Prije oko 5.000 godina, grupa stočara s travnatih ravnica sjeverno od Crnog mora krenula je ka zapadu, vodeći sa sobom stoku. Stigli su do Karpatske kotline - zapadnog kraja ogromne evroazijske stepe, današnje teritorije Mađarske - ali njihovi potomci su otišli još dalje, i već za hiljadu godina jezici slični onima kojima su govorili ti prvi migranti mogli su se čuti sve do atlantske obale Irske.
To je danas najšire prihvaćeno objašnjenje kako većina Evropljana govori jezike koje danas poznajemo. I ne samo Evropljani. Dok su se ti smjeli stanovnici stepe kretali na zapad, drugi govornici srodnih dijalekata išli su na istok, donoseći svoj jezik u Aziju. Istočne i zapadne grane zajedno čine ono što lingvisti nazivaju 'indoevropskom' porodicom jezika — naziv koji je uveden u 18. vijeku, kada je primijećena sličnosti između jezika od Evrope do indijskog potkontinenta.
Mileniji ljudskih saga oblikovali su te rane dijalekte u grane koje danas prepoznajemo kao romanske, keltske i germanske, kao i baltičke, slavenske, albanske, grčke, jermenske, indijske i iranske jezike. Te priče, koje opisujem u svojoj knjizi Proto: How One Ancient Language Went Global (William Collins, april 2025), postavile su konture jezičkog pejzaža Evroazije, koje su u osnovi ostale iste do danas. Indoevropska grupa jezika je sada najveća svjetska jezička porodica — tu pripada gotovo polovina čovječanstva - uključujući engleski, hindu, španski, ruski i stotine drugih jezika.
Za preživljavanje i uspjeh u društvu, domorodački narodi u Americi su morali usvojiti engleski, koji je postao jezik poslovanja, diplomatije, nauke, a kasnije i medija, javnog života, pop kulture i Interneta (više od 50 posto internet sadržaja je još uvijek na engleskom). Foto: Depositphotos
Ali iako danas jezike kojima govorimo uzimamo zdravo za gotovo, historija nas uči da je jezički pejzaž uvijek u kretanju i promjeni, i da ga nepredvidivi događaji mogu dramatično preoblikovati. Jezici, baš kao i imperije, mogu oslabiti, isto kao što se mogu i uzdići.
Formiranje saveza
Tzv. stepa hipoteza o širenju indoevropskih jezika stekla je prevagu tek prije oko decenije. Do tada se smatralo da su ti jezici stigli prije 9.000 godina zajedno sa zemljoradnicima s Bliskog istoka. Ali 2015. godine, genetičari su analizirali DNK iz drevnih ljudskih kostiju i otkrili značajnu promjenu u evropskom genetskom sastavu prije 5.000 godina - potvrdu koju su mnogi lingvisti čekali, da su s migrantima stigli i novi jezici, često gotovo u potpunosti zamjenjujući prethodno stanovništvo.
Lingvisti nisu bili saglasni kako je ta promjena nastupila; neki su sugerirali da je došlo do nasilnog osvajanja. Međutim, arheolozi su se usprotivili - materijalna kultura tih migranata nije išla dalje od današnje Mađarske, a njihovi skeleti nisu pokazivali znake povreda, niti su im grobovi sadržali mnogo oružja.
Srednji vijek u Evropi - čuvarka drevnih priča i jezika, na pragu novih svjetova. Foto: Depositphotos
Još jedno pitanje bilo je vezano za brojke: arheolozi su procijenili da je možda 40.000 migranata boravilo u pustarama Mađarske u vrhuncu migracije. Stanovništvo Evrope tada je bilo oko 7 miliona ljudi koji su govorili nepovezane jezike (među kojima je baskijski preživjela relikvija). Kako je tako malobrojna grupa ljudi došla do jezičke dominacije?
