Čini se kao da smo jučer slavili početak ljeta, dok nam se jesen u mislima činila još mjesecima daleko. Pa zašto izgleda kao da vrijeme prolazi brže nego ranije?
Čak i oni koji ne vole ljeto često su iznenađeni koliko brzo godina izmiče, što podsjeća na poznati stih grupe Pink Floyd: "Jednog dana ćeš shvatiti, deset godina je ostalo iza tebe." Ali taj uznemirujući osjećaj da vrijeme ubrzava uglavnom je u našim glavama. A to znači da zapravo možemo nešto učiniti po tom pitanju.
Naučnici koji proučavaju percepciju vremena kažu da se mozak nije razvio da precizno mjeri i bilježi vrijeme u danima i sedmicama, već da ga obrađuje na način koristan za preživljavanje naših predaka. Uočeno je da su i životinje osjetljive na vrijeme - pokazuju frustraciju ako predugo čekaju poslasticu. Za većinu, vrijeme između gladi i izgladnjivanja je kratko. Vrijeme je bukvalno život.
Istraživačka grupa koja proučava kako mozak opaža vrijeme već je ranije napravila revolucionarno otkriće: kako laboratorijski pacovi koriste "mrežne ćelije" za navigaciju u prostoru. To otkriće donijelo je dvojici članova tima Nobelovu nagradu. Sada su isti istraživači pronašli dokaze da pacovi prate i vrijeme - pomoću djela mozga zvanog lateralni entorinalni korteks (LEC), koji se nalazi pored hipokampusa, centra za pamćenje.
Dok neuroni ne počnu da pucaju. Foto: Depositphotos
U LEC-u neuroni "pucaju" u jedinstvenom obrascu koji se ne može ponoviti. Glavni istraživač Benjamin Kanter s Norveškog univerziteta za nauku i tehnologiju opisuje ovu neuralnu aktivnost kao "glatko klizanje". Tok je stabilan dok pacov spava ili obavlja rutinske aktivnosti, poput traženja hrane. Ali kada se dogodi neki značajan događaj - recimo, kada istraživač da pacovu keks - aktivnost neurona se naglo pojačava.
Ovaj obrazac neprekidnog toka, isprekidan impulsima aktivnosti, mogao bi da funkcioniše kao svojevrsni vremenski pečat - pomažući pacovu da zapamti kada se dogodio važan događaj. To implicira da se vrijeme u pamćenju doživljava kroz događaje. I što ih je više tokom jednog ljeta, to ono unazad gledano djeluje duže. Rezultati su objavljeni 26. juna u časopisu Science Advances (što, razumije se, djeluje kao da je bilo jučer).
U novijim studijama na ljudima, psiholog s UCLA David Clewett i njegove kolege otkrili su da imamo tendenciju da organizujemo uspomene u klastere - poput scena iz filma. U jednom eksperimentu, volonterima su pokazivane slike predmeta dok su se zvuci mijenjali iz jednog uha u drugo. Sama promjena zvuka bila je dovoljna da stvori mentalnu granicu između različitih grupa predmeta. Učesnici su uglavnom uspijevali da se sjete redoslijeda slika unutar iste grupe, ali su imali poteškoća kada su morali povezati predmete iz različitih grupa.
Clewett smatra da nova iskustva u svakodnevnom životu pomažu u stvaranju diskretnih uspomena koje ljeto mogu učiniti dužim. "Izađite iz svoje zone komfora i nastavite graditi sve više i više uspomena", rekao je.
Izađite iz svoje zone komfora i nastavite graditi sve više i više uspomena. Foto: Depositphotos
Neuronaučnik Martin Weiner s Univerziteta George Mason kaže da vrijeme često izgleda ubrzano kako starimo, zato što upadamo u rutinu, pa naš mozak prelazi na neku vrstu autopilota - zbog čega se sedmice stapaju u sjećanju. Mnogi pretpostavljaju da vrijeme ubrzava samo zato što svaka nova godina čini manji dio našeg života, ali to, kaže, ne može biti cijeli odgovor.
Ljudi ga često pitaju kako da uspore vrijeme, ali on upozorava na paradoks: odmor prepun događaja može se unazad činiti dugim, ali u trenutku prolazi kao tren - dok jedan zaboravan sat u čekaonici može djelovati beskonačno dug dok traje.
U svojoj knjizi Your Brain is a Time Machine, neuronaučnik Dean Buonomano spaja fiziku, filozofiju i neuronauku vremena. On ističe osnovnu napetost između eternalista - koji vjeruju da je protok vremena iluzija, i prezentista - koji smatraju da postoji samo sadašnjost, dok prošlost i budućnost ne postoje.
Naučnici moraju požuriti, smatra autorica, inače i autorica podkasta ' Follow the Science'. Foto: Depositphotos
Buonomano tvrdi da ograničenja ljudskog mozga mogu da nas navedu da o vremenu razmišljamo prostorno - kao o nečemu "ispred" ili "iza". Ta sklonost mogla bi navesti eternaliste da vjeruju da je vrijeme samo još jedna dimenzija prostora. Ali, dodaje on, očigledno se ne ponaša tako.
Autor predlaže da ovu sklonost da "prostorizujemo" vrijeme možemo iskoristiti u svoju korist. Prije Googlea, kaže, bilježio je aktivnosti u papirne kalendare. Povratno razmišljanje o mjesecu ne samo da je učvršćivalo uspomene, već ih je oblikovalo tako da se bolje uklope u kalendarsko vrijeme. Ljeto je tako djelovalo duže.
Kada je na zidni kalendar upisao događaje iz ovog ljeta - ljeta koje je gotovo isparilo - ono je počelo da mu se čini punijim i dužim. To izgleda kao obećavajući pravac budućih istraživanja. Samo, naučnici moraju požuriti. Vrijeme ističe.
.webp){kind=icon}
Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...