokazujući na ulice Manhattana. "Tamo je šest milioona ljudi sa prihodima od hiljada miliona dolara. Samo čekaju da im neko kaže šta da rade sa svojom štednjom. Dobro ih pogledajte, pojedite dobar ručak i onda siđite dole i recite im."
Ali neki potezi 1929. nisu bili uobičajeni. Ljudi iz Sorkinove knjige, uglavnom WASP-ovska elita s Ivy League obrazovanjem, ispadali su umišljeni, ukočeni i moralno nepokolebljivi. Radili su stvari koje se danas ne bi mogle tolerisati - a znali su da su sumnjive i tada.
Primjer: elita investitora i bankara formirala bi investicione "bazene" kako bi vještački naduvavala cijenu dionica međusobnim trgovanjem, prije nego što bi ih prodali masi. Ili primjer Thomasa Lamonta iz J.P. Morgana: banka je izvela na berzu "klimavo carstvo obveznica i povlašćenih dionica" pod nazivom Alleghany (kompanija koja je preživjela sve do trenutka kada ju je 2022. kupio Warren Buffett).
"Za javnost," piše Sorkin, "deonice Alleghanyja bile su 35 dolara, što se lako prodavalo u rastućem tržištu. Partneri Morgana, međutim, mogli su da ih kupe po tajnoj cijeni od 20 dolara. A Lamont je zatim tu priliku iskoristio za širenje dobre volje, nudeći popust i 'prijateljima kompanije' - penzionisanim herojima poput Calvina Coolidgea i Charlesa Lindbergha."
Takva igra "glava ja dobijem, pismo ti gubiš" bila je još besramnija od današnjih SPAC-ova. A to nisu radili nikakvi Chamathi Palihapitiyai, nego tadašnji Jamie Dimoni.
Bloomberg
"Gotovo božanska pronicljivost"
Sorkin pojačava napetost kako se približava oktobarski krah 1929. Sličnosti s današnjicom - rekordni vrhovi i upozorenja na "melt-up" - postaju jasnije. Tokom 1929. Fed, tada star samo 16 godina, podigao je diskontnu stopu na šest odsto (s 3,5 posto početkom 1928.) i javno obeshrabrivao banke da kreditiraju "špekulante." (Mitchellov odgovor: neka National City masovno širi margin kredite.)
O Hooveru Sorkin piše: "Kad je ušao u Bijelu kuću, znao je da se ekonomija predugo pregrijava i pokušao je to da to kaže Wall Streetu, Kongresu i naciji. Ali, bez ikakvog uspjeha, odustao je i posvetio se drugim pitanjima." Na Crni četvrtak velike banke i drugi uložili su 250 miliona dolara u kupovinu 37 najugroženijih dionica. "Bez većeg efekta."
"Je li krah mogao da se izbjegne?" pita Sorkin. "Kratki odgovor je da. Bilo je puno prilika da se zaustavi spekulacija prije nego što stvari izmaknu kontroli. Dugi odgovor je da bi za to bila potrebna gotovo božanska pronicljivost - sposobnost da se gleda dalje od kratkoročnih podsticaja za zaradu i fokusira na dugoročne posljedice." Krah je došao jer su dionice bile nestabilne cijele godine. Strah od propuštanja prilike za kupovinu preokrenuo se u strah od propuštanja prilike za prodaju.
Posljednja trećina 1929 seli radnju s Wall Streeta u sudnice i Washington. Ovdje su razlike s današnjicom najoštrije. Državna intervencija je bila slaba, prvo zbog Hooverove politike, a zatim zbog političkog nadmetanja s Rooseveltom. Razlog nije bio nedostatak sredstava - SAD je 1930. imao proračunski suficit. Sorkin također povlači paralele s našim vremenom.
Zakon o carinama Smoot-Hawley je donesen 1930. Kao i nakon finansijske krize 2008., nije bilo mnogo adekvatnih osoba koje bi se mogle kazniti za krah koji je upropastio živote. Velik dio posljednjeg dijela 1929 fokusira se na Mitchellovo suđenje zbog fiktivne prodaje kako bi ostvario velike poreske olakšice. Prodaja je bila - njegovoj supruzi. Mitchell je oslobođen.
A kao i 2008., kongresna istraga otkrila je loše ponašanje. Pecorina komisija iz 1932. imala je malo moći za kažnjavanje, ali je dala politički zamah koji je doveo do osnivanja Komisije za vrjednosne papire (SEC) i drugih reformi u Rooseveltovom prvom mandatu.
Istorija napreduje i to ne smijemo zaboraviti. SEC postoji. Svi smo mi sada kejnzijanci, kako je rekao Milton Friedman. David Solomon ne daje LeBronu Jamesu dionice Figma Inc.-a po 43 posto nižoj cijeni od IPO-a. Ipak, glavne lekcije iz 1929. djeluju svježe: manija se nije mogla lako obuzdati, korekcija nije mogla biti zaustavljena bez "božanske pronicljivosti," niko nije bio stvarno kažnjen za ono što je bitno – i Wall Street je preživio da bi jednog dana opet krahirao.
I još nešto: volimo da čitamo knjige poput 1929, možda zato što je uvijek zabavno napasti samoljublje Wall Streeta. To, barem, nikada ne propada.
.webp){kind=icon}