U protekloj deceniji pojavilo se nijansiranije, višefaktorsko objašnjenje. Genetska smjena trajala je duže nego što se prvobitno mislilo - preko desetak generacija. Epidemije su možda opustošile kontinent, dok su migranti iz stepe, vjerovatno otporniji, preživljavali.
Također postoji dokaz da su bili vješti u formiranju saveza - možda zato što su u stepi stalno bili u pokretu i razdvojeni od srodnih grupa. Lingvistički dokazi to potvrđuju: lingvisti su rekonstruirali riječ ghostis (gost, stranac), koju su naslijedili mnogi jezici, naprimjer, giest u staroengleskom, hospes u latinskom - što ukazuje na reciprocitet: ako te ugostim, očekujem da i ti ugostiš mene.
In Vino Veritas. Autorica tvrdi da su se savezi u antička vremena sklapali uz vino, priče i vjerovatno 'meku moć'. Dakle, 5.000 godina istine. Foto: Depositphotos
Već u ranoj fazi indoevropske priče, gostoprimstvo je možda podrazumijevalo alkohol — naročito medovinu (medhu), kao i bardove koji su veličali domaćine (ghosti-potis, 'gospodar gostiju'). Dvostruke čaše s tragovima meda i grožđa upućuju na to da su nomadi ritualizirali konzumaciju pića u društvene svrhe.
Za domaće farmere, iscrpljene bolestima, glađu i sukobima, ovi veseliji, zdraviji došljaci mogli su izgledati kao nada za bolji život. Savezi su se sklapali uz vino, priče i vjerovatno 'meku moć'. Alkohol je možda imao dodatnu ulogu: otpušta inhibicije, olakšava učenje jezika. Domaće stanovništvo je vjerovatno postalo bilingualno, a zatim potpuno napustilo stare jezike.
Lingua Franca
U lingvističkom smislu, živimo u izuzetnom vremenu. Nacionalne države, standardizirani jezici i pismenost postoje tek nekoliko vjekova. Kofi Jakpo, lingvista s Univerziteta u Hong Kongu, tvrdi da su ove institucije, zajedno s internetom, usporile jezičku evoluciju. Ipak, čak i u engleskom govornom svijetu, multijezičnost raste.
Migracije su i dalje stabilne, ali je pravac obrnut: prije Drugog svjetskog rata ljudi su uglavnom odlazili iz Evrope, a danas dolaze u nju. Novi migranti donose mnoštvo jezika, koje često zadržavaju i prenose kroz više generacija, utječući na lokalne jezike.
Ali jedno je govoriti o unutrašnjim promjenama jezika, a drugo o geopolitičkim premještanjima. Jezička moć može se promijeniti brzo — u nekoliko generacija, kao i u prošlosti.
Rastuća moć Kine i Indije kao globalnih sila mogla bi biti ozbiljan udarac dominaciji engleskog jezika, kaže autorica. Foto: Depositphotos
Ako bi Kina zamijenila SAD kao dominantnu silu, mandarinski bi se uzdigao, a engleski potisnuo. Ako bi Indija odbacila engleski kao službeni jezik i zamijenila ga hindijem, to bi bio još jedan udarac za globalnu dominaciju engleskog. Nije nemoguće da zemlje poput Južne Koreje, Japana i jugoistočne Azije počnu favorizirati mandarinski kao lingua franca.
Može li se desiti da engleski izgubi primat pred nekim neindoevropskim jezikom? Može li jednog dana i sam engleski postati ugrožen? Historija kaže: nijedan jezik nije vječan. Baskijski je jedini preživjeli jezik predindoevropske Evrope. Latinski je mrtav, a arapski je potisnuo egipatski i aramejski. Možda ne možemo znati kojim jezikom će govoriti naši praunuci — ali pretpostavljati da ćemo ih razumjeti, bilo bi pogrešno.
(Laura Spinney je novinarka koja istražuje nauku i autorica knjige Proto: How One Ancient Language Went Global)
.webp){kind=icon}
Trenutno nema komentara za vijest. Ostavite prvi komentar...